Gospon Buco i nevjerojatni Hahlići (putopis)

Tako nekako ispadne da uvijek kad si blizu nečega i ono ti postane previše dostupno i familijarno, kao da postane dosadno. Učka i Ćićarija davno su mi zamijenile Ivanščicu na mjestu matičnih planina. Istražio sam ih temeljito jer se uvijek trudim oko svojih planina. Ta činjenica plus karakter koji želi brže i jače rezultiraju uvijek u iznenađujućoj praznini. Ipak, u relativnoj blizini postoji jedno fascinantno mjesto za koje nisam siguran bi li dosadilo. Ima više prilaza, a već ste na ovom mjestu mogli pročitati o jednom (naj)težem.

buc1
Prizori s jutarnjeg uspona prema pl. domu Hahlić (photo by: Borna Kezele)

Nijedan uspon na Hahliće nije lagan. Što se tiče uspona iz mjesta Podkilavac, najpopularnijeg ishodišta za avanture po tzv. Grobničkim Alpama, možete birati staze „po planini“, Kolci, Čeka i Mudna dol (poredane su od najlakše do najteže). Ovaj puta odabiremo Čeku te oko 7:10 ujutro započinjemo uspon prema pl. domu Hahlić gdje se moramo naći s nabrijanom ekipom trkača sa Sjevera. Njihov vođa Mario, stari je prijatelj koji je zaslužan za otkrivanje trčanja kao dobrog sredstva za držanje kondicije, ali i za mnoga razočaranja jer su brojne staze postale prelagane, a i apetiti za kilometrima su se povećali. Proklet bio Mario – dobar si kao kruh, ali debljaš!

buc2
Ma da i ovdje padnem i stanem, vrijedilo bi pogleda. Ova točkica malo desno dolje od sredine fotografije moja je suputnica (photo by: Borna Kezele)

Budući da nismo imali dovoljno zagrijavanja, a i buđenje nedjeljom oko 4:40 samo po sebi dosta je traumatično, malo smo se vukli do gore. Trebalo nam je oko dva i pol sata da se počnemo približavati poznatim Hahlićima. Tamo su nas čekali naši prijatelji i današnji suplaninari.

buc4
Kad se okrenete i vidite ovaj prizor, znate da ste blizu pl. doma Hahlić (photo by: Borna Kezele)
buc5
Jedan od Hahlića gdje se divlji konji poje (photo by: Borna Kezele)
buc6
Nakon dugo vremena ponovno ujedinjeni. Također, skoro pa školski primjer egzomorfa i endomorfa (vate i kaphe). Neuobičajeno, ali prekrasno prijateljstvo (photo by: Maja Sokol)

Naši prijatelji već su jučer prošli dosta kilometara po, rekao bih, relativno teškom terenu, ali oni su trkači pa je moguće da im je pregaženo smijurija. Osvojili su Risnjak i Snježnik s Platka, vratili se pa onda s automobilom došli u Podkilavac te se pod čeonim lampama popeli po Čeki do Hahlića. Bilo je nekog spominjanja vatrenih (svjetlećih?) konjskih očiju u mraku. Uglavnom, zavidna kilometraža i puno dogodovština. Na meni je bilo da odlučim našu današnju putanju i moglo se tu svašta izabrati, a najčešće to bude Obruč (najviši vrh Grobničkih Alpi), Fratar i Suhi vrh – mjesta koja svi žele obići i vrijedna su spomena. Međutim, budući da su naši Sjevernjaci neka od tih mjesta već obišli, bilo je vrijeme da budemo svi na „razini“ i tražimo malo dalje od očitog. Nakon kratkih konzultacija s domarom, potvrđeno mi je što danas tražimo.

