U posljednje vrijeme upustio sam se u pobliže upoznavanje s takozvanim “novim valom” čehoslovačke kinematografije. Okidač za buđenje ovog mog novog interesa bilo je nasumično gledanje nadrealističkog uratka Valerie a týden divů (Valerie i njezin tjedan čudesa), koji sam prošle godine također prikazao u jednom tekstu. Od tada, moj interes za čehoslovački film konstantno je jačao, sve dok se ovog mjeseca nisam dao u maratonsko proždiranje njihove kinematografije iz 60-ih.
Čehoslovački filmski “novi val”
Termin “novi val” mogao bi vas navesti na krivi trag, natjeravši vas da pomislite kako su čehoslovački novovalni filmovi iz 60-ih godina imali bar neke zajedničke stilske ili estetske elemente. No, prilikom upoznavanja s najvažnijim naslovima, čovjek ubrzo shvati kako čehoslovački novi val nije bio unificiran umjetnički pokret, već su svi ti filmovi bili različiti koliko je to god bilo moguće zamisliti. Jedina zajednička karakteristika svih novovalnih filmaša bila je ta da su filmove počeli raditi iz sličnih osnovnih pobuda, tj. iz želje za satiriziranjem krutog i cenzuri vrlo sklonog socijalističkog poretka, kao i iz potrebe za eksperimentiranjem s filmskim i pripovjednim tehnikama.
S obzirom na ovakvo šaroliko, buntovno i anti-cenzorsko raspoloženje u onodobnoj čehoslovačkoj kinematografiji, njihove novovalne filmove podijelio bih na tri osnovna pravca: realistički pravac (npr. filmovi Strogo čuvani vlakovi i Intimno osvjetljenje), primarno satirički pravac (npr. Kremator i Ljubavi jedne plavuše) te nadrealistički pravac (Valerie i njezin tjedan čudesa i Tratinčice).
Daisies – lako gledljiv i urnebesan umjetnički eksperiment
Film koji vam danas želim prikazati pripada upravo ovom trećem i najeksperimentalnijem pravcu. Radi se o filmu Sedmikrásky (na eng. prevedeno kao Daisies, hrv. Tratinčice). Film je iz 1966. godine, a režirala ga je utjecajna avangardna filmašica Věra Chytilová.
Ono što o Daisies želim reći odmah u startu jest ovo: radi se o jednom od najčudnijih, najkaotičnijih i najeksperimentalnijih filmova koje sam pogledao u 2020-oj godini.
Međutim, nemojte da vas od gledanja ovog u svijetu manje poznatog filmskog dragulja odbije to što sam ga opisao “eksperimentalnim”. Potpuno sam svjestan kako su artistički eksperimentalni filmovi gotovo uvijek svojevrsni “test izdržljivosti za gledatelje. No, ne i ovaj! Ovo je možda najzabavniji eksperimentalni film koji sam do sad uopće vidio.
Dekadencija, anarhija, provokacija
Teško je u riječi predočiti dojmove nakon gledanja ovakvoga filma, i to prvenstveno zato što on nije strukturiran prema narativnoj logici. Cijela “radnja” (koja je ovdje više okvir za smjenjivanje suludih scena) može se svesti na par riječi: Dvije djevojke jednog dana shvate da je društvo oko njih posve dekadentno i iskvareno, stoga i same odluče biti takve. Ostatak filma pratimo njihovo prkošenje društvenim normama u narativno nepovezanim sekvencama.
Daisies je zapravo zamišljen kao filmska oda ekscentričnosti i slobodi. Zato, kad se prisjetimo da su ovi prikazi dekadencije, rasipništva i kršenja društvenih normi bili snimljeni i prikazani u vrlo uniformiranom i cenzuri sklonom čehoslovačkom socijalističkom okruženju, možemo shvatiti kakav je šok ovaj film u to vrijeme mogao izazvati, zbog čega je i, nakon prvobitnih pozitivnih reakcija publike, bio skinut s repertoara prikazivanja u kinima.
