Praktički svaka kultura na Zemlji sadrži neku varijaciju priča o duhovima pokojnika koji opsjedaju svijet živih ljudi. Ova univerzalnost tematike sablasti vjerojatno bi se mogla objasniti duboko ukorijenjenom ljudskom opsjednutošću neizbježnosti umiranja, što rezultira pričanjem jezivih legendi i priča o duhovima na svim krajevima globusa.
Sablasti na Zapadu i Istoku
Zna se kako u našoj obično zamišljamo sablasti – to su nemirne duše umrlih ljudi, i one ponekad mogu biti vidljive a ponekad su potpuno nevidljive. Uglavnom nalikuju preminuloj osobi, a njihov izgled ponekad odaje i način na koji su umrle (rane, prijelomi, deformacije tijela). Sablasti se zadržavaju blizu mjesta gdje su boravile za života, kao i blizu mjesta na kojem su preminule, a zadržavaju se u svijetu ljudi zbog nekog za života neobavljenog posla. Iako su duhovi uglavnom neutralni i sažaljenja vrijedni entiteti, ponekad su, vjeruje se, čak i u stanju nauditi ljudskim bićima.
Toliko o nekom općem konceptu duhova na Zapadu. No, ako ste mislili da su “naši” duhovi baš prokleto jezivi, onda se spremite za upoznavanje “gladnih duhova” iz indijskog folklora! Ove groteskne sablasti ne samo da konstantno trpe neizdržive muke, već su i deformirane preko svake mjere, te izgledaju kao vizije iz vaše najgore noćne more.
Etimologija naziva peta
Bića o kojima je u ovom tekstu riječ buddhisti na jeziku pāliju nazivaju peta, hinduisti ih na sanskrtu poznaju pod nazivom preta, Kinezi ih zovu egui, a Japanci gaki, Mongoli za njih imaju naziv birid, Tibetanci naziv yi dwags, itd. Osim buddhizma, vjerovanje u pete također je dijelom hinduizma, taoizma te kineskog, vijetnamskog, mongolskog, korejskog, tibetskog, kmerskog i tajlandskog folklora. Međutim, mi ćemo se ovdje najviše baviti verzijom legende iz buddhističke folklorne tradicije u Indiji, jer u njoj sam osobno najpotkovaniji.
Pālijska riječ peta obično se prevodi kao „duh, pokojnik, preminuli ili mrtvac“. Riječ se izvodi iz sanskrtskog korijena i prefiksa „pra + I“. Glagolski korijen I (5) znači „ići, napredovati, ići prema, prijeći, otići, ustati iz, doći iz, vratiti se, doseći“, itd. Uz prefiks „pa“, glagol I (5) poprima iduća značenja: „nastaviti, napredovati, ići prema, doći do, stići do, ući, otići, poći, udaljiti se, odvojiti se, produžiti dalje“. Tako gotovi particip peta (pa + I + ta) doslovno znači „otišao“, tj. „pokojan“, „preminuo“. Međutim, zbog njihovih se osobina naziv ovih bića obično prevodi opisno, kao “izgladnjele sablasti”, “gladni duhovi” i slično.
Razine postojanja u buddhističkoj tradiciji
Bića znana kao pete jedna su od pet vrsta bića koja, prema buddhistima, nastanjuju tzv. „Svijet želje“, Kāmaloku. Kāmaloka je jedan od „tri svijeta“, tj. tri ontološke razine postojanja u buddhističkoj tradiciji.
Uz prvu razinu Kāmaloka (koja se naziva i Kamadhātu), druga i povoljnija razina postojanja je Rūpaloka / Rūpadhātu („Svijet formi“), ontološka razina u kojoj borave bića bez fizičke manifestacije, koja se sastoje samo od čiste svijesti. Treća i najpovoljnija razina postojanja naziva se Arūpaloka / Arūpadhātu („Bezoblični svijet“). To je najapstraktnija ontološka razina, gdje sve egzistira bez bilo kakvih fizičkih i mentalnih manifestacija. Bića koja dosegnu ovu razinu postojanja nalaze se na samom pragu krajnjeg prosvjetljenja, nibbāne (na sanskrtu – nirvāna). koja je jedina razina „viša“ od Arūpaloke. Međutim, dok se Arūpaloka i dalje smatra razinom postojanja (iako je teško ili gotovo nemoguće zamisliti što na takvoj razini zapravo još uopće i „postoji“), nibbāna se istovremeno (i tipično kontradiktorno) smatra „razinom postojanja“ i „razinom nepostojanja“, razinom van dosega bilo kakvih opisa i koncepata iz koje nema povratka i ponovnih prerađanja.
