Jučer smo ja i moj prijatelj s faksa pokušali učiniti nešto korisno, te nekome čak i pomoći, a usput smo se suočili i s realizacijom o vlastitoj niškorisnosti koja nas je natjerala da propitujemo svrhu vlastitih egzistencija. A povod za sve ovo bila je jedna obična veš mašina.

Vidite, ja i taj lik, s kojim sam studirao indologiju (da, znam, možete nam se početi smijati) jučer smo pokušali biti dobri ljudi i pomoći jednoj djevojci koja se tek uselila u iznajmljeni stan da na drugi kat zgrade dotegli veš mašinu.

Sve je to izgledalo poprilično jednostavno, u teoriji. Primimo veš mašinu, pretrpimo nekoliko minuta intenzivnog napora, i gore smo, u stanu, pobjedonosno se naslanjajući na mašinu i pijući pivu. Pa ipak, u praksi, previdjeli smo jedan problem.

Kad se studenti prime pravog posla

Taj problem je da smo oboje, i moj prijatelj i ja, bivši studenti s Filozofskog. On je studirao indologiju i filozofiju, a ja indologiju i kroatistiku. Što u stvarnom svijetu znači da smo nas dvoje doslovne niškoristi, nesposobni za obavljanje ikakvih stvarnih zadataka i poslova, ili – ne daj bože – za pravi fizički rad.

To nam je postalo jasno kad smo veš mašinu jedva spustili s kombija i dovukli ju do prvih stepenica u zgradi. Odjednom smo postali bolno svjesni toga da je veš mašina zapravo gotovo potpuno bezlični kvadrat od glatkog metala, ispunjen betonom i čelikom. To znači da je veš mašinu gotovo nemoguće čvrsto primiti za bilo koji njezin kraj te ju držati u svojim rukama dovoljno čvrsto kako biste imali samopouzdanja da vam ona jednostavno neće ispasti i otkinuti vam stopalo kad ju pokušate podignuti i nositi uza stepenice.

Nemoguća misija

Vrtjeli smo se 15-ak minuta oko tog ukletog kvadrata teškog bar 150 kila prije nego li smo zaključili kako nemamo nikakve šanse sigurno podići veš mašinu rukama, prenijeti u uz stepenice i doći do drugog kata u jednom komadu. Jednostavno, nismo znali gdje bismo ju primili, a uz to nismo ni snagatori!

Na veš mašinama, kao što znate, nema praktičnih izbočina, drški i rupa. Kad smo ju pokušali podići primajući ju za donji rub, gotovo bismo jedan drugom zgnječili prste, a jedva smo se mogli osoviti na noge i hodati par koraka ravnom cestom noseći u rukama tu prokletu stvar. Postalo je jasno da je pokušaj nošenja mašine na isti način uza stepenice, pod nagibom i dodatnim opterećenjem, s minimalno mjesta za kretanje i odlaganje tereta slično samoubojstvu.

Da, mi smo idioti

Zato smo se odlučili za drugačiji pristup, konačno pomireni s vlastitom beskorisnošću. Počeli smo se uspinjati podižući veš mašinu doslovno jednu po jednu stepenicu. To smo činili tako da smo ju prije svake stepenice nagnuli unatrag i zarotirali u stranu, tako da se jedan njezin donji rub nađe iznad nove stepenice. U tom trenutku bismo ju počeli gurati i vući sve dok se cijela jebena stvar ne bi s oba donja ruba popela na iduću stepenicu.

Trebalo je tu radnju obaviti jedno barem 45 puta prije nego li smo se konačno popeli do stana na drugom katu, kad smo već izgledali više mrtvi nego živi, s dušom u nosu i prekriveni znojem kao da smo cijelo popodne pišali jedno po drugome. No, učinili smo to. Dovukli smo ju na drugi kat, usprkos tome što smo bar u 3-4 navrata bili sigurni da nećemo uspjeti. Trebalo nam je samo oko sat i pol!

Sad, otkad smo jučer počeli vući to metalno čudovište uza stepenice pa sve do danas – jedna mi misao naprosto ne izlazi iz glave. Cijela bi ova jučerašnja avantura bila doslovno 30 puta lakša i brža da se veš mašine zapravo proizvode tako da njihovi dizajneri barem jednu jedinu sekundu posvete problemu njihovog ručnog transporta!

