Nakon Risnjaka i čarolije Gorskoga kotara te Učke koja je postala zamjena za matičnu Ivanščicu, može se učiniti da je teško nadmašiti doživljeno. Međutim, izazova ima itekako dovoljno. Naše planinarske i uvijek gladne oči već jedno vrijeme gledaju na vrhove koji se iz automobila mogu vidjeti prilikom prolaska kroz Grobničko polje. Danas, nakon što smo prošli glavne od vrhova ovog područja, pitam se kako sam tako mirno spavao sa spoznajom da tu negdje skrivene leže Grobničke Alpe?

Epizoda: Mudna dol

• Zahtjevnost staze: jako teška. – planinarenje.hr
• „Najatraktivniji uspon do planinarskog doma Hahlić. Za njega je potrebna određena spretnost, iskustvo i kondicija.“ – članak na portalu Ludens Media

„To je jedino dostojno našeg iskustva i sposobnosti“ – rekao sam u potpunosti ne znajući bilo što o stazama koje vode do planinarskog doma Hahlić. Tako otprilike počinje svaka moja avantura. Kondicijske pripreme u obliku trčanja vršim svaki dan, ali potrebno je i znati ponešto o terenu po kojem se namjeravate kretati. Internet danas mnogostruko olakšava posao traženja podataka o stazama, ali svejedno preferiram i materijale „stare škole“, to jest knjige i priručnike o hrvatskim planinama i vrhovima. Drago mi je da sam u jednom trenutku kupio Čaplarov planinarski vodič po Gorskom kotaru.

Temperatura je bila podnošljiva, a nakon vrludanja po slabo ograđenim pašnjacima, počeli smo konačno dolaziti u pravu divljinu. Prvo su uz put počeli nicati grmovi divljih malina i drijenka, a onda se staza počela sve više sužavati. Uskoro je jasno da se nalazimo u koritu potoka Sušice koji je zapravo zaslužan za nastanak ove staze, te famozne i notorne Mudne doli. Ovaj put prohodan je samo za suha vremena.

Hodamo po kamenju svih oblika i na trenutke se jasna i jedna staza ne može prepoznati nego svaki bira svoj put kako mu se čini najlakše. Prednost Mudne doli je gotovo konstantan hlad. Naime, sunce ovdje ne može prodrijeti do tla zbog drveća na početku, a kasnije zbog stijena. Međutim, Mudna dol ima i svoje nedostatke. Već sam hodajući po kanjonu znao da ću u ovom putopisu napisati kako su riječi koje opisuju ovo mjesto postojano i naporno. Vi, dakako, možete u bilo kojem trenutku stati i odmoriti se, ali Mudna dol ne popušta svoj stisak. U početku je to samo hodanje, ali nakon nekog vremena postane jasno kako će dosta vremena raditi i ruke i noge. I taman kad čovjek pomisli da nije to sve tako strašno, dolazi prva vertikalna prepreka koja će vas sigurno barem malo uzdrmati i ponukati vas da razmišljate zašto ste ovdje došli bez kacige?!?

Definitivno nije za one koji se boje visina. Nije to neki veliki uspon, ali je dovoljno da slomite nešto (ili sve?) ukoliko padnete. Zadnji dio te prve vertikalne prepreke je i najteži jer na kraju fali jedan klin za koji bi se čovjek primio da olakša podizanje na kamen iznad. Sajla je na dobrom mjestu (zapravo jedinom mogućem), ali čini mi se da se ovdje odronio dio stijene jer pred kraj uopće nema mjesta za noge – položaj tijela iz kojeg se podižete na završnu stijenu prepreke čini mi se jako neprirodan. Moram priznati da sam ovdje, iako se inače ponekad penjem poput divokoze, trebao stati i razmisliti te sam nakon nekoliko pokušaja ipak savladao prepreku. Teški ruksak pun hrane i vode nije pomagao, naravno. Maja je, također, ovdje stajala jedno vrijeme te sam od nje preuzeo njezin ruksak. Na kraju smo uspjeli i nastavili dalje, ali moram priznati da mi nije bilo svejedno.

Ovom stazom ne penju samo planinari i sportaši nego smo uskoro saznali da je ovo i ruta za imigrante. Nisam siguran je li to dobar ili loš odabir. Tko će te loviti po ovom terenu, ali i sam moraš uložiti jako puno energije da se ovdje popneš. Zato po putu, nažalost očito ne poštujući prirodu, ljudi ostavljaju čarape, gaće, majice, jakne, deke i tome slično. Na početku kanjona smo našli i rastrganu vreću s otpacima. Imigrantska priča na ovom mjestu završava, barem do planinarskog doma Hahlić.