Oblasti postojanja u Kāmaloki, “Svijetu želja”
No, vratimo se natrag na najnižu razinu, Kāmaloku, „Svijet želje“. Na ovoj razini prerađaju se bića koja i dalje nisu iskorijenila ego, želje i iluziju, stoga se ova razina egzistencije smatra najnesretnijom. Ova razina sastoji se od pet oblasti u kojima žive bića podložna različitim nesavršenostima. Najniža oblast Kāmaloke je „oblast pakla“ u kojoj žive demoni konstantno izloženi patnjama. Za njom slijedi „oblast gladnih duhova“, zatim „oblast životinja“, pa „oblast ljudi“ i „oblast deva (božanskih bića)“. Hinduistička tradicija ovom popisu dodaje još jednu oblast, između oblasti ljudi i oblasti božanstava, a to je oblast asura, tj. polubogova.
Tko su “izgladnjeli duhovi”?
Bića znana pod nazivom peta su, dakle, [gladni] duhovi iz „oblasti gladnih duhova“, gdje se prerađaju bića koja su u prošlim životima patila od neizlječive pohlepe, zavisti i pokvarenosti. Zato se ova bića prerađaju u oblasti sablasti gdje nastavljaju bolno čeznuti za kakvim objektom svoje žudnje. Pete pate od konstantne gladi i žeđi koje ne mogu ni na koji način zadovoljiti, a prerađanje u ovo stanje direktan je rezultat njihovih nepovoljnih karmičkih djelovanja u prošlim životima.
Pete, to jest tzv. „[gladni] duhovi“, najčešće se opisuju kao sablasti nevidljive ljudskome oku (mogu ih vidjeti samo određeni ljudi), a čiji izgled inače karakteriziraju suha, zategnuta i sasušena koža, kosturski žgoljavi udovi, tanki vratovi, mala usta i groteskno napuhani trbusi. Zbog ovakve forme, pete nikad ne mogu zadovoljiti svoju konstantnu glad, jer su im usta premalena a vratovi preuski kako bi ikad bili u stanju progutati dovoljno hrane za zadovoljavanje svojih ogromnih i vječno gladnih trbuha.
Njihov fizički izgled zapravo karakterizira karakter ovih sablasti. Tako njihovi ogromni trbusi simboliziraju njihovu neutaživu glad, kao i neutaživu pohlepu iz njihovih prošlih života. Mala usta i vratovi uski poput slamčica simboliziraju kako ova bića nikad, ni u smrti a ni za svog zemaljskog života, nisu bila u stanju zadovoljiti svoju pohlepu.
Egzistencija “gladnih duhova” gora je od smrti
Tradicionalno, ova grozna i karmički uvjetovana egzistencija pete tjera da čeznu za odbojnom hranom poput mesa lešina, izmeta, krvi i koječega drugoga, no mogu čeznuti za bilo kojom formom hrane. Za ljude postaju opasni tek kad počnu čeznuti za krvlju, ljudskim mesom i slično.
Neke pete mogu jesti, no zato nisu u stanju nigdje pronaći hranu, ili se hrana u njihovim ustima pretvara u plamen, pa čak i nestaje prilikom gutanja. Druge pete nalaze hranu s lakoćom, no nisu ju u stanju progutati zbog svojih groteskno uskih vratova i malih usta.
Uz to, ove sablasti ljeti osjećaju konstantnu hladnoću, a zimi neizdrživu vrućinu. Za razliku od bića koja borave u oblasti pakla, pete se slobodno kreću u oblasti ljudskih bića, no nisu u stanju eliminirati svoju patnju. Jedino izbavljenje od ove patnje jest prerađanje na nekoj novoj razini egzistencije nakon života provedenog u “oblasti gladnih duhova”.
Pete najčešće borave u bezličnim pustošima, na pustim raskršćima putova i u napuštenim područjima, gladujući i ispaštajući pod vedrim nebom. Ponekad bivaju privučeni svojim domovima i obiteljima iz prošloga života, no nisu u stanju boraviti u kućama, te su stoga pete osuđeni na boravak van toplih domaćinskih zidova.
Legende spominju kako ove sablasti prema potrebi ponekad mogu mijenjati svoj fizički izgled ne bi li prevarili ljudska bića, a posjeduju i određenu količinu nadnaravnih moći koje uglavnom koriste kako nitko i ništa ne bi stao na put njihovim konstantnim pokušajima zadovoljavanja neizdržive gladi.
Buddhistički folklor smatrao je ritualno prinošenje hrane i pića petama postupkom koji čovjeku, kao i svi ostali činovi nesebične samilosti (karunā), priskrbljuje duhovnu zaslugu koja ga usmjerava k povoljnom idućem rođenju.
***
Preporučeni tekstovi:
