Velik i snažan u Krasnom… a po reakcijama ljudi, sretan i da si živ (Putopis)

Budući da živimo samo trideset minuta automobilom od mora, za godišnji odmor odlučili smo se povući u planine. Za ljude naših apetita, to je logičan potez, a i trebalo je iskoristiti slobodno vrijeme za obilazak nekih planinarskih lokacija za koje si treba uzeti malo vremena i jednostavno uživati u njima. Žurba često uništava doživljaje koje treba upijati. Iako smo prvi dan posjetili Bijele i Samarske stijene te obavili Vihoraški put koji neki smatraju najtežim planinarskim putem u Hrvatskoj, u ovom zapisu želio bih se koncentrirati na Krasno Polje i izlet na Zavižan.

zaviz 1
Jutro u Krasnom (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)

Krasno Polje idilično je selo u blizini Senja i nalazi se na obroncima Velebita. Središte je to Nacionalnog parka Sjeverni Velebit te je omiljeno odredište i polazište za mnoge planinare koji se upućuju na sjeverni Velebit. Iako izubijani Vihoraškim putem, zaljubili smo se u Krasno čim smo u njega nogom stupili (kotačima se dokoturali?). Bili smo smješteni u muzeju šumarstva gdje postoji smještajni kapacitet koji se iznajmljuje posjetiteljima. Ako imate na umu pohode na sjeverni dio Velebita, svakako preporučamo ovo mjesto.

krasno 1
Magla je česta pojava u Krasnom, a oblaci se non stop prelijevaju preko Velebita (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
krasno 2
Malo vukova za stolom: večernje sate odmora može se provoditi za ovim velikim stolom (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
krasno noć
Oblaci/magla grle Velebit (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)

Vrijeme je bilo nestabilno pa smo drugi dan iskoristili za odmor i kupanje u mjestima Sveti Juraj i Kalić, južnije od Senja.

Kupanje
Meteorolozi su nas malo zeznuli te je uz more dan bio predivan, ali je pitanje bilo: kako je na Zavižanu? (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
Nehaj 1
Stali smo uz utvrdu Nehaj, prošetali malo po parku, ali nam se nije svidjelo što je u utvrdi restoran (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
Nehaj 2
Nehajski topovi pod kneginečkom kontrolom (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)

Međutim, a što je bitno za našu priču, isti dan posjetili smo i utočište za napuštene medvjede u Kuterevu. Tu su smješteni medvjeđi siročići čije majke su na ovaj ili onaj način stradale te oni ne bi preživjeli da im nije pružena pomoć. Kao i svako „sirotište“, pobudilo je ovo mjesto u nama mračniji spektar emocija. Ne mogu reći da je bilo tko od nas bio sretan vidjevši te medvjede u ograđenim prostorima. No, činjenica je da ti medvjedi ne bi mogli preživjeti u divljini jer su se previše navikli na čovjeka, njegove mirise te razvili ovisnost o hranjenju onime što im čovjek ponudi. Izgledali su pomalo izgubljeno, ali nitko ne može reći da im bilo što fali. No, oni ne znaju što im fali. Čovjek mijenja sve što dotakne, a medvjed – slobodan i veličanstven u svojim samotnjačkim lutanjima divljinom – nažalost nije iznimka. Kupili smo suvenire i dali nešto novaca za medvjede te iz Kutereva otišli s pomalo gorkim okusom u ustima.

Kuterevo 1
Planine povezuju ljude (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
Kuterevo 2
Medvjed vodi medvjeda. U biti, čovik vodi medvjeda (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
Kuterevo 3
Jedan od štićenika. Vole ove svoje bazene s vodom (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
Kuterevo 5
Ne znamo kako se inače osjećaju, ali čini se da im je vruće (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)

Treći dan rano ujutro kupimo stvari, trpamo ih u automobil te ga ostavljamo na divljem parkingu blizu naše polazišne točke. Na kraju Krasnog, asfaltirana cesta zalazi iza zadnje kuće te se pretvara u uobičajeni planinarski put. Raznolika vegetacija još je uvijek rosna, a provlačimo se i kroz i pokraj divovskih paprati.

