
Kad su ljudi uočili da namjeravam raditi seriju tekstova pod nazivom “WTF kino”, predložili su mi da za idući prikaz svakako nešto napišem o filmu Begotten. S obzirom da sam, pretpostavljam kao i većina ostalih ljudi, za taj film čuo te čak vidio neke od screenshotova njegove najpoznatije uvodne scene, a da sam film nikad nisam pogledao, rekoh – može, zašto ne?
Begotten (“Začet”) je niskobudžetni eksperimentalni film sniman u crno bijeloj tehnici, i u njemu je odsutan bilo kakav dijalog ili suvisla naracija. Snimljen je 1990., a njegov scenarist i redatelj je neki E. Elias Merhige.
S obzirom na svojevrsnu “razvikanost” ovog filmskog uratka u svijetu eksperimentalnih i uznemirujućih filmova, već unaprijed, iako ne znam ništa o samoj radnji, znam da će ona predstavljati veliki izazov za tumačenje. Stoga ću se za prikaz ovog uratka odlučiti na nešto drugačiji, dvostruki pristup. Za početak, nakon svake odgledane scene filma, izravno ću zapisati svoja zapažanja i pokušaje tumačenja viđenog, bez da zapravo znam o čemu se radi iz ikakvih online sinopsisa ili tumačenja.
Kog sam to boga zapravo gledao? – Rekapitulacija viđenog, bez pomoći online tumačenja
Film započinje ulaskom kamere u staru i ruševnu kuću. U kući sjedi čudovišna prilika jezivo razjapljenih usta iz kojih kapa krv, te zaogrnuta bijelom krvavom haljinom. Ona se grči i podrhtava na stolcu, a zatim si počne rezati trbuh britvom. Nakon što si prilika izvadi nešto iz trbuha (neki organ?), ona umre, a ispod njezine haljine izlazi mlada žena.
Mlada žena kreće se uokolo krvavom prostorijom kao u nekoj ekstazi, pritom se stalno držeći za sise. Pretpostavljam da bi to trebalo poslužiti isticanju nje kao nekakvog ženskog, majčinskog arhetipa (?). Mlada žena u krvavim plahtama kao da napipa penis mrtvog čudovišta. Počne ga milovati i on zatim štrcne na nju bijelu tekućinu. Ona umeće tu tekućnu u svoju vaginu. Da, svjestan sam da ovo trenutno zvuči kao opis nekog pornića.
U novom kadru vidimo kako naša mlada i sad već trudna žena korača oko nekakvog mrtvaca. Logično mi je za pretpostaviti da se on nalazio u lijesu, iako nisam uočio kad ga je iz njega izvadila. Međutim, mrtvac iako je prekriven zemljom i truo, izgleda da nije mrtav već se lagano trza. S obzirom da je ženska trudna a mrtvac ustaje iz mrtvih, pitam se ne bi li ovo trebalo upućivati na nekakvu reinkarnaciju?
Iduće scene su još nejasnije. Truli zemljani čovjek na šumskom tlu dahće kao umirući pas, a zakukuljene prilike uokolo razvlače nekakve konopce. (Pupčana vrpca? Bog bi ga znao!). Nad šumom izlazi Sunce, a tajanstvene prilike nekud nose koprcajućeg čovjeka. Nisam siguran što se onda točno dogodi jer je snimka ponovno poprilično nerazaznatljiva, no čini mi se da, nakon što zakukuljene prilike ne uspiju prenijeti koprcajućeg lika preko neke litice, njemu na usta izađe kao nekakav organ, a oni mu nakon toga raspore utrobu (?). (I opet, jedina suvisla simbolika ove scene koja bi mogla imati ikakve veze s ostatkom do sad viđenog filma podsjeća me na obrnuti, izvitopereni proces rađanja). Nakon svega toga, prilike konačno uspjevaju podići lika preko ruba litice (izgleda da je još živ?)
U svakom slučaju, Sunce zalazi i ponovno izlazi, a trzajući lik sad izgleda mnogo bolje nego prije, jer više nije niti truo niti krvav i izmučen. Sad izgleda relativno poput normalnog čovjeka, obučenog u bijelo. Njegovi pratioci oko vrata mu stavljaju omču. Omču preuzima ona mlada djevojka (valjda?) i vuče ga po šumi kao na uzici.
Ako sam dobro povezao stvari, i ako je ovo doista još uvijek onaj lik koji je poput mrtvaca bio zatvoren u lijesu, ovdje kao da dolazi do nekakve inverzije života, idenja od smrti prema rođenju.
Nakon toga nemam pojma što se događa dobrih deset minuta filma. Zakukuljene prilike kao da se nasumično vucaraju okolo krajolikom, i u jednom trenutku kao da skupljaju neku tekućinu u veliku bačvu, ali nisam siguran.