Skakućemo po kamenju gore-dolje pa se tu i tamo zapitamo koliko ima još do kraja? Stvarno, ova staza je predivna, ali pomalo postane naporna u svojoj upornosti. Nakon kojih četiri sata uspinjanja (uračunati su odmori kojih je bilo i dužih i kraćih), izlazimo na livadu za koju se nadamo da je vršna. Desno staza vodi na izlaz za greben, ali mi nastavljamo po označenom putu ravno koji nas vodi do prekrasnih pogleda na beskrajne livade, prekinute samo brežuljcima i višim vrhovima. Iako smo tek stigli, obrazac se može vidjeti te nam je jasno zašto ovo mjesto zovu Grobničke Alpe. Visoki sivi i bijeli vrhovi nanizani praktički jedan do drugog, a između njih područja šume te zeleni pašnjaci koji daju onaj poseban planinski ugođaj.

Odlučio sam da se neću posebno ljutiti na autora članka koji govori o usponu kroz Mudnu dol do Obruča (1376 mnv – najviši vrh Grobničkih Alpi). Naime, autor je napisao da im je kroz Mudnu dol do Obruča trebalo četiri sata i dvadeset minuta. Čak i uzimajući u obzir da mi nismo u takvoj kondiciji, tvrdim da je taj čovjek trebao jedan dio puta letjeti pa tako i Alan Čaplar u svom priručniku navodi kako po Mudnoj doli treba četiri sata do Hahlića, a od Hahlića do Obruča ima otprilike sat i pol. Dakle, gospodin je definitivno pretjerao, ali zato smo mi iskusili to na svojoj koži kako vi u budućnosti ne bi trebali! Bio mi je malo šok kad sam na tabli (četiri sata nakon polaska) pročitao da nam do Hahlića treba još pedeset minuta. No, što je tu je. „Divlji“ konji koje smo sreli u blizini doma popravili su nam raspoloženje.

Planinarski dom s pet zvjezdica

Možda je stvar u tome da su planinari fascinirani mjestima na kojima se mogu skloniti nakon napornog hodanja, ali planinarski dom Hahlić na prvu nam se sviđao. Maja je rekla kako ovo zdanje ima i određenu arhitektonsku vrijednost, a posebno nas se dojmilo to što je dio doma izgrađen od kamena. Drvo i kamen prava su planinarska kombinacija. Dočekao nas je domar Damir (s kojim smo se tek prilikom odlaska drugi dan službeno upoznali, ali nema veze, to je tako dok ste čudni). Pokazao nam je sobe za noćenje te nam rekao da se možemo bilo gdje smjestiti jer noćas ovdje spavamo samo mi. Uf, bio sam izuzetno sretan što imamo cijeli dom za sebe!

Planinarski dom Hahlić pogonjen je energijom sunca i vjetra. Na obližnjem vrhu Hahlić postavljena je vjetrenjača i skup solarnih panela. Zapravo, Hahlići su tri lokve na rubu travnate uvale gdje konji, kada ima vode, dolaze piti.

Nakon kratkog predaha, odlučili smo obići obližnje vrhove Ćuninu glavu (1157 mnv) i Dnić (1190 mnv). Ispod Ćunine glave vidjeli smo one iste konje otprije, prizor je bio veličanstven. Prilikom silaska progutao nas je oblak (spremalo se nevrijeme te je na kraju po noći padala kiša – taman smo u zadnji tren prošli Mudnu dol!), a Damir nas je na kraju nagovorio da se popenjemo i do Dnića jer će padati tek u noći, kako je i bilo. Treba slušati te mudre ljude koji provode vrijeme u planinama. Nažalost, opet smo se naslušali i priča o imigrantima koji provaljuju u planinarske domove. Hahlić je bio također njihova meta te su u njega provalili više puta. Sad na glavnoj terasi stoje dvije nadzorne kamere koje prate situaciju, ali moguće je da se „gosti“ ovdje više neće pojaviti jer su ih sad i na ovom području počeli pojačano loviti. Ipak, samo zaista očajan čovjek pokušava pobjeći kroz Mudnu dol.

[Tekst se nastavlja i završava u sutrašnjem 2. dijelu. Stay tuned!]

***

Preporučeni tekst: Veličanstveni Risnjak (putopis)