Uzimam gutljaj crne kave. Presudan gutljaj ogoljene crne kave. Danas mi je potrebna više nego ikada u životu. Spuštam rolete do kraja. Vraćam se u zagrijanu postelju. Pokušavam vizualizirati što ona sada osjeća. Ne uspijevam. Još jedan u nizu. Propao pokušaj. Uskoro bih trebala krenuti, ali opirem se. Grlim jastuk koji je ručno izradila. Sjećam se kada mi ga je darovala. Na dan moga 13 rođendana. Uz njega je u cvjetnoj vrećici stajala čestitka. Glasila je ovako:

Mom razlogu disanja,

želim ti sretan 13 rođendan!

Nisi više mala, ali za mene ćeš upravo to zauvijek ostati.

Postepeno postaješ žena!

Znam koliko se tome raduješ, no za moju ljubav, pohrani i sačuvaj u dubini to dijete koje jesi. Ono će ti pokazati smjer kada nastupe maglovita vremena.

Prošlo je deset godina od navedenog rođendana, a jastuk je i dalje kao nov. Čestitka i poklon mi tada nisu bili smisleni. Buntovna, kao i uvijek, čak sam se posprdno nasmijala zbog dara. Nisam to očekivala. Prijateljice su dobivale puno vrjednije stvari. Materijalno vrjednije. Skuplje.

Kada je uvidjela moj izraz lica, upitala me: „Dušo, zar ti se ne sviđa poklon?“

Rekla sam bijedno hvala i žurno se uspela na kat. Jastuk je godinama stajao na vrhu ormara i bez prigovora postao sakupljač prašine.

Zahvaljujem ludoj glavi što ga nikada nije bacila. Potpuni je mrak u sobi, ali osjećam svaku nit od koje je sačinjen jastuk. Udišem miris. Vidim nju kako leži kraj mene i govori mi na uho slabo razumljive rečenice. „Napuštam te. Moje vrijeme je isteklo. Svoj sam tajni zadatak obavila.“

Sjećanjima plovim natrag u rano djetinjstvo. Mjesto radnje identično je ovome sada.

Stvarna je i u rukama drži izlizanu slikovnicu te čita, strpljivo, umirujućim tonom: „Jednom davnom u lijepom kraljevstvu živjeli su kralj i kraljica koji dugo nisu mogli imati djecu.“

Zastaje na trenutak, dio priče nedostaje jer je slikovnica desetljećima u našoj obitelji.

Udahne, pročisti grlo, a zatim nastavi.

Glas joj postaje melankoličan, ali ja i dalje ne shvaćam. Ne shvaćam da ne čita riječi. Govori iz glave. Prepričava mi stvaran događaj. Prisjećam se njezinih mimika i napokon razumijem. Ono što je meni zvučalo poput izmišljene pripovijetke ona je osjetila na svojoj koži.

Bože, kako sam mogla biti tako slijepa?

Zar mi je toliko godina trebalo da primijetim koliku je količinu vlastitoga života pohranila u tim pričama? Sve je precizno umotala u celofan za djevojčicu…

Zaslužna je za moju ljubav prema riječima. Ne mogu reći da je zaslužna za to što jesam. Što sam to ja? Licemjerka?Ne prepoznajem se…

Nismo se trebale ovako rastati…

Do ovoga trenutka sam vijest prihvaćala nekako junački. Ali, više ne mogu. Nisam dovoljno jaka.

Počinjem jecati i želim se ugušiti u suzama.

Nisam bila tu kada sam joj bila potrebna. Nisam je držala za ruku i tješila kako će sve biti u redu.

Žalim zbog riječi koje sam joj uputila u zadnjem telefonskom razgovoru. Želim nestati…

Moralo je biti drukčije. Samo da sam se udostojila pojaviti tada… Razlog njezinoga disanja je izostao. Cijeli život podredila je meni, a što je dobila zauzvrat?

Trebale smo izraditi još uspomena. Kao mala izgovorila sam obećanje o zajedničkom putovanju. Vratit ćemo se u njezin rodni grad i ona će biti vodič. Pokazat će mi tajne prolaze, omiljene parkove u kojima je provodila prve godine svoga bivanja…

Iznevjerila me, ali što je to u usporedbi s onime što sam ja, to jest što nisam učinila za nju?

Jastuk je potpuno mokar i mrzim se. Mrzim se jer sam obična kukavica.

Osluškujem zvuk kiše. Ustajem, pijem zadnji gutljaj kave. Shvaćam da moram krenuti, u suprotnome ću zakasniti. Tipično za mene, tipično za staru mene. Od danas se mijenjam. Zbog nje.

Odijevam crnu haljinu i stavljam jastuk pod ruku. Ne uzimam kišobran. Valjda malo neugode mogu podnijeti. Bol u glavi postaje neizdrživa, ali to je jedino što zaslužujem.

Teturam labavim nogama do groblja. Šačica ljudi je tamo, nepoznata lica obavijena u crno. Vidim samo strance i ne znam što su bili njoj. Nisam bila tu, a ona mi vraća istom mjerom time što odlazi. Počinjem ju shvaćati.

Spuštaju je u zemlju, a ja mrmljam: „Molim te, oprosti mi, majko! Znam, nisam to zavrijedila, ali barem pokušaj. Dolazim ti uskoro, pa ćeš opet moći disati, ako to budeš htjela.“

Moja uspavana ljepotica krenula je na dalek put u jednom smjeru, želim da joj bude udobno. Sakupljač prašine ubrzo će postati sakupljač tla.

Bacam jastuk u zemlju. Uz nju će biti na sigurnome. Ja ću malo pretrpjeti do svoje sigurnosti. Do njezinoga zagrljaja.

Lijes prekriva novi sloj vlažne crnice.

Brišem suze i na rastanku jedva izustim tri riječi: „Vidimo se, mama!“

***

Preporučeni tekst: Zašto ste me probudili? (priča u 2. nastavka – 1. dio)