zaviz 2
Ima napuštenih kućica na kraju Krasnog (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 3
Napuštamo asfalt i počinje planinarski put (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)

Dva kilometra na stazi, već jedno vrijeme nabirući nadmorsku visinu, čujemo kako se lišće i grane tresu negdje u blizini staze. Nikola (naš trkač i skaut) bio je prvi te se čučnuo kako bi kroz granje bolje vidio što to šuška. Čuo sam u svojoj planinarskoj karijeri mnogo ptica koje pomiču grane i buče, ali ovo je bilo nešto veće i koturalo se ravno prema nama. Osjetio sam kako mi srce tuče brže i jače. Tada sam ugledao „plišana“ uha i njušku, ali ovaj put su ona bila na slobodi, a ne iza ograde, sigurno odvajajući nas od njih.

Nikola je krenuo trčati prema gore, dalje po stazi, dok je Maja ostala paralizirana, a ja sam uspio uzviknuti: „Jebote, medvjed!“ te sam krajičkom oka tražio batinu iako nisam siguran čemu bi poslužila. Medvjed nije bio prevelik te se u galopu, vidjevši nas, polukružno okrenuo i nestao u šumi. Procjena je da je udaljenost između nas i njega bila između 10 i 15 metara, dakle JAKO blizu. Krenuli smo dalje uzbrdo i uskoro izašli na makadamsku cestu koja siječe planinarsku stazu. Niz cestu smo ga vidjeli kako trči dalje od nas, onim karakterističnim medvjeđim trkom. Mogu samo reći da je brz, nevjerojatno brz.

zaviz 22
Iako izgleda tromo, može postići brzinu i do 55 km/h (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)

Opasnost je prošla, ali traume su, izgleda, ostale. Mobiteli u šumi ne služe apsolutno ničemu – nitko od nas nije imao signala. Vijećali smo barem dvadeset minuta na toj otvorenoj cesti, gledajući cijelo vrijeme da se zvijer ne bi slučajno vratila. Iako uvijek potičem neustrašivost i nezasitnost u svojim suplaninarima, vratili smo se natrag u Krasno gdje smo razmislili što i kako dalje. Za sve koji namjeravaju ići: na stazi kojom smo mi kročili, gusta je šuma, a to je pogodan teren za ne biti vidljiv, ne vidjeti i stoga iznenaditi medvjede, a onda su najopasniji. Prilažem ovdje i rutu koju smo pratili s naglaskom da postoje neke nepravilnosti već na početku pa je potreban oprez: Krasno -> Jezera -> Zavižan

Kuterevo 4
Bila je ovo malo prejaka doza divljeg medotiranja. Vrijeme je da se priberemo (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)

Moji suputnici bili su uznemireni i uzdrmani. Ekipa norih Karaguja (karaguj je istarski za sokol) izgubili su nešto snage i hrabrosti, a moral je vidljivo pao. Vrijeme je za objašnjenja.

Veliki sam obožavatelj medvjeda jer te životinje predstavljaju snagu, slobodu i nezavisnost. Vukovi se udružuju u čopore, a medvjedi su manje socijalne životinje – iako po razini društvenosti sličniji vuku, u medvjedima bih se želio prepoznati i za mene oni predstavljaju neku vrstu ideala. Bilo je spominjanja odustajanja od Zavižana: „Bit će Klek dovoljno, možemo se vratiti u Ogulin pa obaviti uspon na Klek ili ponovno do Samarskih stijena“ – prvi dan su nas kiša i gromovi bili otjerali sa Samarskih stijena.

„Ne. Danas dolazimo na Zavižan.“ – to je sukus moje uloge u timu.

Sjedamo u automobil i vozimo se prema Babić Siči, glavnom ulazu u Nacionalni park Sjeverni Velebit. Tu je trag ljudskog prisustva bio već toliko zamjetan da je i strah od medvjeda izblijedio. Žena koja radi na ulazu u park gledala nas je pomalo pogledom „jel se vi to zajebavate?“ kada smo joj ispričali otkud smo došli i što nas je ovdje pred glavni ulaz i dovelo. U jednom trenutku javila se sumnja da smo reagirali malo prestrašljivo i dopustili da nas sve to previše uzdrma, ali činilo se da ova gospođa nikad nije bila uživo pred medvjedom. Krenuli smo poučnom stazom koja se, vidi vraga, naziva „Trag čovika“ te prati stare stočarske puteve. Druga, po kojoj smo se odlučili spustiti, naziva se „Staza zviri“.

zaviz 4
Ne znam jesu li izbili medvjeda iz glave, ali uskoro nas preuzimaju ljepote na stazi (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 5
Jesu li stočari koji su po Velebitu lutali imali ovakve znakove? (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 6
Prolazimo mjesto koje se zove Ciganište – bili su ovdje naseljeni velebitski Romi, a posebno je bio poznat jedan kovač čija je žena hodala po okolnim selima i uzimala oštećeni alat te ga popravljenog vraćala vlasnicima. Ovdje je i živa vodica, mjesto na kojem se nakuplja voda, a velebitski stočari su znali hodati i 15 km dnevno kako bi došli do vode. Žedni ste? Zamislite koliko vama treba do slavine (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 7
Put kroz šumu postaje sve strmiji te se negdje blizu dva sata hodanja otvaraju ovakvi pogledi (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
uspon po čoviku
Tu još ne znamo da je pl. dom Zavižan odmah iza ugla (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 8
Na mnogim fotografijama može se vidjeti ovo legendarno i traženo zdanje – planinarski dom Zavižan koji je ujedno i meteorološka stanica. Konačno ga vidimo i uživo (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 9
Na Velebitu se pije Velebitsko (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)

Na Velebitu smo već počeli širiti priče o susretu s medvjedom blizu Krasnog. Kod doma je u biti bilo podosta veselo. Trenutno dežurni domar koji je odbijao pivo i gospodin Vukušić, još jedan razlog zašto je ovo mjesto legendarno, raspravljali su s nekim brkatim gospodinom i kolegama biciklistima o motorima, automobilima, planinama, ljudima… bilo je tu svačega. U jednom trenutku je iz doma izašao bračni par s malim dječakom. Mi po Velebitiskom, on po Fruteku. Domar me samo gledao kad sam mu rekao da smo imali bliski susret s medvjedom. Njemu se čini da je to bila ženka, a da mi samo nismo vidjeli medvjediće jer su, hvala bogu planine, na vrijeme pobjegli. Kimao sam glavom u znak neodobravanja jer mi se čini da ne bi bili živi da je to bila ženka. To je bio mužjak koji nas jednostavno nije vidio, to jest, on nas je čuo, ali možda je mislio da smo plijen ili što već, a dok je shvatio da smo pripadnici homo sapiensa, potencijalno opasni, jednostavno se okrenuo i pobjegao.

Nevjerojatno je ovo što ću napisati, ali činilo nam se da mnogi planinari, ovako u teoriji barem, priželjkuju slične susrete – žele vidjeti medvjeda u divljini. Osobno možda i mogu to shvatiti jer se u tom presudnom trenutku, uz strah, u meni probudio osjećaj koji bih najbolje mogao opisati riječima „razbijanje dosade i monotonije“. No, dobro je završilo i bolje da na tome ostavimo tu medvjeđu priču.

zaviz 10
Prva stanica nam je vrh Velika kosa (1622 mnv) pa onda valja staviti jednu fotografiju s velikom k…osom (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 11
Sljedeći vrh je Balinovac (1602 mnv). Tu sve izgleda blizu, ali treba se dovući do tamo (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 12
Naš početni cilj je u biti bio Veliki Zavižan (1676 mnv), onaj tamo lijevo. Međutim, ne može se ekstremnu skupinu željnu izazova zaustaviti na bilo kojem dijelu puta osim na kraju. Postoji opcija da jednostavno u miru obiđete velebitski botanički vrt koji se nalazi lijevo od spomenutih vrhova, ali mi nismo takvi… (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 13
Put prema Balinovcu je po ovim vrućinama naprosto pakao. Teren je stijenovit i treba paziti kud se staje, ali mi smo trenirali na Vihoraškom putu pa nema problema (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 14
Ovdje čujemo kako se netko glasa, bio je to zvuk između jaukanja i podrigivanja. Stariji čovjek je išao u suprotnom smjeru i spuštao se po ovom ekstremnom putu od Balinovca prema Velikoj kosi što nije uopće pametno. Ako je strmi teren onda je pravilo da se, ukoliko možete birati, po njemu uspinjete. Gospodin nam je rekao da smo trebali s druge strane do Velikog Zavižana jer je ovo tu koma. Izgleda da je on naš kad se našao ovdje s nama… (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)

Na Balinovcu je pakleno vruće. Spuštamo se dolje strmo prema botaničkom vrtu gdje počinju oznake s imenima bilja. Jurimo dalje pa ne gledamo puno oko sebe. Balinovac je vrh uvršten u Hrvatsku planinarsku obilaznicu pa sad praktički imam jedan žig. Pitanje je hoćemo li na Veliki Zavižan?

odmor nakon balinovca
Malo se odmaramo nakon Balinovca, a Maja proučava bilje budući da je to dio njezine struke (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)

Botanički vrt slijedi kružnu stazu, a na jednom dijelu dolazimo do skretanja za Veliki Zavižan. Na oznaci piše: „45 minuta. Strmo“, a na kamenu pokraj „teški uspon“. Ah kvragu, ti ljudi kao da znaju što trebaju napisati. Ne moram ništa reći, zar ne?

zaviz 15
Na Velikom Zavižanu smo bili za 20 minuta. Neka demonska snaga nam je nakon svega ušla u noge. Istina je, nikad nisam vidio Maju da ide brže nego sad, nakon svega što smo prošli. Jel to blagoslov medvjeda? Amulet of the bear – 20% to strength, endurance and speed??? (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 16
Zasluženi odmor na vrhu (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 17
Nori Karaguji na Velikom Zavižanu (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 18
Jedna sa Velikog Zavižana prema moru – desno se vidi Balinovac (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)

Spuštamo se silovito dolje sa Velikog Zavižana te prolazimo još jednom kroz dio botaničkog vrta. Prolazimo pokraj oznake za Premužićevu stazu koja još čeka svoj red. Sljedeći put!

zaviz 19
Pokazuju veliki interes za bilje i cvijeće (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
botanicki vrt
I nisu jedini koji vole cvijeće (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)
zaviz 20
Lijepo je u tom vrtu nakon obavljenih uspona koje si zacrtaš i više od toga (Foto: by Ekipa Nori Karaguji)

Vraćamo se do pl. doma Zavižan pokraj kojeg samo prolazimo te nastavljamo dolje po stazi zviri do automobila. Ne susrećemo više nijednu životinju osim par ljudi koji se spuštaju kao i mi.

*   *   *

Iza nas je par fascinantnih dana koji su dva kilometra iznad Krasna definitivno dobili svoju medvjeđu krunu. Kada bolje razmislim o tome, da nije bilo medvjeda, mi bi nastavili iz Krasna gore za Zavižan. To je staza kojoj se moramo vratiti jer ja ne puštam stazama da se tako lako izvuku. Međutim, medvjed nas je na kraju usmjerio na glavni ulaz u park te nam tako dao priliku da osvojimo Balinovac i Veliki Zavižan za što je upitno bi li išli nakon što bi skoro tri i pol sata hodali do pl. doma Zavižan plus vrijeme potrebno za vraćanje natrag.

Lako je govoriti nakon svega, kada su stvari ispale dobro. Ipak, čovjek mora biti zahvalan na blagoslovima i sreći kada se ona osmjehuje. Nadam se da se i mojim suputnicima tako čini te da ih ova prisutnost medvjeda neće paralizirati već će im dati želju i snagu za daljnja lutanja našom mističnom planinom.

A što se tiče mene, stvari su kristalno jasne. Ja ne stajem. Volja nije nikad bila veća. Sada me ispričajte, Ivanščica čeka.

***

Preporučeni tekst: Gospon Buco i nevjerojatni Hahlići (putopis)

Lifestyle, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *