Promatranje rijeke (kratka priča)

Kakav divan jesenji dan, pomislio je čovjek duge sijede kose sjedeći na obali Save.

Kaput mu se lagano zibao na povjetarcu, pri dnu lagano prašan od povlačenja po tlu. No, starac nije obraćao pažnju na stanje svog kaputa. Njegove su oči netremice zurile u tirkizno popodnevno nebo nad rijekom.

Osjećao je miris Save, a Sunce je već polagano klizilo prema rubu horizonta. Na trenutak kao da je bilo naslonilo svoje zlatno lice na oluk riječnog mosta ispod kojeg je sjedokosi čovjek sjedio, smjestivši se tik uz rub vode.

Miris rijeke dozvao mu je u sjećanje aromu nekih starih knjiga iz vlažnog podruma u roditeljskoj kući, kamo se prije mnogo godina, još kao dječak, svakodnevno rado spuštao nakon škole. Bio je to miris debelih knjiga stranica natopljenih blagim no primjetnim vonjem podrumske plijesni. Čak i inače neugodan zadah vlage, pomislio je, postajao je sasvim očaravajuć jednom kad bi se našao „pribilježen“ na stranicama neke od onih tih obiteljskih knjižurina. Te knjige vonjale su aromom očuvane dragocjene relikvije iz prošlosti, nakon mnogo godina ponovno dohvaćene s dna velike drvene škrinje.

Knjige u kojima je uživao u mladosti, u vrijeme dok je još bio strastveni čitalac (O, kako se vremena mijenjaju!, pomislio je), uvijek je nastojao čitati što je dulje mogao. Zapravo, mnoge od njih gotovo da i nije želio nikada dovršiti. Radije bi ih bio čitao do u beskraj, kako ne bi prekinuo taj krajnje poseban osjećaj plovljenja umom negdje daleko, u nepoznato, van dohvata prozaičnoga svijeta. Možda na kakav izmaštani otok pun svih mogućih vrsta ptica, gdje perje svakodnevno pada s neba poput usporene kiše svih duginih nijansi.

Upravo tako bilo mu je tog dana i sa samom rijekom. Željno ju je čitao i nije ju želio zaklopiti, makar je znao da će uskoro morati poći kući. U protivnom, ujutro bi mu kosti mogle gadno ispaštati zbog izloženosti predvečenjoj vlazi i svježini.

Savski nasip 2
Foto: Kurziv.net

Rijeka je potiho šumorila protječući kraj njega. Čuo ju je vrlo jasno, gotovo kao da je njezin suptilni šapat progutao ostatak svijeta. Njezin tok preplavljivao ga je opojno poput umivanja hladnom vodom usred ljetne žege.

Sunce je naposljetku dozrjelo te palo s ovješene grane neba, zastavši tek nakratko na samom rubu obzora. Ipak, još i tada sasvim je jasno mogao osjetiti Sunčeve zrake na svom licu, pomiješane s osjetom pirkanja blagog vjetrića koji je nosio u sebi miris zemlje i borove smole.

U tom trenu starac se osjećao gotovo kao da bi mogao iz čista eksplodirati; rasuti se nasipom i kao humus blago utonuti u sočnu zemlju. Bio je to pomalo neobičan osjećaj, no nije se mogao sjetiti kad se posljednji put osjetio tako spokojnim. Jedva primjetna glazba iz krošanja riječnih vrba dodatno mu je nadimala prsni koš – šum vjetra uvirao je i izvirao iz šumora protjecanja same rijeke. Bilo je to kao da rijeka istječe iz korijenja okolnog drveća. Topli prsti posljednjih zraka dnevne svjetlosti grijali su mu lice dok mu se povjetarac, poput kakve promrzle životinjice, zavlačio pod rubove kaputa.

– Takva šteta što je već vrijeme za povratak doma – uzdahnuo je naglas kad je Sunce utonulo u tamu ispod horizonta. – Mislim da nikada nisam vidio ovako lijep jesenji dan.

Polako se pridigao na noge i, pipkajući oko sebe rukama, s tla dohvatio svoj bijeli štap iz trave. Nataknuo je na nos naočale te se zaputio uz riječni nasip, ispitujući štapom teren ispred sebe. Put je znao gotovo napamet.

Neka djeca s vrha su se nasipa nasmijala za njim:

– Vidi ga, slijepac!

Nije mario.

 

***

Preporučeni tekst: Sakupljač prašine (kratka priča)

Boemski kutak, Književnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *