[1. dio priče “Zašto ste me probudili?” autora Borisa Kvaternika, prvotno objavljene u proznom zborniku Iskopane priče 4  (Udruga vlasnika stanova Červar Porat, Červar Porat, 2018.)]

– Halo?

– Halo, gospodine Janosz? Jeste li to vi?

– Da, Franz Janosz pri telefonu. Tko me treba?

– Ispričavam se na smetnji, gospodine. Ja sam primarijus Hermann, zovem vas iz traumatološke bolnice… –

– Iz traumatološke? O bože, imate neke vijesti o Marie, zar ne? Zovete u vezi nje? Ima li novosti? Recite mi! Recite mi da je došlo do bilo kakvog poboljšanja, molim vas!

– Da, ali… Smirite se molim vas, gospodine Janosz, ja zapravo… –

– Kako joj je? Recite mi! Kako joj je? Ima li promjena?

– Pa, gospodine, ona se… probudila.

– Probudila?!

– Da. Pita za vas. Možete li doći?

– Naravno! Odmah uzimam taksi! Bit ću tamo za dvadeset minuta. Kako joj je, recite mi već jednom, čovječe!

– Gospodine, Janosz… Mislim da će biti najbolje da o tome porazgovaramo u mome u redu. Nemamo praksu davati takve informacije putem telefona.

– Što vam sad to znači? Pa recite mi barem nešto! Recite mi kako mi je žena!

– Smirite se, molim vas. Bit će… najbolje za sve da ovaj razgovor obavimo uživo, a ne preko telefona.

– Loše joj je? Je li joj loše? Odgovorite mi, prokleti doktore! Odgovorite mi, ili me želite izludjeti?!

– Gospodine Janosz… Vaša vas žena treba. Probudila se. Molim vas da se smirite zbog nje. Možete li to?

– … –

– Možete li se smiriti zbog Marie?

– …Da… Mogu… Mislim.

– Odlično. Očekujem vas u svome uredu. Rekli ste da možete doći za dvadeset minuta?

– Mogu.

– Odlično. Samo se smirite, i dođite. Onda ćemo lijepo porazgovarati o svemu.

*

Bolnička soba bila je bezlična poput prazne kutije šibica. Čak su i zidovi imali sličnu kartonski sivu nijansu. Zrak je vonjao na dezinfekcijsko sredstvo, kao u svakoj bolnici koju je Franz ikad posjetio. No, ovaj ga je put taj miris gotovo tjerao da se zagrcne.

Zavjese na prozoru bile su također sive, poput prozirnih latica osušenog cvijeta. Kroz njih je u malu sobicu s jednim krevetom ulazilo prigušeno jutarnje Sunce, padajući na zgužvanu posteljinu i na Marieino blijedo lice.

– Kako se osjećaš, ljubavi? – upitao je tiho.

Njezine su vijeđe umorno zatreptale dok joj se pogled izoštravao u smjeru njegove stolice. U nosu joj je bila nekakva cjevčica, a u rukama infuzija. Napokon ga je, nakon nekoliko trenutaka, uočila. U zjenicama joj je zatitrala iskra prepoznavanja.

– Franz? To si ti?

Njegovim se ispijenim i blijedim licem prelio kratki smiješak.

– Naravno. Tu sam, uz tebe sam.

Neko ga je vrijeme samo gledala, a njezin je pogled povremeno gubio bistrinu i fokus, a zatim se vraćao i gledao ga jasnije. Kao da joj lice uranja i izranja ispod površine vode, pomislio je Franz.

Marie je napokon opet progovorila, glasom ne glasnijim od šapta:

– Sve me boli.

– Znam, ljubavi. Znam. Sve će biti u redu. U bolnici si.

Marie mu na to nije ništa odgovorila.

– Gdje te točno boli?

Okrenula je glavu od njega i zagledala se u zid.

– Ne znam. Posvuda.

Franz uhvati svoju ženu za ruku i nježno ju stisne prstima.

– Doktori će se pobrinuti da bol prođe.

Njezina šutnja ponovno je ispunila prostoriju. Janosz se osjećao kao da ga ta šutnja davi, baš kao da mu netko na silu gura krpu u usta i onemogućava mu disanje.

– Marie… Sjećaš li se što ti se dogodilo?

Ponovno se okrenula prema njemu i bezizražajno ga pogledala.

– Znaš li zašto si u bolnici, Marie?

Oči su joj se zamaglile od tihih, nakupljajućih suza.

– Ne sjećam se.

Franz je osjetio kako ga nevidljiva krpa još jače pritišće u grlu.

– U redu je… Samo se nemoj uzrujavati. Sad je sve u redu.

Neko vrijeme je samo nepomično zurila u osunčani prozor, kao da pokušava prikupiti misli. Naposlijetku je upitala:

– Što mi se dogodilo? Koliko sam bila bez svijesti?

– Nekoliko dana, dušo. Glavno je da si se probudila – rekao je on što je blaže mogao. – Imala si nesreću dok si se vraćala s posla?

U očima joj je vidio strah i nerazumijevanje.

– Nesreću? Kakvu nesreću?

– Vraćala si se taksijem s posla. Udario vas je kombi. Izgledalo je gadno, ali izvukla si se. Glavno je da si se probudila. To je najvažnije. Sve će biti u redu, obećavam. Ne brini.

Uzdahnuo je. Ovaj je razgovor postajao opasan. Nije bio siguran koliko joj toga smije reći.

Njegovi odgovori kao da su u njoj pobudili novu sumnju. Ležala je otvorenih očiju buljeći u strop. Lice joj je bilo napregnuto kao da o nečemu intenzivno razmišlja.

Naposlijetku je izjavila:

– Ne sjećam se toga. Ne sjećam se ni gdje sam zaposlena.

– To je normalno, Marie. Pretrpjela si jaki udarac u glavu. Uskoro ćeš se svega sjetiti, znam to.

Nije ju uspio uvjeriti. Glas joj više nije djelovao tako pospano.

– Što nije u redu sa mnom? – upitala je.

Franz je osjetio kako mu se čelo počinje osipati znojem.

– Sve je u redu s tobom Marie. Dobro se oporavljaš, s obzirom na okolnosti. Pretrpjela si gadan udarac u glavu, a taksi je bio sav slupan.

– Što kažu doktori? Jesi li pričao s njima?

– Doktori kažu da ti je potrebno mnogo mira i odmora, Marie. Dovoljno smo pričali o nesreći, za sada. Rađe mi reci, bi li htjela da ti sutra donesem… –

– To je sranje! – odjednom je zavapila, glasnije nego li je Franz pretpostavljao da je trenutno u stanju. – Ničeg se ne sjećam! Sve me boli! Osim… Osim donjeg dijela tijela.

Janosza je počela hvatati panika. Ustao se sa stolice i nježno ju primio za ramena te je ponovno polegao na krevet jer se počela meškoljiti kao da želi ustati.

– Molim te, Marie, sve će biti dobro, samo ako budeš mirna i ako budeš slušala… –

– Čuješ li ti mene? – povikala mu je u lice? – Ne pokušavaj me smiriti kao da sam dijete! Što nije u redu sa mnom?

– Sve je u redu, kunem se, Marie!

– Ne osjećam noge! Isuse, uopće ih ne osjećam! – jauknula je.

Franz si nije mogao pomoći a da u tom trenutku ne baci jedan kratak i preplašen pogled na pokrivač koji je prekrivao donji dio njezinog tijela.

Odmah je skrenuo natrag svoj izdajnički pogled. Doktor Hermann upozorio ga je na to. Ali, bilo je prekasno. Ona je uočila kako je pogledao u smjeru njezinih koljena.

Njezin glas postao je usporen i opasan:

– Dragi, molim te, odgovori mi… i to odmah. Što mi je s nogama?

Problijedio je, ali je svim silama nastojao zadržati miran izraz:

– Ništa. Nije ti ništa.

Osovila se u sjedeći stav brže nego li je mogao predvidjeti i zgrčenim rukama uhvatila pokrivač:

– Onda daj da vidim!

Pokušao ju je uhvatiti za ruke, ali bilo je prekasno.

Strgnula je prekrivač sa svojih nogu.

Odmah zatim počela je vrištati. Ispuštala je duge, luđačke krikove iz dubine pluća.

Donji dio kreveta bio je prazan, baš kao što je Franz i znao da će biti. Marieine noge prestajale su ispod koljena. Jutarnje sunce obasjalo je njezine gole, surove batrljke.

– NE! NE! NE! REKAO SI DA JE SVE U REDU! NE!

Pokušava ju je obuzdati svim silama, ali ona se ritala kao da ju je obuzeo neljudski bijes. Uložila je svaku trunku energije u to i jedva ju je uspijevao držati. Počeo je kroz poluotvorena vrata bolničke sobe dozivati doktore.

A Marie je cijelo to vrijeme vrištala i vrištala, kao da nikad ne misli prestati, sve dok joj glas nije promukao od napora i dok joj na usta nije izbila pjena:

– NE! NE ŽELIM! OVO NIJE MOGUĆE! ZAŠTO STE ME PROBUDILI?! ZAŠTO?! NE ŽELIM ŽIVJETI OVAKO! NE OVAKO! NE!

Zatim se unesvijestila.

 

[Kraj 1. dijela priče. Drugi i završni dio očekujte već sutra na Kurziv.net-u.]

 

***

Preporučeni tekst: Soul Soup Stories: blog za nahraniti dušu