Apsolutno je nevjerojatno kakve mi sve misli padaju na pamet dok u dućanu kupujem neku trulež koju kod kuće treba pretvoriti u nešto jestivo. Recimo, jučer sam se, kupujući luk u lokalnom marketu, iznenada počeo pitati kako to da analogni satovi prikazuju samo 12 a ne svih 24 sata u jednom danu. Mislim, ne bi li satna skala od 1 do 24 bila jednostavnija, praktičnija i logičnija, s obzirom da dan ima 24 sata?

Tko je “izumio” dan od 24 sata?

Nakon nešto istraživanja o razlozima za ovakav naoko nelogičan standard u proizvodnji analognih satova, mogu nešto pobliže odrediti o čemu se tu zapravo radi. Kao i u mnogim drugim praksama, i ova je počela iz čiste praktičnosti koja se do danas, s razvojem novih tehnologija, jednostavno izgubila.

Još su drevni Babilonci i Egipćani dijelili dan na 24 sata, a do toga broja došli su promatranjem pomicanja zvijezda preko nebeskoga svoda, na temelju čega su noć podijelili na 12 sati, a zatim je dan podijeljen na jednaku količinu vremenskih intervala.

Prvi satovi

Što se tiče povijesti satova, prvi su, dakako, bili primitivni sunčani satovi koji su mjerili vrijeme tako što je Sunce, ovisno o svome trenutnom položaju na nebu, bacalo sjenu štapa na određeni dio kruga nacrtanog oko njega. Uz sunčane satove ljudi su u ovoj ranoj fazi izmislili i pješčane satove, u kojima je protok određenog vremenskog intervala označavalo curenje pijeska iz jedne u drugu komoru “sata”.

Prvi primitivni mehanički satovi nastali su, procjenjuje se, u 13. ili 14. stoljeću, a niti jedan njihov primjerak nije ostao sačuvan do danas, tako da možemo samo nagađati o kakvim se mehanizmima radilo. Potrebu za njima osjetila je crkva koja je željela svoju službu obavljati u točno određenim vremenskim intervalima. Prvi mehanički satovi vjerojatno nisu imali kazaljke, nego se danas najčešće pretpostavlja da se radilo o mehanizmima za aktiviranje zvona u jednakim vremenskim intervalima.

Pojava kazaljki

Prvi satovi s kazaljkama pojavili su se nakon godine 1300., te su postali uobičajeni na tornjevima, crkvama i javnim trgovima. Najzanimljivije od svega je što nekoliko sačuvanih satova iz toga vremena pokazuju da su ovi satovi zapravo imali skalu brojeva od 1 do 24, za razliku od ovih danas! Potrebno je napomenuti i da su već oko ovog vremena satni mehanizmi postali izuzetno razrađeni, pa su neki satovi vrlo točno izračunavali i prikazivali kretanje nebeskih tijela poput Mjeseca i nekih planeta duž njihovih orbita.

Skupa s ovim impresivnim novim satnim mehanizmima javila se i praksa oglašavanja točnog sata zvonjavom s gradskog ili crkvenog tornja. Svi u gradu tako su, bez pješačenja do gradskog sata, mogli znati koliko je sati osluškujući zvonjavu – koliko se puta zvono oglasilo, toliko je sati u tome trenutku bilo.

Problemi s 24-brojčanim satovima

Međutim, u razdoblju između 1400. i 1600. godine, većina je Europe sa satova koji su pokazivali svih 24 sata prešla na satove sa skalom od samo 12 sati. Zašto?

Razlog tome je poprilično praktične prirode. Kao prvo, zamislite da živite u gradiću u kojem se vrijeme oglašava zvonjavom crkvenog tornja. Tako se vratite doma nakon napornog dana rada u polju, zavaljate se mrtvi umorni u krevet, počnete tonuti u san, kad odjednom crkvena zvona počnu zvoniti kao blesava u ponoć. I to ne jednom, dva put ili tri puta. S obzirom da su 24 sata, i crkveni zvonik je, prema toj logici trebao u ponoć zvoniti izluđujućih 24 puta.

Ne samo da je ova nesnosno duga zvonjava noću svakih sat vremena ometala ljude, već su građani često i gubili nit u brojanju koliko se puta zvono oglasilo kada bi se radilo o nekom od noćnih sati. Sve to stvaralo je nepotrebnu smetnju i zabunu, a duga zvonjava javnih satova podrazumijevala je znatno više uložene energije, češće navijanje i slične poteškoće.

Tome treba pridodati i da je na satovima s 24 ukrug zgurane brojke bilo znatno teže pogledom odrediti točno vrijeme jer su brojke morale biti znatno bliže jedna drugoj. Posebno problematični bili su satovi samo s jednom kazaljkom – onom za pokazivanje sata. Na taj način, kad bi kazaljka pokazala na vrlo malen prostor između, recimo, brojke 16 i 17, bilo je dosta teško na prvi pogled odgonetnuti je li 16:15, 16:30, 16:50 ili neko drugo vrijeme između. Kad su skale satova smanjile količinu brojeva poredanih ukrug točno za pola, znatno se proširio i prostor među određenim brojevima, pa je bilo moguće mnogo preciznije odrediti vrijeme čak i samo s jednom kazaljkom.

Zaključak

Izgleda da se tradicija prelaska na satove s 12 brojki prvo javila na sjeveru i u središtu Europe. Zemlje poput Njemačke i Francuske vrlo su brzo prihvatile ovaj sistem, dok je primjerice Italija znatno duže od ostalih velikih zemalja zadržala satove s 24 brojke.

S obzirom na sve rečeno, jasno je da danas nema nikakvoga konkretnog razloga za daljnje korištenje analognih satova samo s 12 brojki, pošto ni zvonjava, ni energija, a ni nedostatak drugih kazaljki za precizno određivanje vremena više nisu problem. Stoga možemo zaključiti da većina svijeta danas i dalje proizvodi i koristi satove s 12 brojeva isključivo iz navike i tradicije, bez nekog konkretnog razloga.

***

Preporučeni tekst: Ovi likovi iz popularnih crtića zamalo su dobili potpuno drugačija imena