Književna recenzija: Roman Serotonin kontroverznog Michela Houellebecqa

Ako ste imalo zainteresirani za praćenje moderne svjetske književnosti, vjerojatno ste čuli za ime Michela Houellebecqa. Radi se o francuskom prozaistu, esejistu i pjesniku koji je privukao veliku pažnju svjetskih medija na račun toga što se njegov rad opisivao kao politički nekorektna, reakcionarna, dekadentna, pornografska te potencijalno štetna književnost.

Usprkos medijskim kontroverzama (ili možda – upravo zahvaljujući njima), autor je do sad objavio osam knjiga beletrističke proze, pet poetskih zbirki te pet esejističkih knjiga.

Do sad sam, mislim, pročitao sve osim jedne Houellebecqove knjige prevedene na hrvatski. S obzirom na to, odgovorno tvrdim – jedina doista dobra knjiga koju je ovaj autor napisao jest Mogućnost otoka. Sve ostale knjige mu, na žalost, pate od gotovo identičnih nedostataka, pa tako i ova najnovija – roman Serotonin, kod nas izdan 2019. godine.

Houellebecq 1
Foto: Wikimedia Commons
Beživotni protagonisti u beživotnoj prozi

Prva zamjerka koju želim uputiti ovoj knjizi jest ta da je glavni protagonist najnovijeg romana potpuno isti kao i u svim ostalim Michelovim knjigama, i to stoga što je očito rađen prema piščevoj “slici i prilici”.  Radi se o dosadnom, karakterno bezličnom protagonistu koji se profilira kao čovjekomrzac minimalnih životnih interesa i nepostojeće ambicije, razočaranom u društvo i u suprotan spol te često sklonom samoubilačkim mislima. Vrlo “originalno”.

No, sve bi to bilo u redu da pisac bezličnost i mrtvilo svojih glavnih likova ne shvaća tako doslovno. Jer, njegovi protagonisti tipično tijekom trajanja cijele radnje nisu u stanju napraviti išta uzbudljivo ili značajno, kao ni pobuditi čitateljeve osjećaje ili interes za bilo što. Umjesto toga, ti likovi skroz robotski i hladno analiziraju svijet oko sebe, sve dok svoju osobnost ne razlože u hrpu potpuno nevažnih i trivijalnih zapažanja.

Tako i u knjizi Serotonin sigurno bar pola romana odlazi na besmislene monologe o najtrivijalnijim mogućim stvarima koje nemaju baš nikakve veze s radnjom. Glavni lik ovdje tako do u tančine razmišlja o TV programu, rasporedu gradskih ulica, trgovanju francuskim sirevima, tehničkim napravama, biofarmaciji, francuskoj poljoprivredi, mljekarskoj industriji i slično… To se idejno mrtvilo, na žalost, nastavlja unedogled.

Houellebecq 2
Foto: Wikimedia Commons
Senzacija bez pokrića?

Postoje beskrajno prihvatljiviji načini da se ocrta beživotnost i odustalost glavnog lika, no Houellebecqov način je uvijek obavezno taj da i on sam odustane od ikakvih pretenzija na zanimljivo i smisleno pripovijedanje.

Na neki način, u stanju sam bar se malo diviti tolikoj letargiji i mrtvilu pisca o kojem bruji cijeli svijet. Na žalost, o Houellebecqu se bruji iz krivih razloga, tj. zbog njegovih usputnih i brutalno iskrenih komentara o islamskom ekstremizmu, a ne zbog kvalitete njegove proze. Međutim, u ovoj knjizi čak su i takvi politički provokativni komentari posve izostali u korist nabrajanja trivijalnih svakodnevnih trica.

Foto: Wikimedia Commons
Beznačajne digresije bez kraja

Druga neoprostiva stvar u ovoj knjizi svakako su gigantske digresije koje gotovo ničim ne doprinose glavnoj temi ili rastu protagonista. Primjerice, glavna tema ove knjige je protagonistova kronična depresija nakon kraha njegove “najznačajnije” ljubavne veze. Međutim, pisac se na bar 50 od sveukupno 300 stranica zadržava na digresiji o protagonistovom prijatelju koji se posvetio stočarstvu, te o njegovom sudjelovanju na prosvjedima francuskih mljekara.

Na žalost, ovo nije ni približno jedina gigantska i beznačajna digresija u knjizi. Rekao bih da otprilike bar dvije trećine cjelokupnog romana odlazi na iste ovakve bespotrebne, besmislene, dosadne retardacije radnje.

Houellebecq 4
Foto: Wikimedia Commons
Pripovjedački jad i bijeda, a ne “fatalna ljubav”

Treća neoprostiva zamjerka Serotoninu jest ta da je “fatalni” ljubavni odnos u ovoj knjizi opisan potpuno neuvjerljivo, površno i beznačajno, tako da se čitatelj samo može pitati zbog čega uopće protagonist nakon kraha ove ljubavne veze počinje doslovno “venuti od tuge”? Jer, ako je suditi prema opisima toga odnosa u samome tekstu (a kako bismo drugačije o njemu i mogli suditi?), radi se o tipu ljubavne veze koju bi većina ljudi zaboravila već za mjesec dana. Toliko su ništavni autorovi pokušaji da nam približi protagonistova osjećanja prema “ljubavi njegovog života”.

Ako smo piščeve konstantne digresije i trivijalnu monologizaciju o najmonotonijim mogućim stvarima možda i mogli nategnuto opravdati njegovim vlastitim “stilističkim izborom” za ovu knjigu, tim objašnjenjem definitivno ne možemo opravdati i ovako bijedno te patetično predočavanje ljubavnog odnosa koji je na glavnog lika navodno trebao ostaviti neizbrisive psihičke posljedice.

Houellebecq 5
Foto: Wikimedia Commons
Zaključak

Potpuno sam uvjeren da i sam Houellebecq više nije zadovoljan kvalitetom svoga pisanja, kao ni svojim najnovijim uratkom, Serotoninom. No, kao relativno inteligentan čovjek, izgleda kako je autor shvatio da zbog statusa kontroverznog pisca može na tržište izbaciti doslovce bilo kakvu hrpu gluposti, a knjiga će se i dalje dobro prodavati. Stoga Houellebecq, u maniri svih svojih nezainteresiranih protagonista, upravo to i čini, usput potpuno bezvoljan  potruditi se i napisati nešto novo vrijedno pažnje – zato što zna da to nije nužno za komercijalni uspjeh romana.

Ocjena ove knjige bila bi još i dosta niža da u njoj povremeno (iako poprilično rijetko) ne izbija na vidjelo autorova britka i otrovna kritika modernoga društva, što je oduvijek bio jedan od najboljih elemenata njegove proze. Međutim, toga ovdje, nažalost, ima doista premalo. Stoga bih ovaj naslov ocijenio ocjenom 47/100.

***

Preporučeni tekst: “Revolucionar” Stjepana Bajića – najoriginalnija recentna zbirka poezije u Hrvatskoj?

Boemski kutak, Književnost, Recenzije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *