Uvod u glavne grane buddhizma: hīnayānski buddhizam (dio 1/5)

U proteklih nekoliko navrata kada sam na ovoj stranici pisao o buddhizmu, uvijek sam imao dojam da bi za neupućenog čitatelja bilo potrebno napraviti malo opširniji uvod koji bi podrobnije i stručnije objasnio neke od osnovnih karakteristika i međusobnih razlika glavnih buddhističkih grana. No, u drugim tekstovima to nije bilo moguće učiniti jer bi ovaj potrebni “uvod” vrlo brzo pojeo glavnu temu. Zato sam se odlučio na objavljivanje serije tekstova u kojima ću detaljnije izložiti ovu problematiku za sve koji su zainteresirani za malo stručnije upoznavanje glavnih grana buddhizma.

Osnovne karakteristike hīnayāne

Danas ćemo tako početi s najstarijom granom buddhizma koja se zove hīnayāna. U sutrašnjem tekstu ukratko ćemo se pozabaviti pregledom raširenosti i utjecaja hīnayānskih tradicija u Aziji. Zatim ćemo na sličan način posvetiti pažnju školama mahāyānavajrayāna.

Tekstualna građa koju ću vam u ovoj seriji tekstova prezentirati izvorno je bila objavljena u sklopu mojeg dužeg indološkog rada po imenu Navayāna na Zapadu. U svrhu objavljivanja dijelova ove radnje na portalu, neki su manji dijelovi teksta izmijenjeni.

Buddha Gotama
Foto: Wikimedia Commons

Kako je osnovan buddhizam

Osnivač buddhizma jest povijesna ličnost Siddhāttha Gotama (6./5. st. pr. Kr.), plemić iz naroda Sakka (sanskrt – Śākya) čija je država postojala na današnjem području južnog Nepala. Odgajan na dvoru u duhu ratničke kaste, te zaštićen od svih svjetovnih nedaća, Gotama se odlučuje posvetiti duhovnoj potrazi za izbavljenjem od dukkhe (tj. boli, nesreće) nakon nenadanog susreta sa starcem, bolesnikom, mrtvim tijelom i lutajućim isposnikom. U 29-oj godini života odbacuje svoj stari život i sve njegove pogodnosti te odlazi u beskućništvo.

Nakon besplodnih pokušaja dosezanja prosvjetljenja putem ekstremne askeze, Gotama se odlučuje za pristup između dvaju ekstrema (ekstremne akseze i ekstremne lagodnosti) koji naziva „srednjim putom“. U 35-oj godini Gotama u mjestu Bodhgayā doseže savršen uvid u pravu narav stvarnosti te postaje Buddha, Probuđeni. Nakon svog prosvjetljenja Buddha se iz samilosti (sanskrt: karuṇā) odlučuje „poučavati živa bića“ u nastojanju da im „pomogne izađi iz neznanja koje ih drži u saṃsāri, tj. u krugu bezgraničnih prerađanja. Idućih je 45 godina, sve do svoje smrti, proveo naučavajući Dhammu (tj. svoj nauk) Indijom (Jauk-Pinhak, 2001., str. 88-89). Sam temelj njegovog naučavanja izložen je u tzv. “Četiri plemenite istine”. One govore o: 1) postojanju patnje (pāli – dukkha); 2) postanku patnje (iz želje ili „žeđi“ (pāli – taṇhā)); 3)mogućnosti prestanka patnje; 4) i osmeročlanom putu koji vodi do prestanka patnje.

Kip Buddhe
Foto: PxHere

Formiranje korpusa kanonskih buddhističkih tekstova

Nakon Buddhine smrti, njegovi su učenici radi očuvanja i sustavnog izlaganja njegovih učenja održavali glasovite buddhističke sabore. Na taj se način Buddhin nauk prvih stoljeća očuvao usmenim prenošenjem, da bi na koncu bio i pismovno fiksiran u obliku Pālijskog kanona ili Tipiṭake. Sam Kanon sastoji se od 3 glavne cjeline, a to su Vinayapiṭaka („Košara redovničke discipline“), Suttapiṭaka („Košara Buddhinih govora, razgovora ili propovijedi“), i Abhidhammapiṭaka („Košara višeg nauka, metadoktrine“) (Jauk-Pinhak, 2001., str. 89).

Od hīnayānske grane do današnjih je vremena aktivno preživjela samo škola theravāda (sanskrt – sthaviravāda), koja se danas smatra školom najbližom izvornom učenju povijesnog Buddhe (no stupanj te izvornosti je dakako upitan, pošto se Pālijski kanon nije pismeno fiksirao sve do otprilike četiri stoljeća nakon Buddhine smrti). Preko te škole preživjela je i sama tradicija hīnayānske grane, iako u podosta reduciranom obliku. Danas je u Aziji hīnayāna zastupljena na Ceylonu i Tajlandu, u Burmi, Kambodži i Indoneziji.

Glavne karakteristike same theravāde imaju svoj temelj u Buddhinom učenju na način koji je prezentiran u korpusu Tipiṭake.

Tipitaka
Foto: Wikimedia Commons

Tumačenje – što znači naziv hīnayāna, a što mahayāna?

Inače, naziv ove grane buddhizma, hīnayāna, u doslovnom bi prijevodu značio nešto poput “malo vozilo”. Što to znači? Ovo ime povezano je s idućom granom buddhizma koju ćemo obrađivati za par dana, koja se zove mahayāna, što znači “veliko vozilo”. Izraz “vozilo” u ovom nazivlju treba se shvatiti kao sredstvo za putovanje do prosvijetljenja, kao “čamac” za prijelaz na “drugu stranu” svijesti – u prosvjetljenje. Hīnayāni je tako, ponešo posprdno bio nadjenut naziv “malo vozilo” od strane mahayānista, jer hīnayāna se usredotočuje na individualno postizanje prosvjetljenja, dok mahayāna samo sebe vidi nesebičnijom jer radi na prosvjetljenju svih postojećih bića.

Buddhisticka zajednica
Foto: Pixabay

O hīnayānskom svjetonazoru

U hīnayāni, privid pojavne stvarnosti nije postavljen kao opozicija nasuprot kakvog prvobitnog stanja svijeta niti neke „metafizičke supstancije“. Upravo suprotno – u njemu je „privid sve ono što ne dopada u oblast iskustvenog i svjesnog“. Fenomeni svijesti i objektivno postojećeg svijeta su zapravo samo „protoci nepostojanih stanja“ koji tvore iluziju postojanosti tih fenomena (Premur, 2002., str. 17). Drugim riječima, prava narav stvari i fenomena nije njihova nerealnost (barem ne u punom značenju te riječi), već netrajnost i propadljivost svakog oformljenog fenomena.

Hīnayānski buddhizam tvrdi da u procesu kammičkog (sanskrt – karman; pāli – kamma) prerađanja nakon smrti ne može biti riječ o istovjetnom sebstvu kao rezultatu toga procesa, i to prvenstveno iz razloga što buddhizam kao drevni „racionalizam“ ne vjeruje u postojanje duše, kao niti bilo kakve metafizičke supstancije ljudske osobe.

Drugim riječima, po izvornom Buddhinom učenju, kako nam je ono zabilježeno, nakon smrti osoba prestaje postojati u punom smislu riječi. Posljedice njezine kammičke (djelatne i etičke aktivnosti) odrazit će se na neko iduće postojanje (koje nije izjednačivo sa sebstvom umrle osobe) pošto svaka radnja ima svoju posljedicu, i ni smrt ne može spriječiti ispunjavanje te kozmičke zakonitosti.

Kip Buddhe 2
Foto: Pixabay

Dakle, u određenom smislu za buddhiste je smrt konačna i u njoj nestaje svaki trag prethodnog sebstva kao takvoga, no to nije posebno dramatična tvrdnja pošto buddhizam tvrdi da ne može biti riječi o kontinuitetu postojanja jedne te iste osobe čak niti iz jednog u drugi trenutak tijekom života. Riječ je o tome da je ljudska osobnost samo skup elemenata pod nazivom khandhe i dhamme koji su u stalnoj mijeni. Stoga se na osobu ne može gledati kao na trajnu i stabilnu ličnost čak niti u najmanjem vremenskom odsječku života (a kamo li poslije smrti, u „novom životu“), već je ono što smatramo osobom zapravo proces.