buc7
Divlji konji na putu prema sjevernom Paklenom – ne da su se našli nama na putu nego su se našli službenom planinarskom putu na putu. Čini se da i oni vole pratiti oznake i živjeti „sigurno“ (photo by: Borna Kezele)
Volja je dobra, a neke djevojke željele bi pridržati tuđi Pan. Dobro je da nema nigdje u blizini piva… ni Pana (photo by: Borna Kezele)
buc8
Na jednom dijelu ove staze postaje prilično divlje te tako sam označeni planinarski put nije već jedno vrijeme uređivan. Jesu li to održavatelji ove staze učinili namjerno? Je li ovo put samo za one koji vole kročiti kroz nepoznato? Vidljivost je smanjena u tim niskim krošnjicama (photo by: Borna Kezele)
pakleno sj vrh
Sjevernjaci na Paklenom sjevernom vrh (1331 mnv). Ekipa na okupu: Mario, Borna, Maja, Lidija, Mišela, Žarko (photo by: Mario Šoštarić)

Moramo se zahvaliti, ali posebno ja, Žarku i njegovoj (plaćenoj) aplikaciji za navigaciju BackCountry Navigator. Daleko od toga da je pripremljenost vodiča mogla biti mnogo kvalitetnija i bolja (iako on sam preferira čim manje pripreme i čim više lutanja), ni sama staza nije najbolje označena. Također, zahvaljujemo čovjeku koji je na planinarenje.hr postavio ovaj opis i GPS trag. Stavili smo njihov trag u aplikaciju i pratili njihov put. Pod utjecajem prirodnih sila, mnogo drveća je do Bucovog platoa, naše današnje finalne destinacije, srušeno i staza je ruinirana do neprepoznatljivosti. Nismo nikad prije ovdje bili pa ne možemo uspoređivati, ali stazu je ponegdje teško pratiti koliko je prepreka na putu.

vijećanje kod Buca
Dokazni materijal: jedu se banane, čokoladice i domaće grickalice koje mi vegetarijanci i vegani ne smijemo jesti (photo by: Mario Šoštarić)
kod buca
Zadnji kratki uspon do naše kamene destinacije (photo by: Mario Šoštarić)

A sada slijede riječi minimalne i potrebne, a nakon toga, naravno, vizualni materijal. Bucov plato lokacija je na putu kroz Pakleno do Nebesa (Putevi Hahlića), a sastoji se od stijena raznih oblika i veličina po kojima je moguće hodati te su dio same staze – markacije vode kroz ovu lokaciju. Mjesto je posvećeno i dobilo je ime po gospodinu Atifu Salešu poginulom u Domovinskom ratu.

buc11
Upozoreni smo na poskoke koji vole obitavati na vrućim, osunčanim stijenama, ali nijednog nismo sreli (preporuča se lupkanje štapovima iako je i oko toga u našoj ekipi bilo rasprava). U pozadini vidi se Kvarner (photo by: Borna Kezele)
buc12
Sve ima svoje objašnjive uzroke i posljedice, ali ove stijene gdjegod se odlučile pokazati, bile bi fascinantne (photo by: Borna Kezele)
buc13
U daljini desno, vrh sa stupom je legendarna vojna baza Guslica (photo by: Borna Kezele)
buc14
Izgledaju sretno, ne? (photo by: Borna Kezele)

buc16
Nismo nastavili dalje po stazi nego smo se vratili natrag po dijelu istog puta te uhvatili prečac do Hahlića. Međutim, ovo je pogled na daljnji dio staze. Maja, koja je zaljubljena u penjanje i sve vrste stijena, već je rekla da se ovdje vraćamo kako bi prošli ovu stazu. Iz Paklenog zajedno u Nebesa? Sounds about right and it is highly welcome (photo by: Borna Kezele)

Vrijeme je za fletni povratak do doma jer nam svima po pameti već pomalo ide hladno pivo (ne audiozapisi već tekućine, pobogu). Dobro bi bilo nešto pojesti i popiti u svakom slučaju. Žarko predlaže da pratimo markacije koje idu po strmom putu dolje preko dosta srušenog drveća, ali može se uspjeti uz upornost, te uskoro dolazimo do tabli koje nas vode do pl. doma.

Treba pazit’ kud se gazi. Iskreno? Može se lako raspoznati trailere od planinara: čim vidiš neku malu torbicu, to su minimalisti koji ili sve te distance prejure ili su nerealni što se tiče vlastitih potreba. Kad je u pitanju ruksak 25 litara i više, to su već planinari koji nose svašta nutra (neki i pivo, naravno). Jedini su varljivi  ovi parovi od kojih jedan nosi ruksak, a drugi nema ništa – međutim, lagano je: najčešće cure ne nose, a njihovi dečki nose sve jer ipak živimo u patrijarhatu koji, između ostalog da bi kod svojih pripadnika zadržao stav BAREM NEKE superiornosti, dečkima nameće ideju da moraju biti džentlmeni. Spoiler: svi su JEDNAKO sposobni da nose stvari koje su im potrebne u planinama (photo by: Mario Šoštarić)

Došli smo brzo i bez većih problema do pl. doma te nas je tamo dočekala tolika gužva da smo jedva našli prazan stol na terasi. Čudno je da to kažem, ali veseli me vidjeti toliko ljudi na okupu. Uglavnom je to starija ekipa u čoporima i poneki mladi roditelji i njihova dječica. Dakle, ako si odlučio planinariti ili si već star pa si shvatio što je dobro ili si mlađi pa vodiš sa sobom one koji još ne mogu za sebe odlučiti. Planinarenje je kao religija. Ludima se smatraju samo oni koji pod stare dane u ništa ne vjeruju i oni koji ne prenose svoja vjerovanja dok još to mogu. No, ne bih rekao da će planinarenje izumrijeti. Ako ništa drugo, ludi traileri će tu kulturu sačuvati kad ovi dinosauri izumru. Uvijek ćete naći jednog manijaka koji trči gore do doma i ide odmah natrag (neki i više puta). Doduše, domovi i kuće bi mogli propasti jer ta vrsta mušterija ne konzumira ništa osim vode koju nose u 0.3, kapi za oči, bočicama. Ni ne spavaju jer… ne spavaju.

buc17
Nakon što jedno vrijeme aktivno planinarite, nije teško sresti poznate face kod planinarskih objekata. Tako smo sreli nore Međimurce koji imaju svoje majice i prišivače. To je kao srednja škola samo što ne nosiš majice s imenima bendova nego nosiš imena planinarskih grupa za koje nitko nije čuo. Ovo potonje mi zvuči ipak malo luđe. Nori Međimurci 1, tinejdžeri 0 (photo by: Borna Kezele)

Nakon što smo se najeli i popili određenu količinu piva, krenuli smo se spuštati i naš vođa za povratak, Mario, odveo nas je po stazi koja se zove „po planini“. To je najlakši i najduži put od/do Hahlića, a izabran je da nam bude što lakše nakon cijelog dana hodanja. Međutim, ispalo je da je put, iako manje strm, malo više neugodno kamenit nego Čeka i traje koji kilometrić više. Imajte na umu da Hahlići iz Podkilavca nisu samo naporni prema gore već su i dosadni prema dolje. No, na krilima pobjede može se sve!

buc18
Početak spusta „po planini“; pogled prema Učki i Ćićariji (photo by: Borna Kezele)
buc19
Rijetki trenutak kad si traileri-minimalisti stave „prave“ ruksake na leđa. U pozadini se vidi i put po grebenu za najviši vrh Grobničkih Alpi – Obruč (photo by: Borna Kezele)
buc20
Duge i prekrasne staze, za uspon i za spust, ono su što krase Grobničke Alpe (photo by: Borna Kezele)

Uvijek se postavlja pitanje što reći na kraju? Izuzetno mi je drago vidjeti dobre prijatelje (nakon zajedničkog planinarenja meni su svi dobri prijatelji – to nikako ne umanjuje vrijednost jer su rijetki oni koji prate ili, u ovom slučaju, vode) koji ustraju u aktivnostima prevaljivanja velikih kilometraža i uživanju u epskim pogledima s vrhova. Planinarenje vidim kao priliku za duhovni rast, za nadvladavanje samog sebe i uživljavanje u to kako je to biti, ne drugi već, S DRUGIM. Ne toliko kako je biti sam, odvojiti se od ostalih te nakon toga bježati od njih ili im se radovati, već vidjeti koliko smo svi i sve povezani. I ne, to nije „mumbo jumbo“ već je logika stvari.

po planini spust 1200
Avantura počinje sa pitanjem (photo by: Mario Šoštarić)

***

Preporučeni tekst:

Lifestyle, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *