Kako se hrane buddhistički redovnici? Gladuju li ili ne? I zašto je Buddhin kip često debeo?

Na Zapadu postoje mnoge krive predodžbe kad je u pitanju buddhistička prehrana. Prva kriva predodžba je da se buddhisti, koji su poznati kao isposnički nastrojeni tipovi, zapravo strašno izgladnjuju. To nije točno. S druge strane, postoji i predodžba o Buddhi kao o ćelavom muškarcu s ogromnom trbušinom punom sala, što također stvara neke krive zaključke.

Srednji put – put bez ekstrema

Kao prvo, buddhistički se nauk često naziva “Srednjim putom”. Zašto srednjim putom? Upravo zato što je povijesni Buddha izbjegavao ekstreme. Tako je jednako osuđivao život pun užitaka, luksuza i raskoši, kao i pretjerano isposnički život i gladovanje do točke ugrožavanja vlastitoga zdravlja. Zato njegov “Srednji put” zapravo označava životni stil bez obje krajnosti.

Kip Buddhe 1
Foto: Max Pixel

Zna se da je povijesni Buddha prije dosezanja vlastitog prosvjetljenja prvo iskušao razne druge duhovne tehnike ondašnje Indije. Nakon što je živio u luksuzu, shvatio je da se takvim životom ne može izbjeći neminovna patnja, eliminirati iluzija i neznanje te doseći krajnju spoznaju.

Također, nakon što je neko vrijeme iskušavao tehnike ekstremnog trapljenja tijela, zapisano je da se gotovo bio izgladnio do smrti te da je u tom razdoblju bio mršav kao kostur, te da si je mogao “kroz trbuh napipati kralježnicu”. To je, dakako, malo pjesničkog pretjerivanja, no bez sumnje je Buddha u tom razdoblju bio na samom pragu smrti od pothranjenosti. Tada je također vidio da niti takav život ne doprinosi eliminaciji patnje, iluzije i neznanja te dosezanju krajnje spoznaje. Stoga je osmislio vlastite duhovne tehnike i vlastiti životni stil koji su bili između ova dva ekstrema. Živio je vrlo skromno, odbacujući luksuz i uživanje u hrani, no također i bez izgladnjivanja.

Kip Buddhe 2
Foto: Max Pixel
Zašto su kipovi Buddhe debeli?

Ali, riješimo onda odmah jednom zauvijek pitanje – zašto su Buddhini kipovi obično ekstremno debeli, ako je već Buddha prakticirao umjerenost? Odgovor je poprilično jednostavan. Figurice i kipovi debelog, nasmijanog, ćelavog buddhističkog redovnika zapravo uopće ne predstavljaju Buddhu.

Na ovakvim prikazima zapravo se radi o liku iz kineskog narodnog folklora. Nasmijani debeljko zapravo je buddhistički redovnik po imenu Budai (sličnost u imenima zasigurno je doprinijela zabuni koju sad razrješavamo).

Budai 2
Foto: Flickr shankar s.

Ovaj lik iz kineskih pobožnih narodnih priča navodno je živio oko 10. stoljeća u kineskoj kraljevini Wuyue. U pričama, on je bio buddhistički redovnik-skitnica, koji je lutao od sela do sela bez osobnih posjeda, često spavajući na ulici, no uvijek je bio dobro raspoložen i volio se rukom udarati po svom velikom trbuhu. Pripisivale su mu se i nadnaravne moći poput predviđanja vremena i budućnosti, gatanja i slično. Simbolički, ovaj folklorni lik utjelovljuje buddhističku tendenciju odricanja od svijeta i svjetovnih posjeda, kao i blaženstvo proizašlo iz skromnog i posvećenog života.

Budai, kao takav, nema nikakve veze s likom stvarnog povijesnog Buddhe, koji se uvijek prikazuje kao čovjek izrazito skladnih proporcija, što i ne čudi kad se uputimo u prehrambene navike buddhističkih redovnika. Jedini kipovi i slike povijesnog Buddhe koji ga ne prikazuju kao muškarca idealnih proporcija i težine su oni koji ga prikazuju u razdoblju života prije prosvjetljenja, u periodu kad se okušavao u ekstremnoj askezi i umalo se dotukao gladovanjem. Na tim prikazima Buddha izgleda kao živi kostur, što je u skladu s informacijama o tom periodu zabilježenima u njegovoj buddhističkim spisima.

Mršavi Buddha
Foto: Wikipedia
Ograničenja u jelovniku

Buddha i njegovi redovnici imali su nekoliko pravila koja su im regulirala prehrambene navike. Kao prvo, buddhisti prakticiraju sućut prema svim živim bićima, pa se stoga suzdržavaju od ubijanja životinja za hranu. Zato je prehrana u velikoj većini buddhističkih zajednica na svijetu od Buddhinog vremena pa do danas najčešće vegetarijanska (bez mesa) ili veganska (bez ikakvih prehrambenih namirnica dobivenih od životinja).

