U današnjem članku želim s vama podijeliti informacije o najkraćem religijskom tekstu u povijesti svijeta. Taj je tekst točno 4119 puta kraći od ovog članka. Naime, taj se fascinantan “tekst” sastoji od tek jednog jedinog samoglasnika.
Naravno, svjestan sam postojanja “književnih naslova” koji ne sadrže niti jedno slovo među svojim koricama, no takvi naslovi spadaju u najboljem slučaju u kategoriju “ironične književne dosjetke”, nikako ne i ozbiljnog teksta čiju poruku određene grupacije ljudi shvaćaju ozbiljno. U tom je smislu tekst o kojem danas pišem najkraći “ozbiljni” tekst u povijesti svjetske književnosti, jer njegova apsurdna kratkoća ipak sadrži jedno od esencijalnih učenja jedne od velikih svjetskih religija.
Kompletan tekst najkraćeg religijskog spisa na svijetu
Tekst o kojem je riječ nosi naslov Ekākšarīprajñāpāramitā, a u nastavku vam donosim kompletan tekst koji ovaj drevni spis sadrži:
A.
Da. To je to. Cijeli tekst glasi: A.
Naziv Ekākšarīprajñāpāramitā znači: “Savršenstvo spoznaje u jednome slogu”. S obzirom na to da je indijsko pismo devanāgarī, na kojem je ovaj tekst pisan, svojim karakterom slogovno pismo, naslov teksta referira se na sadržaj spisa kao na “jedan slog”, no zapravo se radi upravo o samo jednom samoglasniku, jednom osamljenom slovu “a”.
Ukratko o tekstu
Spis Ekākšarīprajñāpāramitā dio je tekstualne tradicije buddhističke škole mahāyāna. Pribraja se ogromnom korpusu tekstova poznatim pod skupnim nazivom Prajñāpāramitā, “[tekstovi o] savršenstvu spoznaje”. Ovaj skup tekstova vjerojatno je najvažniji korpus svetih spisa u tradiciji buddhističke škole mahāyāne. Za razliku od škole hīnayāna, mahāyānisti vjeruju u obogotvorenog Buddhu te skup tekstova Prajñāpāramitā smatraju božanskom objavom. Radi usporedbe, zanimljivo je navesti da je Ekākšarīprajñāpāramitā poznat kao najkraći tekst ovog skupa svetih spisa, a najduži tekst Prajñāpāramite je Śatasāhasrikāprajñāpāramitā, “Savršenstvo spoznaje u sto tisuća strofa”.
Relativistička filozofija škole śūnyavāda
Tekst Ekākšarīprajñāpāramitā jedan je od opskurnijih religijskih spisa buddhističke škole mahāyāna. O mahāyāni sam na Kurzivu već ukratko pisao, te se s osnovnim religijsko-filozofskim postulatima ove škole možete upoznati na linku: Uvod u glavne grane buddhizma: osnovne posebnosti mahāyāne . Ovdje mogu tek ukratko natuknuti da se kasnija buddhistička škola mahāyāna od ranije i relativno izvornije škole hīnayāna razlikuje po tome što je učenje mahāyāne mnogo više metafizičko, dijalektičko, apstraktno, te svijet ne promatra kao skup vječno promjenjivih sastavnih elemenata (poput pluralističke hīnayāne), već cijeli svemir doživljava monistički, kao mističnu cjelinu, dharma kāyu. Štoviše, u ovom učenju, sve što nije povratak tom primarnom monističkom jedinstvu smatra se iluzornim. Svi bezbrojni elementi, koji su se samo naoko izdvojili iz apsolutnog kozmičkog jedinstva i koji sačinjavaju postojanje nestvarni su zbog svoje međuzavisnosti, te se stoga doživljavaju kao isprazni, tj. kao elementi čiji je integritet u potpunosti relativan (“śūnya“). Ovakvo se relativističko i radikalno monističko učenje najviše vezuje uz mahāyānsku sektu śūnyavāda.
Ovakvom osebujnom metafizičkom svjetonazoru pripada i tekst Ekākšarīprajñāpāramitā, koji je naša današnja tema.
Filozofsko značenje teksta Ekākšarīprajñāpāramitā
Razlog zbog kojeg se cijelo učenje teksta Ekākšarīprajñāpāramitā svodi na slovo “a” jest taj da u sanskrtu prefiks “a-” označava negaciju riječi kojoj je priključen. Zapravo, sanskrtski negacijski prefiks “a-” ima istu funkciju kao identičan prefiks u npr. našoj riječi “asocijalan”, gdje “a-” zapravo znači “ne-“, pa tako “asocijalan” znači “nesocijalan”. Ovim principom dodavanja prefiksa “a-” se, barem u načelu, u sanskrtu može izraziti negacija svake druge riječi. Stoga tekst koji se sastoji samo od slova “a” zapravo sugerira upravo učenje škole śūnyavāda, prema kojem je esencija svake pojedinačne i time međuovisne stvari u svemiru zapravo međuovisna sa svim drugim stvarima, te time i nesupstancijalna te je njezino postojanje, filozofski gledano, potpuno relativno.
Jedina stvar koja nije relativna i nesupstancijalna jest dharma kāya, (dosl. Tijelo Dharme) krajnji monistički i unitaristički princip svemira. Njega je nemoguće razdijeliti na fragmente, a naše fragmentarno doživljavanje svemira stoga je rezultat našeg neznanja o pravoj monističkoj naravi svemira. Dharma kāya jest sami svemir, i svemir jest dharma kāya.
Stoga mahāyāna naučava kako između saṃsāre (pojavne stvarnosti) i nirvāṇe (krajnjeg te prosvjetljujućeg utrnuća strasti i patnje) nema nikakve esencijalne razlike, već se radi isključivo o perceptivnoj razlici koja također proizlazi iz neznanja neprosvjeljenog uma.
Iz ovih razloga, učenje spisa Ekākšarīprajñāpāramitā sadržano u gramatičkoj negaciji “a-” zapravo treba podsjećati vjernike na nesusptancijalnost i relativnost svih pojava i stvari promatranih fragmentarno, van apsolutne i nedjeljive kozmičke cjeline dharma kāye.
***
Preporučeni tekst: Kako je studirati indologiju? Što se na tom studiju uči? Čemu služi? I gdje se s njim zaposliti?