Cijeli film pratimo dvije mlade djevojke koje na sve načine pokušavaju šokirati sugrađane. Tako se one napijaju u javnosti, prežderavaju se svim mogućim jelima, gađaju se tortama, uništavaju bogato postavljen banketni stol, iskorištavaju i ismijavaju stare i napaljene muškarce, te se općenito ponašaju potpuno besmisleno i ekscentrično, baš kao da su skroz izgubile razum. I njihovi dijalozi ocrtavaju njihovu sklonost k dadaističkoj destrukciji i ciničnom apsurdu. Tako se u jednoj od scena djevojke javljaju na telefon s riječima: “Ovdje klinika za rehabilitaciju. Umri! Umri! Umri!“
Daisies s gledateljem komunicira mnogo više vizualno nego li narativno, stoga nije čudno što je on, osim na narativnoj razini, odvažno eksperimentalan i na vizualnom polju. Dosta scena izgleda poput psihodelične halucinacije, a i protagonistice zasigurno oslikavaju bar neke od estetsko-ideoloških aspekata hipi kulture.
Kinematograf se poigrava različitim osvjetljenjima filmske scene, a vrši se i eksperimentacija s kontrastom, vizualnim filterima i intenzitetom boja filma. Također, nekoliko je scena rađeno pomoću stop animacije i svojevrsnog “komadanja” filmskih scena u zbrkane mozaike.
Dvije glavne glumice odlično predočavaju što film treba predočiti – ponašanje van svake kontrole, uz izvjesno očuvanje gotovo dječje duševne nevinosti usred sveg tog kaosa. Za glavne uloge odabrane su neprofesionalne glumice – jedna od zvijezda u vrijeme snimanja je bila studentica, a druga blagajnica (tako bar tvrdi internet). No, zapošljavanje glumačkih naturščika ovdje je zapravo bio dobar potez, jer u ludovanju protagonistica ovdje ima nečeg doista autentičnog i neglumljenog.
Njihovo suludo kreveljenje, spoticanje, teturanje, plesanje s barskim stolicama na glavi, gađanje tortama i uništavanje soba nosi u sebi dio estetike slapstick komedije iz nijemih dana filma.
Dekadentne klinke protiv proletarijata
Pretpostavljam da poantu filma treba tražiti u nekakvom eksperimentiranju s odbacivanjem društvenih normi. No, zapravo uopće nije važno što se točno željelo poručiti, već je Daisies dovoljno i tek neopterećeno gledati te znati cijeniti o kakvom se bizarnom “train wrecku“ radi.
Ipak, za one koji ne mogu odoljeti a da ne traže skrivenu simboliku u nadrealnim i apsurdističkim scenama prisutnima u filmovima ove vrste, mogu iznijeti par svojih teorija kako bih ustvrdio da je besmisao i nasumični kaos u Daisies sve samo ne slučajan i nepromišljen.
Tako, primjerice, imamo scenu u kojoj glavne junakinje hodaju ulicom natovarene stabljikama kukuruza koje su iščupale u nekom polju. Pokraj njih prolaze uniformirani radnici, a one žderu kukuruze i pljuju sirovo zrnje po ulici. U ovoj sceni, primjerice, možemo iščitati izrugivanje socijalističkom fetišiziranju rada i radničke klase. Jer, djevojke su tu prikazane poput rasipnih i dekadentnih buržujki koje trate prehrambene resurse i zabavljaju se dok se radnici u sivim odijelima ozbiljni odlaze na svoje poslove. Kukuruz je, dakako, hrana “dostojna” proletarijata jer je isplativ za masovni uzgoj, a od njega se izrađuje i brašno te kruh.
Pljuska socijalističkoj cenzuri
Redateljičin cilj pritom, vjerujem, nije bio cilj pljuvati na radničku klasu, nego u gledatelju probuditi svojevrsnu glad za životom, težnju za egzistencijom koja se ne bi svodila tek na puki rad i poslušnost. Stoga su dekadencija, zabava i rasipništvo u ovom filmu sredstva kojima se propituje život pod ideološkom čizmom.