Zašto ovo NIKOME nije palo na pamet?!

Doslovno, da svaka prosječna veš mašina ima barem dvije male i čvrste ručke, po jednu sa svake strane, njihovo prenošenje bilo kuda, pa čak i uz stepenice, postalo bi beskrajno lakše i izvedivije čak i ovakvim slabićima poput studenata kroatistike i filozofije koji bar posljednjih 10 godina nisu morali mrdnuti dupetom s kauča i suočiti se s ikakvim ozbiljnim fizičkim naporom!

Razmislite malo. Svi mi znamo da je pri useljavanju u zgradu najveći problem s transportom stvari upravo veš mašina. Čak ni ormari ne predstavljaju takav problem jer ih se a) može rastaviti; b) može isprazniti; c) može primiti za neku od mnogobrojnih polica. Veš mašine su, s druge strane, teške barem poput velikog ormara, a ne možete si baš na nikakav način olakšati njihovo nošenje. A pritom je najgore od svega što ih ne možete doslovno za ništa primiti, osim pokušati ih zgrabiti za donji rub, podići je snagom vlastitih nogu i ruku, i pokušati oteturati s njom uz pun kurac stepenica, dok vam ova morbidna težina cijelo vrijeme klizi iz ruku i prijeti smrtnim stradanjem svakom tko se nađe na stubištu.

Dizajneri veš mašina očito nikad nisu nosili veš mašinu!

Da se itko, ali itko ikada u tvornici veš mašina sjetio porazmisliti o ovome problemu, shvatio bi o čemu pričam, kao i koje je najlogičnije moguće rješenje. Po jedna ugrađena metalna šipka sa svake strane veš mašine bila bi sve što je potrebno da je se odnese bilo kamo! Jedan čovjek primi mašinu za šipku s jedne, a drugi s druge strane – bez nepotrebnog saginjanja, rezanja prstiju, nemogućeg uspravljanja i balansa s glatkim kvadratom od 150 kila u vlastitim rukama. Tada ne bi postojalo baš nikakve opasnosti od ispadanja veš mašine čak ako se jedan od nosača popikne ili posrne pod teretom.

Ali već vas čujem kako prigovarate: Oh, ali to nije praktično! Kada bi veš mašine imale ugrađene ručke za nošenje, onda ih se ne bi moglo unijeti kroz uska vrata ili ih postaviti tik uz zid u maloj kupaonici. Pizdarija! Pazite sad ovo: ručke koje se mogu lako zašarafiti i odšarafiti! Boom! Problem riješen!

No, nikad se nitko u povijesti izrade veš mašina nije sjetio da je potrebno maksimalno olakšati njezin transport! Pa, moderne veš mašine postoje već valjda 80 godina! Kako je to moguće?! Mislim da znam kako. Dizajneri veš mašina vjerojatno su toliko puni para da nikad nitko od njih u cijelom svojem životu nije bio u situaciji u kojoj je morao vlastoručno nositi veš mašinu uza stepenice, u svoj novi stan! U tome je stvar!

Potpišite peticiju za ugrađivanje transportnih ručki na veš mašine!!!

Zato bih volio da danas, nakon ovog mog ranta, svi neko vrijeme posvetimo kontempliranju nad zlim, zlim dizajnom veš mašina, te da apeliramo na proizvođače ovih abominacija da se urazume i počnu proizvoditi veš mašine sa zašarafljivim transportnim ručkama! K vragu, zašto ne, pokrenimo i peticiju u ovu svrhu! Pa, jesam li s Filozofskog ili ne?! Mi volimo peticije! Čak i kada je apsolutno svima jasno da se neki određeni problem ne može riješiti peticijom, mi ćemo ju svejedno pokrenuti!

Mislite li da se šalim? Da nisam ozbiljan?! Ljudi moji, pet godina svoga života posvetio sam učenju sanskrta i ostalih stvari koje su mi učinkovito razorile bilo kakav ostatak živaca ili ljudskosti koje sam uspio sačuvati nakon srednje škole. Ja se ne znam šaliti! Nisam sposoban za šalu! A ovdje je službena peticija da se u nove vešmašine počnu ugrađivati transportne ručke! Potpišite! Dijelite! Pošaljite mailom svome lokalnom majstoru za popravke veš mašina! Revolucija je SADA!

***

Preporučeni tekst: Traži se poslodavac!