Nakon još besmislenih kadrova kostiju na koje slijeću muhe (jesu li lik i ženska konačno mrtvi?) i oluje i potoka, zakukuljene prilike nešto zakapaju u zemlju, a to nešto liči na razne neidentificirane organe. U svakom slučaju radi se o nečem ljigavom. Nemam pojma, sad sam već u potpunosti izgubljen i svjetlosnim godinama udaljen od bilo kakvog značenja. Moguće da su u zemlju zakopali raskomadane ostatke svojih žrtava.
No, to rezultira nicanjem novog života iz zemlje koja je do tad bila jalova a sad iz nje sad ubrzano izbija trava i bilje. Na taj način film i završava. Zato možda možemo uzeti da je krajnja poanta filma jedna poprilično arhetipska ideja o žrtvovanju života iz kojeg se zatim rađa novi život. I u drevnoj egipatskoj religiji postoji slična ideja o žrtvovanju i prerađanju (smrt, komadanje i prerađanje Ozirisa), sličan motiv nalazimo i u skandinavskim vjerovanjima (smrt i prerađanje solarnog božanstva Baldera), i dakako u kršćanstvu (smrt i uskrsnuće Isusovo) – da nabrojim samo neke.
Moj krajnji pokušaj tumačenja
S obzirom na sve sakupljene dojmove, mogu iznijeti samo neki općeniti zaključak o značenju viđenoga, te reći da se filmom non-stop protežu motivi smrti, plodnosti i rođenja, te da je ovo vjerojatno nekakav bizarni moderni prikaz mita o cikličkom kretanju prirode, koji je obogotvoren u mnogim svjetskim religijama. No, zašto ovaj film obrađuje tu temu na ovako mistificirajući i groteskan način, potpuna mi je nepoznanica.

Što kažu online tumačenja
Ok, nakon što sam pokušao bez ičije pomoći ili naputaka shvatiti poantu i radnju ovog filma, sad je vrijeme i za uspoređivanje vlastitih zaključaka s nekim općeprihvaćenim online tumačenjima.
Ta tumačenja ovaj film sažimaju na sljedeći način. Božanska figura žrtvuje sama sebe kako bi rodila Majku Zemlju, iliti božansku majku, koja zatim rađa Sina Božjeg, koji je dijelom čovjek a dijelom bog. Zakukuljene prilike koje iduće dvije trećine filma natežu i muče Majku i Sina zapravo bi trebale predstavljati Čovjeka, Čovječanstvo. Čovječanstvo tako ubija Sina Božjeg jer im se Sin Božji čini slabim, no iz smrti Sina i Majke Božje, rađa se novi život.
Ako vam ovo tumačenje zvoni kao poznato, to je stoga što je ovaj film, izgleda, zapravo prepričavanje drugačije verzije biblijske priče o Isusu, barem na to navode online podaci. Znači, nisam bio pretjerano daleko sa svojim zaključnim tumačenjem. Ono što me priječilo da ovaj film razumijem do kraja jest to što nisam imao blage veze da bi zakukuljene prilike trebale prikazivati čovječanstvo.

Zaključak
Nakon svega – bih li preporučio ovaj film? Ne, zapravo ne bih.
Iako sami uradak ima neku određenu vrstu čari koja izvire iz njegove groteskne galerije prizora i same apstraktne estetike filma, svejedno mi se čini da se radi o podosta loše promišljenom i loše izvedenom uratku. Mislim, kada u film stavite toliko malo tragova o načinu na koji bilo što što ste upravo vidjeli treba biti protumačeno, i kad samo značenje trebate nakon gledanja filma pokušati iskopati iz odjavne špice i sa interneta, to znači da se jednostavno radi o vrlo lijeno i vrlo loše ispripovijedanom filmu.
Za ovoliku odsutnost bilo kakvih tragova ili ključeva za tumačenje ne može biti opravdanje nikakva visoka artistička namjera. Ako ovaj film usporedimo s prethodnim čudnim filmom koji sam recenzirao (“Emperor Tomato Ketchup“), tada je jasno da postoji način da se napravi vrlo eksperimentalan i apstraktan film, a da cijeli projekt pritom ipak zadrži bar neki tračak smisla i mogućnost tumačenja. Begotten je, na žalost, kad ga pogledamo iz ovakve perspektive, gotovo besmislen, jer ne stoji sam za sebe već ovosi o tumačenjima koja moramo konzumirati izvan samog filmskog iskustva.
U prvoj četvrtini minutaže još sam donekle bio zaokupljen onim što se događalo na ekranu. No nakon što su se u “priči” pojavili zakukuljeni ljudi i nakon što je počelo beskrajno lutanje prirodom, koprcanje po podu i besmisleno natezanje, imao sam dojam da film ne traje malo više od jednog sata, već barem tri beskrajno duga sata.
Ne preporučujem da ovaj film pogledate iz bilo kojeg drugog razloga, osim iz same znatiželje. A čak i onda, vrlo ćete vjerojatno zapravo biti razočarani.
***
Preporučeni tekst: Edogawa Rampo – pionir i majstor bolesne groteske u japanskoj književnosti