Nadalje – pri početku filma postoji scena u kojoj djevojke izvode cupkavi, djetinjasti ples u polju sa stablom jabuke, čije plodove i jedu. Ovo je, naravno, jedan usputni mig jabuci “nedopuštenog znanja” iz biblijske Knjige Postanka. I djevojke u ovom filmu tragaju za zabranjenim.
Nisu mogle drugačije skončati
Također, i određeno skriveno značenje moglo bi se iščitati i iz samog kraja filma. On okončava s dva alternativna završetka. U prvom završetku, djevojke se iznenadno i ničim izazvane utapaju u moru. Ovim se, dakako, na ironičan i vrlo otvoren način publici nabija na nos kako je takav završetak u očima vlasti jedini primjeren za dekadentne protagonistice. Uostalom, kao što je i Camus završio svog Stranca naprasnim protagonistovim odlaskom u smrt kako bi izbjegao prigovor cenzora da njegov moralno izopačen lik prolazi nekažnjeno, istu strategiju u Daisies otvoreno primjenjuje i Chytilová, i to uz narativnu opasku da njezine protagonistice nisu mogle skončati nikako drugačije.
U alternativnom završetku, pak, djevojke se pokaju zbog svoje neobuzdanosti te zatim poput pokornih čistačica pokušavaju dovesti u red banketnu dvoranu koju su upravo uništile. Njihov trud da se vrate u granice normi prikazan je groteskno, jer djevojke na stol s pažnjom raspoređuju već porazbijane tanjure i već uništenu i pregaženu tortu. Na kraju, djevojke poput zombija ponavljaju koliko su sretne s povratkom u normalu, iako je to jedini trenutak u cijelom filmu u kojem se zapravo doimaju nesretnima.
Time nam redateljica, čini mi se, govori kako je crv anarhije i reakcionarne pobune protiv autoritarnog socijalizma već posijan među stanovništvom, tj. šteta je već učinjena. Tako umjetnici poput nje, prisiljeni na pretvaranje da je s njihovim društvom sve u redu, nisu u stanju poništiti revolt koji su njihova implicitno provokativna djela već posijala u javnosti.
Urušavanje identiteta
Moglo bi se tvrditi i kako određene scene sadrže određene homoseksualne podtonove, međutim ovi motivi nisu eksplicitno tematizirani u ostatku filma. No, svakako je u Daisies jedan od naglasaka i na istraživanju identiteta općenito. Protagonistice se poigravaju s različitim identitetima, prema potrebi se iz fatalnih žena pretvarajući u razmažene djevojčice ili pak pijane muškarače. U jednoj sceni čak si međusobno škarama režu dijelove tijela, sve dok cijela scena ne postane potpuni kaos ispremiješanih mozaičkih fragmenata.
Sve ovo je znakovito, jer prema kraju filma djevojke postaju sve gladnije tuđe pažnje, a ljudi koji ih okružuju na njih obraćaju sve manje pozornosti. Time se možda želi naglasiti i kako besmisleni bunt bez neke dublje namjere za promjenom nije dobar temelj za građenje ljudskoga identiteta koji se tada urušava i rasipa zbog vlastite nedefiniranosti.
Zaključak
Daisies predstavlja jedno od najeksperimentalnijih filmskih ostvarenja čehoslovačkog filmskog novog vala. No, i usprkos svojem artsy konceptu, ovaj je oradak jedan od najgledljivijih i najzabavnijih eksperimentalnih filmova koje sam odgledao. Preporučujem ga svakome tko voli nadrealizam, slapstick, reakcionarni cinizam, dekadenciju, prikrivenu simboliku, dadaizam i umjetnost koja iskače van okvira očekivanja.
***
Preporučeni tekst: WTF kino: “Valerie i njezin tjedan čudesa”, bizarna čehoslovačka psihoanalitička bajka