Ovih dana izdana je prva zbirka poezije zagrebačke pjesnikinje Vedrane Pavlak. S obzirom na to da sam za ovu književnu publikaciju osobno napisao predgovor, smatram prikladnim taj isti predgovor podijeliti s vama na Kurzivu, u svrhu predstavljanja knjige. Predgovor sadrži i moje dojmove o samoj zbirci, pa ga možete pročitati i kao svojevrsnu recenziju.

Ukoliko nakon pročitanog predgovora poželite nabaviti zbirku Izgubljena, preporučujem vam da Vedranu kontaktirate porukom putem Facebook-stranice Art Lab, koju ova pjesnikinja moderira.

***

PRONAĐENI U IZGUBLJENOJ (predgovor)

U rukama držite prvu objavljenu zbirku poezije mlade zagrebačke pjesnikinje Vedrane Pavlak. Porođajne muke ove zbirke stihova bile su doista dugotrajne (ako se ne varam, autorica je nadopisivala i mijenjala rukopis u periodu od gotovo jednog desetljeća), no konačan rezultat, knjiga po imenu Izgubljena, može se smatrati jednim vrlo dobrodošlim događajem na domaćoj pjesničkoj sceni. U nastavku ovog kratkog predgovora nastojat ću za vas sažeti svoje dojmove o rukopisu, te razložiti zašto je ovo pjesnički prvijenac koji je bilo vrijedno čekati.

Kao prvo, potrebno je istaknuti kako se poetika Vedrane Pavlak u ovoj knjizi istovremeno odlikuje nekim „modernim“ i nekim „retro“ stilskim elementima.

Najizraženija karakteristika prema kojoj je ova pjesnička zbirka „moderna“ zasigurno je njezin pripovjedni ton. Iako se radi o uracima formiranim u slobodne stihovne formacije, diskurz ove poezije gotovo ju svrstava u kakvu poeziju u prozi. Stih više nalikuje na rečenicu, i to u funkciji neposrednijeg, prirodnijeg i neopterećenijeg bilježenja pjesničkih dojmova. Međutim, ova je poezija istovremeno maksimalno udaljena od tzv. stvarnosne poezije, zato što je ispovjedni ton Izgubljene bogato protkan s (i zapravo baziran na) brojnim dojmljivim i elaboriranim metaforama i usporedbama.

Ispovjedni „štih“ zbirke je, dakako, u skladu s vrlo intimističkim motivima Izgubljene. Moglo bi se reći da je zbirka nastajala gotovo kao kakav stihovani osobni dnevnik u koji je autorica bilježila misli i dojmove o proživljenim putovanjima, ljubavima i životnim iskustvima.

Ono u čemu se poezija Vedrane Pavlak razilazi s trenutno silno popularnim trendovima u najnovijoj hrvatskoj književnoj produkciji svakako je ponovno ujedinjavanje autobiografičnosti i poezije nauštrb raznih postmodernističkih pjesničkih struja koje najnoviju poeziju nastoje učiniti što samodostatnijom i što neosobnijom, pritom zamućujući granice između govora i značenja.

Osobno, smatram neobično važnim da se u našoj najnovijoj književnoj produkciji i dalje javljaju autori poput Vedrane Pavlak, koji su u poeziji spremni zamijeniti zatvoreni intelektualizam i jezične igre s povratkom nekoj zaboravljenoj intimi, proživljenosti i osjećajnosti. Iako u 2019. godini domaća pjesnička scena bilježi silnu inflaciju broja pjesničkih tribina, književnih nagrada i izdanih knjiga poezije, pjesničke publike gotovo da nikad nije bilo manje. To nije slučajno, jer elitistička, zatvorena, akademska i hermetična poezija nužno prestaje komunicirati sa širokom publikom, a nekomunikativna poezija je mrtva poezija.

Tu u igru ulaze „retro“ poetike poput one sadržane u knjizi koju upravo čitate. Pjesme u Izgubljenoj pisane su s namjerom bilježenja, očuvanja i prenošenja osobnih dojmova i iskustava. U ovoj poeziji gotovo da nema ni traga književnoj teoriji, metapjesništvu i jezičnim igrama.

Drugim riječima – namjera ove poezije jest upravo ponovno uspostaviti prekinutu komunikaciju između pjesnika i vlastite intime, te između pjesnika i samog čitatelja. Čitatelj se ovdje može prepoznati u ljudskom iskustvu predočenom u samim pjesmama, te se na taj način poistovjetiti s napisanim stihovima, doživjeti ih osobnije, te ih osvijestiti kao relevantne.

Što se tiče motivske palete, ova je zbirka orijentirana na autoričin osobni unutarnji svijet. Neke od riječi koje se najčešće pojavljuju u zbirci znakovito su: ples, poljubac, djetinjstvo, san i ljubav. Ovo nije iznenađujuće, jer ovdje se radi o pjesničkoj zbirci koja gotovo „dnevničkim“ zapisivanjem intimnih dojmova nastoji zarobiti i razotkriti (ili možda čak i nanovo probuditi) osjećaj gladi za životom.

Glad je neobično snažan pokretač poetskih poriva. Glad za životom sastoji se od nekog gotovo univerzalističkog traženja samoga sebe u običnim stvarima, u pridavanju smisla životu življenjem života samoga. Ovakva vrsta iskustvene i spoznajne gladi rađa svjetovne vrste gladi: glad za putovanjem, ljubavlju, pićem, sjećanjima, zabavom, i ljepotom.

Pjesništvo i boemski život idu ruku pod ruku upravo iz razloga što je sami pjesnički poriv pokretan od strane ove iste gladi za životom. Zato, dok je najnovija ženska poezija u Hrvatskoj najčešće intelektualna i/li socijalno angažirana, u ovoj zbirci imamo zadovoljstvo upoznati jednu od rijetkih mladih domaćih pjesnikinja boemštine, koja u neku ruku nastavlja danas zamrlu književnu produkciju na tragu pjesništva Vesne Parun.

Vjerujem da je autorica svojem pjesničkom prvijencu dodijelila naslov Izgubljena upravo zbog ove izraženo boemske crte svojih stihova. Stalno se gubiti zapravo znači i stalno se tražiti, a stalno se tražiti znači živjeti, a ne preživljavati.

Autorica se, međutim, ne obmanjuje time da će ikad doista do kraja pronaći samu sebe. No, za svakoga s pjesničkim porivima (ili za svakoga s kreativnim porivima općenito), svrha potrage nikad nije u pronalaženju, već u potrazi samoj. Pred kraj zbirke ona zato poručuje: „Pitaš me zašto nigdje ne mogu htjeti ostati. / Jednostavno. / Zato što nikada ne mogu prestati bježati od sebe.“ Stoga bi naslov ove zbirke jednako mogao glasiti i „Sretno izgubljena“. Jer, istinski pjesnici upravo su takvi – istovremeno izgubljeni i sretni što još nisu stigli na kraj potrage koja označava kraj življenja i kraj pisanja.

Zato si pri čitanju Izgubljene dopustite na trenutak pronaći samog sebe u ovim stihovima, prije nego li se, nakon zatvaranja korica knjige, ponovno sretno izgubite.

***
Preporučeni tekst: Zbirka poezije ‘Trideset deveti maj’ Marka Tomaša: “Pišem sve ovo zato što želim uništiti svijet.”