Tako nekako ispadne da uvijek kad si blizu nečega i ono ti postane previše dostupno i familijarno, kao da postane dosadno. Učka i Ćićarija davno su mi zamijenile Ivanščicu na mjestu matičnih planina. Istražio sam ih temeljito jer se uvijek trudim oko svojih planina. Ta činjenica plus karakter koji želi brže i jače rezultiraju uvijek u iznenađujućoj praznini. Ipak, u relativnoj blizini postoji jedno fascinantno mjesto za koje nisam siguran bi li dosadilo. Ima više prilaza, a već ste na ovom mjestu mogli pročitati o jednom (naj)težem.
Nijedan uspon na Hahliće nije lagan. Što se tiče uspona iz mjesta Podkilavac, najpopularnijeg ishodišta za avanture po tzv. Grobničkim Alpama, možete birati staze „po planini“, Kolci, Čeka i Mudna dol (poredane su od najlakše do najteže). Ovaj puta odabiremo Čeku te oko 7:10 ujutro započinjemo uspon prema pl. domu Hahlić gdje se moramo naći s nabrijanom ekipom trkača sa Sjevera. Njihov vođa Mario, stari je prijatelj koji je zaslužan za otkrivanje trčanja kao dobrog sredstva za držanje kondicije, ali i za mnoga razočaranja jer su brojne staze postale prelagane, a i apetiti za kilometrima su se povećali. Proklet bio Mario – dobar si kao kruh, ali debljaš!
Budući da nismo imali dovoljno zagrijavanja, a i buđenje nedjeljom oko 4:40 samo po sebi dosta je traumatično, malo smo se vukli do gore. Trebalo nam je oko dva i pol sata da se počnemo približavati poznatim Hahlićima. Tamo su nas čekali naši prijatelji i današnji suplaninari.
Naši prijatelji već su jučer prošli dosta kilometara po, rekao bih, relativno teškom terenu, ali oni su trkači pa je moguće da im je pregaženo smijurija. Osvojili su Risnjak i Snježnik s Platka, vratili se pa onda s automobilom došli u Podkilavac te se pod čeonim lampama popeli po Čeki do Hahlića. Bilo je nekog spominjanja vatrenih (svjetlećih?) konjskih očiju u mraku. Uglavnom, zavidna kilometraža i puno dogodovština. Na meni je bilo da odlučim našu današnju putanju i moglo se tu svašta izabrati, a najčešće to bude Obruč (najviši vrh Grobničkih Alpi), Fratar i Suhi vrh – mjesta koja svi žele obići i vrijedna su spomena. Međutim, budući da su naši Sjevernjaci neka od tih mjesta već obišli, bilo je vrijeme da budemo svi na „razini“ i tražimo malo dalje od očitog. Nakon kratkih konzultacija s domarom, potvrđeno mi je što danas tražimo.
Moramo se zahvaliti, ali posebno ja, Žarku i njegovoj (plaćenoj) aplikaciji za navigaciju BackCountry Navigator. Daleko od toga da je pripremljenost vodiča mogla biti mnogo kvalitetnija i bolja (iako on sam preferira čim manje pripreme i čim više lutanja), ni sama staza nije najbolje označena. Također, zahvaljujemo čovjeku koji je na planinarenje.hr postavio ovaj opis i GPS trag. Stavili smo njihov trag u aplikaciju i pratili njihov put. Pod utjecajem prirodnih sila, mnogo drveća je do Bucovog platoa, naše današnje finalne destinacije, srušeno i staza je ruinirana do neprepoznatljivosti. Nismo nikad prije ovdje bili pa ne možemo uspoređivati, ali stazu je ponegdje teško pratiti koliko je prepreka na putu.
A sada slijede riječi minimalne i potrebne, a nakon toga, naravno, vizualni materijal. Bucov plato lokacija je na putu kroz Pakleno do Nebesa (Putevi Hahlića), a sastoji se od stijena raznih oblika i veličina po kojima je moguće hodati te su dio same staze – markacije vode kroz ovu lokaciju. Mjesto je posvećeno i dobilo je ime po gospodinu Atifu Salešu poginulom u Domovinskom ratu.
Vrijeme je za fletni povratak do doma jer nam svima po pameti već pomalo ide hladno pivo (ne audiozapisi već tekućine, pobogu). Dobro bi bilo nešto pojesti i popiti u svakom slučaju. Žarko predlaže da pratimo markacije koje idu po strmom putu dolje preko dosta srušenog drveća, ali može se uspjeti uz upornost, te uskoro dolazimo do tabli koje nas vode do pl. doma.
Došli smo brzo i bez većih problema do pl. doma te nas je tamo dočekala tolika gužva da smo jedva našli prazan stol na terasi. Čudno je da to kažem, ali veseli me vidjeti toliko ljudi na okupu. Uglavnom je to starija ekipa u čoporima i poneki mladi roditelji i njihova dječica. Dakle, ako si odlučio planinariti ili si već star pa si shvatio što je dobro ili si mlađi pa vodiš sa sobom one koji još ne mogu za sebe odlučiti. Planinarenje je kao religija. Ludima se smatraju samo oni koji pod stare dane u ništa ne vjeruju i oni koji ne prenose svoja vjerovanja dok još to mogu. No, ne bih rekao da će planinarenje izumrijeti. Ako ništa drugo, ludi traileri će tu kulturu sačuvati kad ovi dinosauri izumru. Uvijek ćete naći jednog manijaka koji trči gore do doma i ide odmah natrag (neki i više puta). Doduše, domovi i kuće bi mogli propasti jer ta vrsta mušterija ne konzumira ništa osim vode koju nose u 0.3, kapi za oči, bočicama. Ni ne spavaju jer… ne spavaju.
Nakon što smo se najeli i popili određenu količinu piva, krenuli smo se spuštati i naš vođa za povratak, Mario, odveo nas je po stazi koja se zove „po planini“. To je najlakši i najduži put od/do Hahlića, a izabran je da nam bude što lakše nakon cijelog dana hodanja. Međutim, ispalo je da je put, iako manje strm, malo više neugodno kamenit nego Čeka i traje koji kilometrić više. Imajte na umu da Hahlići iz Podkilavca nisu samo naporni prema gore već su i dosadni prema dolje. No, na krilima pobjede može se sve!
Uvijek se postavlja pitanje što reći na kraju? Izuzetno mi je drago vidjeti dobre prijatelje (nakon zajedničkog planinarenja meni su svi dobri prijatelji – to nikako ne umanjuje vrijednost jer su rijetki oni koji prate ili, u ovom slučaju, vode) koji ustraju u aktivnostima prevaljivanja velikih kilometraža i uživanju u epskim pogledima s vrhova. Planinarenje vidim kao priliku za duhovni rast, za nadvladavanje samog sebe i uživljavanje u to kako je to biti, ne drugi već, S DRUGIM. Ne toliko kako je biti sam, odvojiti se od ostalih te nakon toga bježati od njih ili im se radovati, već vidjeti koliko smo svi i sve povezani. I ne, to nije „mumbo jumbo“ već je logika stvari.
***
Preporučeni tekst:
