Prošli tjedan predstavio sam vam svoj prvi hrvatski prijevod poezije modernog sanskrtskog pjesnika Haršdeva Mādhava, a ovaj tjedan predstavljam vam sljedeći prijevod. Sad nam je na redu jedna divna pjesma utjecajnog indijskog akademika i književnika Radhavallabha Tripathija.
O prevodilačkom projektu
Kao što ste već mogli i pretpostaviti, iza ovih prevodilačkih previewova koje vam predstavljam na Kurzivu krije se veći projekt. Stoga mogu najaviti da sastavljam svojevrsnu mini-antologiju prijevoda modernih sanskrtskih književnika, koju se jednog dana nadam objaviti u formi knjige. U njoj se nadam obuhvatiti stotinjak pjesama putem kojih ću predstaviti desetak autora.
Za ovu antologiju pronalazim i prevodim indijske pjesnike koji pišu na drevnom jeziku sanskrtu, no pri tom prisvajaju posve moderne teme, estetiku i poetski izraz.
Značajno je napomenuti i da se ovdje radi o prvim prijevodima bilo kojeg od ovih autora na hrvatski jezik, a vrlo moguće i o prvim prijevodima na neki od slavenskih jezika. Jer, iako se radi o autorima koji u svojoj domovini uživaju veliki ugled, njihovo suvremeno pjesništvo ne dopire do Zapada koji je uglavnom u potpunosti posvećen filološkom istraživanju ogromnog korpusa drevne indijske književnosti.
O autoru
Profesor Radhavallabh Tripathi, čiju pjesmu danas predstavljam, rodio se 1949. u gradu Rajgarhu u indijskoj državi Madhya Pradeš, a danas živi u gradu Bhopalu. Životni poziv gospodina Tripathija bio je prvenstveno akademske prirode, te je ovaj učenjak nekoliko desetljeća predavao sanskrt na Sveučilištu Dr. Hari Singh Gour, a obnašao je i dužnost pročelnika na sanskrtskoj katedri. Tako je i na Tripathijevu beletristiku ogroman utjecaj imala klasična sanskrtska književnost.
Tripathijeva službena internetska stranica ističe kako je do sad objavio 167 knjiga (beletristike i publicistike), 227 znanstvenih radova i 30 drama. Za svoj znanstveni i pjesnički, dramski i prevoditeljski rad, Tripathiju su u više navrata dodjeljivane najprestižnije indijske književne nagrade i priznanja (spomenimo samo neke: Sanskrit Sahitya Award, Sahitya kala Parishad, Vyasa Award, Kalidasa Award, Narayan Shastri Kankar, Mahakavi Kālidāsa Sanskrit Jeevanvrati Rashtriya Puraskar, Ram Krishna Sanskrit Award, Kane Memorial Gold medal udruženja Asiatic Society of Bombay, itd).
Na Zapadu, njegova su djela, kao i djela gotovo svih suvremenih indijskih pjesnika, slabo poznata. Neki engleski prijevodi njegovih pjesama postoje, no uglavnom iz pera samog autora i drugih indijskih književnika.
Tripathijeva poezija skladan je spoj indijskih tradicionalnih motiva i svjetonazora te utjecaja moderne zapadne poezije. Njegov bi se pjesnički izričaj dao usporediti s onim američkih transcendentalista poput Ralpha Walda Emmersona i europskih impresionista. Tripathi u dobrom dijelu svojih pjesama putem zanosnih meditacija o prirodi i svakodnevnim pojavama vidi mogućnost stapanja s neosobnim apsolutom.
U nastavku slijedi prijevod jedne njegove sanskrtske pjesme.
ABHĪPSĀ
Vṛkṣo’haṃ bhūyāsaṃ
mūlaṃ bhamau vidhāyadṛḍham ǀ
Ākāśaṃ svocchrāyaiḥ
spṛśannanantaṃ vibhuṃ svairam ǀ
Vṛkṣo’haṃ bhūyāsaṃ
lunantu kāmaṃ janā yathecchaṃ me ǀ
Patraṃ phalaṃ ca puṣpaṃ
sakalaṃ nayantu ca kāṣṭhacayam ǀ
Srotovaho bhaveyaṃ
Gaṅgotrīto vinirgataḥ kaścit
siñcan jagatīmakhilā –
mante’nante layaṃ yātaḥ ǁ
Dūrvāṅkuro bhaveyaṃ
satataṃ harito dharāmalaṅkurvan ǀ
chinnaśchinno bhūyaḥ
ruhāni dṛḍhaṃ ca svaśaktyā ǁ
ČEŽNJA
O, kad bih bar postao stablo
korijenja čvrsto ukopanog u zemlju,
koje vlastitim visovima spontano
doseže beskrajno, sveprožimljuće nebo!
O, kad bih bar postao stablo!
Nek’ me ljudi slobodno i po želji sijeku!
Lišće, voćke i izdanke,
pa i grane – nek’ posijeku sve!
Želio bih postati neka od rijeka,
potekla iz izvora kod Gaṅgotrīja[1],
rijeka koja natapa cijelu zemlju,
slivena u jedinstvo kraja s beskrajem.
Želio bih postati mladica travke
koja zauvijek resi zelenu zemlju,
uvijek iznova čupana i rezana,
uporno rastuć’ i dajuć’ sve od sebe.
Napomene:
[1] – Gaṅgotrī je ime hodočastilišta na obroncima Himalaye, na mjestu koje hinduisti smatraju izvorom najsvetije rijeke Gaṅge. Vjeruje se da je ova rijeka mjesto „prijelaza“ između svijeta živih i svijeta mrtvih, a također joj se pripisuju i moći sapiranja ljudskih grijeha. U Gaṅgotrīju, hodočasnici se kupaju i ostavljaju prinose boginji Gaṅgi. Vjeruju da je na ovom mjestu sveta rijeka Gaṅgā s nebesa sišla na Zemlju. No, legenda naglašava, da silina njezina pada s nebesa ne bi uništila Zemlju, bog Śiva je rijeku procijedio kroza svoju kosu, tako je podijelivši u tri toka. (Eck, Diana L. (2013.) India: sveta geografija, Čakovec: Dvostruka duga.)
***
Preporučeni tekst: Prvi prijevod poezije modernog i nagrađivanog sanskrtskog poete Haršdeva Mādhava
