U ovom nizozemskom psihološkom romanu čitatelj prati deset dana u životu neobičnog Fritsa van Egtersa, živčano rastrojenog mladića punog osobnih frustracija i nesigurnosti. Radnja se događa 2 godine nakon II. svjetskog rata, no, on se u samoj radnji gotovo uopće izravno ne spominje.

Umjesto tematiziranja rata, koje bi se nužno pretvorilo u specifično nizozemsko iskustvo ratne krize, ovaj roman na posredan način oslikava besperspektivnost, izgubljenost i nihilizam mladih ljudi nakon ratnog razdoblja, time približavajući svoje likove univerzalnom ljudskom iskustvu.

Ovo je roman koji ne tematizira ništa posebno, već jednostavno “bilježi” raspoloženja i zapažanja glavnoga lika. Na neki način, ako je išta glavna tema, onda bi to bilo protjecanje vremena. Frits uglavnom provodi dane besciljno lutajući ulicama i posjećujući razne prijatelje. Pritom je očito da ga nešto strašno muči i izjeda iznutra, no nikad se do kraja ne specificira što bi to točno bilo. On je razočaran svojim roditeljima u čijem ponašanju ga uzrujavaju i najtrivijalnije sitnice. S prijateljima pak najčešće komunicira nabadajući im na nos njihove slabosti i mane te im predviđajući obolijevanje od strašnih bolesti, time očigledno prikrivajući neku duboko ukorijenjenu vlastitu nesigurnost.

Kad Frits ne podbada poznanike, onda s njima razmjenjuje groteskne priče pune najcrnjeg cinizma, pri čemu jedni drugima prepričavaju priče o ljudskim stradanjima, smrti djece i sličnim tragedijama kao da se radi o prvoklasnim vicevima. U tim se bizarnim dijaloškim razmjenama vidi njihova nemogućnost poistovjećivanja s njima stranim svijetom u kojem ove tragedije egzistiraju. Uza sve to, Fritsa muče i zastrašujuće noćne more.

Ovo definitivno nije roman za svakoga, jer je naprosto krcat otrovnim cinizmom, nihilizmom i apsurdom, čak utoliko da se po njegovoj objavi neko vrijeme javno dovodilo u sumnju piščevo duševno zdravlje. No, ako vas nije lako zaprepastiti i skandalizirati, u ovoj knjizi biste mogli pronaći pravi dragulj psihološke proze.

Osobno, Reveov stil me ovdje podsjeća na kombinaciju Harmsovog apsurdizma, Millerovog cinizma te ekscentričnosti Fanteovih glavnih likova.