Naša iluzija o čvrsto utemeljenoj i supstancijalnoj ličnosti proizlazi iz formiranja ega koji nastaje iz neznanja o pravoj naravi stvarnosti, tj. o stalnoj mijeni i nesupstancijalnosti svih fenomena. U buddhizmu biće nije „trajni entitet“ već „momentalni sklop promjenjivih sastavina“. Dakle, ako „nešto nakon smrti opstoji, tada je to tek automatizam djela“ (tj. zakona kamme), „a ne njihovog trajnog nositelja“. „Postoji tek bezlični nositelj“ kammičkih djela (Premur, 2002., str. 32).

Buddhisti Kambodza
Foto: Wikipedia

Narada Maha Thera navodi Buddhin citat iz Aṅguttaranikāye: „Ako netko kaže da čovjek mora žeti prema svojim djelima, u tom slučaju nema mogućnosti za religiozni život, niti za potpuno iskorjenjivanje patnje. No, ako netko kaže da ono što čovjek žanje odgovara njegovim djelima, tada postoji mogućnost za religiozan život i potpuno iskorjenjivanje patnje.“ Maha Thera na temelju toga razlaže kako u buddhizmu postoji realna „mogućnost oblikovanja vlastite kamme“. „Pojedinac nije niti gospodar niti sluga svoje kamme” (Maha Thera, str. 215). Čovjek je u stalnom procesu postajanja nekime, a to što će postati ovisi o njegovim vlastitim svjesnim naporima i djelima proizašlim iz tih napora.

Već spomenute najmanje, neraščlanjive i vječno protočne sastavnice fenomenološke stvarnosti, tj. dhamme, „ne nastaju slučajno i ne vezuju se [međusobno] u nekom kaotičnom i nepredvidljivom nizu“ već prema zakonu uzroka i posljedice (Premur, 2002., str. 46).

Buddhina smrt
Foto: Wikipedia

Hīnayānska etika i vjerovanja

Buddhistička etika  u hīnayāni je imala vrlo izraženu ulogu. Najvažnije ljudske osobine su življenje u skladu s potpunom i sveuključivom karuṇom (tj. suosjećanjem), kao i iskorjenjivanje “triju plamenova”: žudnje, mržnje i neznanja. Življenjem uzornog života, presijecanjem spona koje čovjeka vežu za materijalni svijet i slijeđenjem Buddhinog učenja, već za trenutnog života moguće je doseći stanje arhantstva (stanje savršenosti), i nibbānu (sanskrt – nirvāṇa).

U hīnayāni, Buddha se još uvijek smatra čovjekom. Nije obogotvoren i ne štuje se kao božanstvo iako je oko povijesne jezgre spisa Tipiṭake očekivano izrastao i nezanemariv mitološki sloj koji povijesnom Buddhi pripisuje mnoge nadnaravne osobine i moći. Štovanja mnogobrojnih buddhi i bodhisatti ovdje još nije uzelo maha, a hinduistička božanstva se ne negiraju, ali se odbacuju kao nevažna za čovjekovo konačno spasenje, te se negira mogućnost postojanja boga stvoritelja.

Popis literature korištene u ovom poglavlju teksta:

Jauk-Pinhak, Milka: „Buddhizam i đinizam“ (u: Jauk-Pinhak, Milka; Ježić, Mislav; Gönc-Moačanin, Klara: Istočne religije, Zagreb, Katedra za indologiju, 2001.), str. 88. – 89.

Maha Thera, Narada: The Buddha and his teachings, Singapore Buddhist Meditation Centre, Singapore (godina izdanja nedostupna)

Premur, Ksenija: Buddhine besjede i mahayanske sutte, Zagreb, Demetra 2002, str. 17.

***

Preporučeni tekst: “Memento mori” na budistički način – meditacija na leševe u raznim stadijima raspadanja

Jeste li znali?!, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *