(Napomena: 1. i 2. dio ovog putopisa možete pročitati na linkovima: Crnopačka uholoža: Prvi dio pakleničke planinarske kronike) i Mala Močila i pralažištipavčići (2. dio pakleničke planinarske kronike).)
Putujući hrvatskom obalom južnije od Starigrada, suvremeni heroj ne može a da ne ugleda čudnovate formacije koje se uzdižu iz utrobe Južnog Velebita te gledaju u daljinu, preko mora, ali i preko vremena samog. Mnogo ljudi prolazi ovdje budući da se lokacija nalazi iznad tunela Sveti Rok. No, kao što mnoge stvari u životu previdimo jer smo zaokupljeni jureći za svojim poslom, tako i ovo mjesto ostaje uglavnom napušteno.
Ukoliko bi pogledali na kartu Južnog Velebita velikog majstora kartografa gospodina Smerkea, uskoro biste zamijetili jedan prilično veliki komad ovoga područja koji je bio miniran te se preporuča oprez. Hodanje izvan označenih staza zadnje je što želite učiniti. Kako ćemo kasnije saznati, ovo mjesto od prevelike je taktičke važnosti da bi se dopustilo neprijatelju da ga zauzme. Iako je mnogo toga u našim umovima uvjetovano upravo ovakvim mentalitetom koji beskonačno prepričava i ne može pustiti prošlost, nas ne zanima borba čovjeka protiv čovjeka nego istraživanje planina i borba sa samim sobom.
Automobilom se kroz Modriće i Podprag može doći prilično visoko, sve do burobrana kod kojega se preporuča vozilo i ostaviti. Po putu prolazite pokraj spaljenog krajolika i mnogih znakova upozorenja zbog mogućih mina. Crkva sv. Frane mjesto je na kojem biste mogli malo stati te pogledati prema moru. Vidik je dobar, ali to je samo uvod za ono što vas čeka na vrhu Tulovih greda. Kod sv. Frane susrećemo mladića koji radi za šumariju i zadužen je da s ovog mjesta gleda u dolinu ukoliko bi došlo do požara. Usput nam kaže da je većina požara vjerojatno ipak potpomognuta ljudskim dobrim namjerama.
Konačno na vlastitim nogama krećemo prema samim stjenovitim nakupinama koje izgledaju doista izvanzemaljsko. Folklor koji se veže uz ovo mjesto također je čudnovat i mogao bi privući pokojeg etnologa da napiše svoju doktorsku disertaciju: zmajevi, velebitske vile te zlokobna Crna kraljica koja donosi nesreću. Opasne i utjecajne žene očito su zajedničko mjesto u mnogim predajama pa tako je možda pretjerano reći da u ovome prste ima Barbara Celjska, poznata kao Crna kraljica u sjeverozapadnoj Hrvatskoj gdje su mnogi posjedi bili u njezinom vlasništvu.
Cestu po kojoj smo se vozili do burobrana napravio je u devetnaestom stoljeću kapetan Knežić, koji je također napravio i poznatu Lujzijanu. Vjerovali ili ne, do otvaranja tunela Sveti Rok, preko Velebita ovdje su vozili autobusi. Brišem znoj s čela jer je pakleno vruće; zaklona od sunca praktički nema. Među stijenama koje se uzdižu prema nebu u nepravilnim oblicima i pravcima vidi se stup. To je naša konačna destinacija, ali prvo radimo mali krug kako bismo zaobišli stijene koje postaju sve veće i veće. Izdaleka vam se tako ne čini, ali ovaj kompleks stijena je ogroman.
Družina uglavnom šuti i penje se, a tu i tamo možete čuti neki uzdah divljenja. Pregledavamo napušteno sklonište u kojem vjerojatno ne biste htjeli prespavati. Ukoliko ste u dobroj formi, od burobrana do označenoga vrha Tulovih greda (najviši vrh je 1120 mnv) mogli biste biti za 45 minuta, ali će vas pogledi sigurno barem malo zadržati. Ima li opasnoga penjanja za koje treba posebna oprema? Kacige bi trebale biti standardna oprema na ovakvim mjestima. Mi ih, naravno, nemamo. No, osim par dijelova na kojima na trenutak stanete pred stijenom pa razmišljate kako biste najlakše prošli predstojeću prepreku, nije baš toliko strašno koliko se na pojedinim internetskim stranicama piše.
Ima li bilo kakve sumnje tijekom samoga penjanja, pogled s vrha je ono što će apsolutno opravdati sve vaše muke i strahove. Hoćete pogled na more, stijene i planine unedogled? Ovo je pravo mjesto za vas! Postoji ovdje i mnogo penjačkih smjerova te bi se i penjači itekako mogli dobro zabaviti.
Pri povratku smo ugledali, još uvijek u zagrljaju Tulovih greda, jedan zalutali helijem napunjeni balon koji je mirno lebdio iznad stijena. U jednom trenutku sam krenuo za njim kako bih ga pokupio, ali onda sam shvatio da moram napustiti označenu stazu te se bolje ne s tim stvarima igrati. Balon je uskoro nastavio svoju usamljenu potragu i odlebdio daleko u nebo. Odlebdjeli smo uskoro i mi od Tulovih greda, ali i iz samoga Starigrada i Paklenice prema sjeveru. Ostaju nam lijepa sjećanja i želja koja gori u nama i govori: Vratit ćemo se!
***
Preporučeni tekst: