U današnjem tekstu iz serije “WTF kino” donosim vam prikaz filmske abominacije poznate pod imenom Surf Nazis Must Die. Ovaj je filmski uradak još jedno nebulozno djelo filmskog studija Troma koji se opredijelio za snimanje samo najvećeg kinematografskog treša, poput naslova Toxic Avenger i Nymphoid Barbarian in Dinosaur Hell, s kojima smo se na Kurzivu već susretali.
Odmah u početku mogu izjaviti očitu stvar – Naci surferi moraju umrijeti (Surf Nazis Must Die) iz 1987. godine je vrlo, vrlo loš film. No, potrebno je pobliže proučiti spada li ovaj uradak među one Tromine naslove koji su toliko loši da postaju urnebesno zabavni za gledanje, ili se pak radi o potpunom gubitku vremena.
Tako će u ovoj recenziji biti nužno povući neke paralele između Surf Nazisa i već recenziranog filma Nymphoid Barbarian in Dinosaur Hell, koji je nesumnjivo jedan od najlošijih filmova koje sam ikad gledao, no od kojeg istovremeno nisam bio u stanju odvojiti pogled.
Radnja Naci Surfera
Radnja nebuloznog treš filma Naci surferi moraju umrijeti svodi se na sljedeće – u skoroj distopijskoj budućnosti Los Angeles zahvati veliki potres koji izazove kaos u gradskoj zajednici. Rezultat ovih društvenih komešanja je i pojavljivanje velikog broja surferskih bandi na gradskim plažama (?). Najnotornija od tih bandi su, pogađate, Naci surferi. Ovi delinkventi okićeni svastikama kradu, pustoše i pljačkaju posjetitelje plaže. Istovremeno, odvijaju se i krvavi teritorijalni okršaji između Naci surfera i drugih bandi, poput surferskih samuraja, skejtera, motorista, i sličnih likova.
No, jednog dana Naci surferi na plaži ubiju crnca, sina jedne bakice iz lokalnog staračkog doma. Ova bakica na to potpuno poludi i krene u krvavi pohod protiv Naci surfera, želeći jedino osvetu za svoga sina.
Tromin pretenciozni pokušaj
Radnja je, kao što vidite, apsolutno besmislena, baš kao što smo i navikli da bude u Trominim filmovima. Međutim, ovaj film, koliko god to bilo teško za povjerovati na temelju do sad izrečenoga, djeluje pretencioznije od potpuno imbecilnog filma Nymphoid Barbarian in Dinosaur Hell. Ta neočekivana “pretencioznost” zapravo je najveći čavao u lijesu Naci Surfera. Jer, dok su drugi Tromini uraci jednostavno toliko glupi i loši da im se jednostavno morate smijati (te se tako i protiv volje zabavljate gledajući ih), ovo je filmsko smeće ne samo užasno loše s tehničke, scenarističke i glumačke strane, već je film i zbog pokušaja “poluozbiljnosti” jednostavno užasno dosadan. A ako postoji jedan neoprostivi grijeh u filmovima koji su rađeni kao namjerni treš, onda je to dosada.
Da ne bude zabune – kad kažem da je ovo jedan od Trominih “pretencioznijih” filmova, to nipošto ne znači da je u njega uloženo išta više novca, truda i filmaškog znanja nego li u ostale uratke ovoga studija. No, umjesto urnebesnog kreveljenja, besmislenog urlikanja, valjanja u prašini u odvratnim plastičnim maskama, glume koju izvode glumci kojima kao da je potpuno strana baš svaka ljudska reakcija ili dijaloga koje kao da je pisala Ava Karabatić na kreku – filmaši su u Naci surferima pokušali staviti naglasak na napetost i atmosferu. To se pokazalo velikom pogreškom jer ovaj studio nije za takvo nešto sposoban, a time istovremeno čine film beskrajno rastegnutim, besadržajnim i dosadnim.
Dno filmske bačve
Tako Naci surferi sadrži nepodnošljivo mnogo nepotrebnih atmosferičnih scena u kojima se ne događa baš ništa osim što na ekranu vidimo valove, surfanje na usporenoj snimci, aute ili krajolik. Neki od ovih potpuno nepotrebnih kadrova čak su i estetski lijepi, no to nikako nije zbog nepostojeće vještine Trominih snimatelja i scenografa, već jednostavno zato što baš nitko ne može snimati plaže i more te estetski totalno podbaciti.
Glazba u ovom filmu svodi se uglavnom na prenabrijanu i otrcano-napetu treš svirku na sintesajzeru. No, kad usporedim ovo s besmislenim pištanjem raštimanih flauti u Nymphoid Barbarian, mora se primijetiti da je glazba u Naci surferima ipak neusporedivo bolja. Štoviše, klišeizirani i pretjerano dramatičan sintesajzerski soundtrack možda je jedan od najuspjelijih aspekata ovog filma, što mnogo govori o ostatku.
Glumci su očekivano ispod svakog nivoa te vjerojatno prije ovih grozomornih kadrova nikad prije u životu nisu niti glumili. No njihova je gluma, u povremenim pokušajima dramaturške ozbiljnosti, toliko usiljena, naporna i neprirodna da čovjek ima dojam da gleda izvanzemaljce koji u ljudskim kostimima pokušavaju oponašati ljudske emocije koje su im totalna nepoznanica. U filmu Nymphoid Barbarian, grozomorna gluma i imbecilni dijalozi bili su neki od najzabavnijih aspekata gledalačkog iskustva, no ovdje, s obzirom na užasnu razvučenost Naci surfera, ovakva kreveljenja postaju jednostavno iritantna.
Dijalozi toliko glupavi da nisu čak ni smiješni
Dijalozi su poseban par rukava, jer su govorne interakcije između likova povremeno toliko nasumične da imate dojam kako ovi glumci izgovaraju potpuno nepovezane rečenice iz različitih filmova. Evo, primjerice, jednog dijaloga između nacija, nakon obračuna s bandom bajkera:
– Dobar posao, Eva, malena!
– Oni kuže samo silu.
– To je zapravo freudovska psihologija. Svi mali dečkići vole kad ih se šarmira i satre.
– Ne svi mali dečkići, Mengele.
– Ja bar, za razliku od tebe, ne patim od slučaja zavisti na penisu.
Da, ovo je pravi dijalog koji se pojavljuje u filmu. Razgovori su toliko nasumični i nevezani uz ono što se dešava na ekranu da je povremeno doista problematično pohvatati što se zapravo događa, iako je sama radnja primitivno minimalistička. Razumijevanje ne olakšava ni jako loš miks filmskog zvuka, jer se zvuk dijaloga kroz cijeli film doima nekako prigušen, te ćete bez titlova vrlo teško uspjeti pohvatati sve što biva izrečeno.
Kakve veze s bilo čime imaju naci surferi??
Posljednje što je potrebno komentirati su sami likovi. Naime, nema baš nikakve potrebe da se banda koju ovaj film prati prikaže kao banda nacista, jer to ni na koji način ne doprinosi samome zapletu. Da, likovi su okićeni svastikama i nadjenuli su si glupava nacistička imena kao Adolf, Mengele i Eva, no motivacija ovih likova baš po ničem ne zahtijeva da oni u scenariju budu nacisti, pošto se ponašaju kao potpuno obična, stereotipna destruktivna ulična banda.
Očito je da su likovi glavnih negativaca pretvoreni u neonaciste samo kako bi film na potencijalnu publiku ostavio što apsurdniji dojam, što bi gledatelje trebalo zainteresirati da pogledaju kakve veze s bilo čime imaju nekakvi naci surferi. No pošto oni doista nemaju nikakve veze ni sa čime u ovome filmu, gledatelj se u neku ruku čak i po pitanju apsurdnosti filma osjeća prevaren i zakinut, jer ovo je u svojoj srži zapravo običan i beskrajno jeftino i loše snimljen film o uličnim bandama. Par surferskih daski i svastika ne mogu promijeniti tu otrcanu činjenicu i od ovog filma stvoriti išta ma i najmanje inovativno, kontroverzno ili zanimljivo.
Iz ovog razloga preporučio bih vam gledanje ovog filma jedino ako želite iskušati vlastito strpljenje ili pak vidjeti pravi primjer filma koji pokušava biti toliko loš da na kraju ispadne zabavan, ali čak i u ovoj namjeri besramno podbacuje.
***
Preporučeni tekst: WTF kino: Jedan od najlošijih filmova ikada – “Nimfoidna divljakinja u paklu dinosaura”