Redovnici prose hranu 2
Foto: Wikimedia Commons

Dakako, postojali su i postoje izuzeci. Kao prvo, doslovno slijeđenje ovakve prehrane u mnogim je buddhističkim zajednicama uvjetovano geografskim područjem. Tako oni buddhisti koji žive u vrlo sušnim, neplodnim i siromašnim predjelima znaju činiti izuzetak te konzumirati meso životinja kojih u njihovom životnom okruženju ima u izobilju. Ovu nesavršenost neki od njih ponekad nastoje kompenzirati davanjem humanitarnih priloga i suzdržavanjem od lova i ovakve prehrane na blagdane.

Vegetarijanski azijski obrok
Foto: Flickr/Alpha
Bez opojnih sredstava i bez uživanja, molim!

Drugo pravilo koje regulira buddhističke prehrambene navike odnosi se na zabranu konzumiranja alkohola i bilo kakvih opojnih sredstava općenito.

Načelo o nekonzumiranju opojnih supstanci isplati se posebno naglasiti jer danas još uvijek povelik broj instant-duhovnjaka na Zapadu povezuje duhovnost Istoka s konzumiranjem psihoaktivnih tvari. No, nikakav oblik zamućenja uma u buddhizmu ne dolazi u obzir. Buddhisti smatraju da opijati svih vrsta produbljuju iluziju te čine čovjeka nemarnim i nediscipliniranim. Osim toga, uzimanje opijata nikako se ne uklapa niti u buddhistički životni stil koji prije svega propagira skromno i skrušeno življenje bez tjelesnih užitaka i bez prianjanja za osjetilne i mentalne podražaje te želje.

Ovakav životni svjetonazor koji propagira skromnost i bestrasnost, dakako, nameće i karakter hrane koju buddhisti jedu. Njihova je hrana tako obično nezačinjena, vrlo neutralnih okusa, često u obliku kaše ili čušpajza kako bi se svi okusi stopili u jedan i time neutralizirali. Dakako, ovo je načelna ideja o idealnoj buddhističkoj prehrani, koja bi trebala biti tek pogonsko gorivo za tijelo i doslovno ništa više od toga. No, jasno da u mnogim buddhističkim zemljama intenzitet okusa i začinjenost pretežno ovise o domaćoj kulturi i prehrambenim navikama.

Buddhistički obrok 1
Foto: PxHere
Prošnja hrane ili skromni obroci iz zajedničkih zaliha

Buddhisti i danas, kao i u vrijeme Buddhe, često obilaze sela i gradove sa svojim posudicama za milodare. No, ne smiju primati novac niti ikakve dragocjenosti, već prose hranu koju im građani daju prema vlastitom nahođenju. Međutim, gotovo nikad ne ostaju gladni jer smatra se velikom duhovnom zaslugom udijeliti hranu redovniku pa se građani obično natiskuju ne bi li im udijelili hrane.

Redovnici u istu posudu miješaju skromne i raskošne prinose hrane, gdje ih miješaju zajedno kako bi ubili okus i izbjegli to da im hrana postane izvor dekadentnog osjetilnog uživanja. U svakom slučajnu, obavezni su prihvatiti što god im se daruje za jelo, bez izbirljivosti (tako će mnogi buddhisti, primjerice, jesti darovano meso, no neće sami ubijati ili uzgajati životinje u svome samostanu).

Također, hrana se zna donirati izravno u buddhističke samostane, gdje se jednakomjerno raspodjeljuje, a osim toga, redovnici znaju uzgajati i vlastite vrtove. Ako redovnička zajednica primi donaciju u obliku kakve vrijednosti ili novca, u pravilu tu svotu ne bi trebalo potrošiti na ništa drugo nego li na održivost životnih uvjeta u samoj zajednici, gdje se nitko tom sumom ne smije okoristiti više nego li svi ostali.

Redovnici prose hranu
Foto: Flickr shankar s.
Koliko se često jede?

No, usprkos ovim ograničenjima, redovnici definitivno ne gladuju, ali nikad niti ne jedu do sitosti. Tradicionalno, Buddha je preferirao jedan obilniji obrok dnevno, a jelo se uvijek u razdoblju između zore i podneva, nikad poslijepodne i navečer. U buddhističkim samostanima pravilo jednog obroka često je i dalje na snazi, no neki samostani pridržavaju se više pravila nejedenja popodne i navečer, pa tako znaju imati i doručak i ručak, obično u 8 i u 12 sati. No, to je sve do idućeg dana. Obroci se jedu u tišini, obično nakon što odrađene meditacije.

Jedan obrok dnevno koji se kuha od donacija u prostoru samostana obično se sastoji od solidno velike zdjele riže i raznolikog kuhanog ili pečenog povrća, te tu i tamo kakvog umaka. Deserti se u pravilu jedu dosta rijetko, obično samo u svečanim prigodama, a i tad su vrlo skromni (kolačić od brašna ili nešto slično).

Buddhistički obrok 2
Foto: PxHere
Zaključak

U svakom slučaju, buddhistički životni stil pun je odricanja, no ono nikad ne odlazi u ekstreme. Štoviše, umjesto da si redovnici gladovanjem naruše zdravlje, mnogi od njih poznati su po iznimnoj dugovječnosti, što se pripisuje njihovoj zdravoj i skromnoj ishrani te životnim navikama.

***

Preporučeni tekst: Uvod u glavne grane buddhizma: hīnayānski buddhizam (dio 1/5)

Jeste li znali?!, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *