Budući da živimo samo trideset minuta automobilom od mora, za godišnji odmor odlučili smo se povući u planine. Za ljude naših apetita, to je logičan potez, a i trebalo je iskoristiti slobodno vrijeme za obilazak nekih planinarskih lokacija za koje si treba uzeti malo vremena i jednostavno uživati u njima. Žurba često uništava doživljaje koje treba upijati. Iako smo prvi dan posjetili Bijele i Samarske stijene te obavili Vihoraški put koji neki smatraju najtežim planinarskim putem u Hrvatskoj, u ovom zapisu želio bih se koncentrirati na Krasno Polje i izlet na Zavižan.

Krasno Polje idilično je selo u blizini Senja i nalazi se na obroncima Velebita. Središte je to Nacionalnog parka Sjeverni Velebit te je omiljeno odredište i polazište za mnoge planinare koji se upućuju na sjeverni Velebit. Iako izubijani Vihoraškim putem, zaljubili smo se u Krasno čim smo u njega nogom stupili (kotačima se dokoturali?). Bili smo smješteni u muzeju šumarstva gdje postoji smještajni kapacitet koji se iznajmljuje posjetiteljima. Ako imate na umu pohode na sjeverni dio Velebita, svakako preporučamo ovo mjesto.

Vrijeme je bilo nestabilno pa smo drugi dan iskoristili za odmor i kupanje u mjestima Sveti Juraj i Kalić, južnije od Senja.

Međutim, a što je bitno za našu priču, isti dan posjetili smo i utočište za napuštene medvjede u Kuterevu. Tu su smješteni medvjeđi siročići čije majke su na ovaj ili onaj način stradale te oni ne bi preživjeli da im nije pružena pomoć. Kao i svako „sirotište“, pobudilo je ovo mjesto u nama mračniji spektar emocija. Ne mogu reći da je bilo tko od nas bio sretan vidjevši te medvjede u ograđenim prostorima. No, činjenica je da ti medvjedi ne bi mogli preživjeti u divljini jer su se previše navikli na čovjeka, njegove mirise te razvili ovisnost o hranjenju onime što im čovjek ponudi. Izgledali su pomalo izgubljeno, ali nitko ne može reći da im bilo što fali. No, oni ne znaju što im fali. Čovjek mijenja sve što dotakne, a medvjed – slobodan i veličanstven u svojim samotnjačkim lutanjima divljinom – nažalost nije iznimka. Kupili smo suvenire i dali nešto novaca za medvjede te iz Kutereva otišli s pomalo gorkim okusom u ustima.

Treći dan rano ujutro kupimo stvari, trpamo ih u automobil te ga ostavljamo na divljem parkingu blizu naše polazišne točke. Na kraju Krasnog, asfaltirana cesta zalazi iza zadnje kuće te se pretvara u uobičajeni planinarski put. Raznolika vegetacija još je uvijek rosna, a provlačimo se i kroz i pokraj divovskih paprati.

Dva kilometra na stazi, već jedno vrijeme nabirući nadmorsku visinu, čujemo kako se lišće i grane tresu negdje u blizini staze. Nikola (naš trkač i skaut) bio je prvi te se čučnuo kako bi kroz granje bolje vidio što to šuška. Čuo sam u svojoj planinarskoj karijeri mnogo ptica koje pomiču grane i buče, ali ovo je bilo nešto veće i koturalo se ravno prema nama. Osjetio sam kako mi srce tuče brže i jače. Tada sam ugledao „plišana“ uha i njušku, ali ovaj put su ona bila na slobodi, a ne iza ograde, sigurno odvajajući nas od njih.

Nikola je krenuo trčati prema gore, dalje po stazi, dok je Maja ostala paralizirana, a ja sam uspio uzviknuti: „Jebote, medvjed!“ te sam krajičkom oka tražio batinu iako nisam siguran čemu bi poslužila. Medvjed nije bio prevelik te se u galopu, vidjevši nas, polukružno okrenuo i nestao u šumi. Procjena je da je udaljenost između nas i njega bila između 10 i 15 metara, dakle JAKO blizu. Krenuli smo dalje uzbrdo i uskoro izašli na makadamsku cestu koja siječe planinarsku stazu. Niz cestu smo ga vidjeli kako trči dalje od nas, onim karakterističnim medvjeđim trkom. Mogu samo reći da je brz, nevjerojatno brz.

Opasnost je prošla, ali traume su, izgleda, ostale. Mobiteli u šumi ne služe apsolutno ničemu – nitko od nas nije imao signala. Vijećali smo barem dvadeset minuta na toj otvorenoj cesti, gledajući cijelo vrijeme da se zvijer ne bi slučajno vratila. Iako uvijek potičem neustrašivost i nezasitnost u svojim suplaninarima, vratili smo se natrag u Krasno gdje smo razmislili što i kako dalje. Za sve koji namjeravaju ići: na stazi kojom smo mi kročili, gusta je šuma, a to je pogodan teren za ne biti vidljiv, ne vidjeti i stoga iznenaditi medvjede, a onda su najopasniji. Prilažem ovdje i rutu koju smo pratili s naglaskom da postoje neke nepravilnosti već na početku pa je potreban oprez: Krasno -> Jezera -> Zavižan

Moji suputnici bili su uznemireni i uzdrmani. Ekipa norih Karaguja (karaguj je istarski za sokol) izgubili su nešto snage i hrabrosti, a moral je vidljivo pao. Vrijeme je za objašnjenja.

Veliki sam obožavatelj medvjeda jer te životinje predstavljaju snagu, slobodu i nezavisnost. Vukovi se udružuju u čopore, a medvjedi su manje socijalne životinje – iako po razini društvenosti sličniji vuku, u medvjedima bih se želio prepoznati i za mene oni predstavljaju neku vrstu ideala. Bilo je spominjanja odustajanja od Zavižana: „Bit će Klek dovoljno, možemo se vratiti u Ogulin pa obaviti uspon na Klek ili ponovno do Samarskih stijena“ – prvi dan su nas kiša i gromovi bili otjerali sa Samarskih stijena.

„Ne. Danas dolazimo na Zavižan.“ – to je sukus moje uloge u timu.

Sjedamo u automobil i vozimo se prema Babić Siči, glavnom ulazu u Nacionalni park Sjeverni Velebit. Tu je trag ljudskog prisustva bio već toliko zamjetan da je i strah od medvjeda izblijedio. Žena koja radi na ulazu u park gledala nas je pomalo pogledom „jel se vi to zajebavate?“ kada smo joj ispričali otkud smo došli i što nas je ovdje pred glavni ulaz i dovelo. U jednom trenutku javila se sumnja da smo reagirali malo prestrašljivo i dopustili da nas sve to previše uzdrma, ali činilo se da ova gospođa nikad nije bila uživo pred medvjedom. Krenuli smo poučnom stazom koja se, vidi vraga, naziva „Trag čovika“ te prati stare stočarske puteve. Druga, po kojoj smo se odlučili spustiti, naziva se „Staza zviri“.

Na Velebitu smo već počeli širiti priče o susretu s medvjedom blizu Krasnog. Kod doma je u biti bilo podosta veselo. Trenutno dežurni domar koji je odbijao pivo i gospodin Vukušić, još jedan razlog zašto je ovo mjesto legendarno, raspravljali su s nekim brkatim gospodinom i kolegama biciklistima o motorima, automobilima, planinama, ljudima… bilo je tu svačega. U jednom trenutku je iz doma izašao bračni par s malim dječakom. Mi po Velebitiskom, on po Fruteku. Domar me samo gledao kad sam mu rekao da smo imali bliski susret s medvjedom. Njemu se čini da je to bila ženka, a da mi samo nismo vidjeli medvjediće jer su, hvala bogu planine, na vrijeme pobjegli. Kimao sam glavom u znak neodobravanja jer mi se čini da ne bi bili živi da je to bila ženka. To je bio mužjak koji nas jednostavno nije vidio, to jest, on nas je čuo, ali možda je mislio da smo plijen ili što već, a dok je shvatio da smo pripadnici homo sapiensa, potencijalno opasni, jednostavno se okrenuo i pobjegao.

Nevjerojatno je ovo što ću napisati, ali činilo nam se da mnogi planinari, ovako u teoriji barem, priželjkuju slične susrete – žele vidjeti medvjeda u divljini. Osobno možda i mogu to shvatiti jer se u tom presudnom trenutku, uz strah, u meni probudio osjećaj koji bih najbolje mogao opisati riječima „razbijanje dosade i monotonije“. No, dobro je završilo i bolje da na tome ostavimo tu medvjeđu priču.

Na Balinovcu je pakleno vruće. Spuštamo se dolje strmo prema botaničkom vrtu gdje počinju oznake s imenima bilja. Jurimo dalje pa ne gledamo puno oko sebe. Balinovac je vrh uvršten u Hrvatsku planinarsku obilaznicu pa sad praktički imam jedan žig. Pitanje je hoćemo li na Veliki Zavižan?

Botanički vrt slijedi kružnu stazu, a na jednom dijelu dolazimo do skretanja za Veliki Zavižan. Na oznaci piše: „45 minuta. Strmo“, a na kamenu pokraj „teški uspon“. Ah kvragu, ti ljudi kao da znaju što trebaju napisati. Ne moram ništa reći, zar ne?

Spuštamo se silovito dolje sa Velikog Zavižana te prolazimo još jednom kroz dio botaničkog vrta. Prolazimo pokraj oznake za Premužićevu stazu koja još čeka svoj red. Sljedeći put!

Vraćamo se do pl. doma Zavižan pokraj kojeg samo prolazimo te nastavljamo dolje po stazi zviri do automobila. Ne susrećemo više nijednu životinju osim par ljudi koji se spuštaju kao i mi.

*   *   *

Iza nas je par fascinantnih dana koji su dva kilometra iznad Krasna definitivno dobili svoju medvjeđu krunu. Kada bolje razmislim o tome, da nije bilo medvjeda, mi bi nastavili iz Krasna gore za Zavižan. To je staza kojoj se moramo vratiti jer ja ne puštam stazama da se tako lako izvuku. Međutim, medvjed nas je na kraju usmjerio na glavni ulaz u park te nam tako dao priliku da osvojimo Balinovac i Veliki Zavižan za što je upitno bi li išli nakon što bi skoro tri i pol sata hodali do pl. doma Zavižan plus vrijeme potrebno za vraćanje natrag.

Lako je govoriti nakon svega, kada su stvari ispale dobro. Ipak, čovjek mora biti zahvalan na blagoslovima i sreći kada se ona osmjehuje. Nadam se da se i mojim suputnicima tako čini te da ih ova prisutnost medvjeda neće paralizirati već će im dati želju i snagu za daljnja lutanja našom mističnom planinom.

A što se tiče mene, stvari su kristalno jasne. Ja ne stajem. Volja nije nikad bila veća. Sada me ispričajte, Ivanščica čeka.

***

Preporučeni tekst: Gospon Buco i nevjerojatni Hahlići (putopis)