Edogawa Rampo – pionir i majstor bolesne groteske u japanskoj književnosti

Japanski filmovi, stripovi, književnost i pornografija danas nam izazivaju vrlo snažnu asocijaciju na nešto pomaknuto, uvrnuto, a vrlo često i groteskno. Dakako, u tome ima i mnogo ishitrenog stereotipiziranja, ali nepobitno je da Japan kao zemlja njeguje, više nego li većina drugih zemalja, nadrealno morbidne motive u svojoj (pop) kulturi.

Ero Guro Nansensu – proboj dekadencije, pornografije i bizarnog u japansku kulturu

Štoviše, cijeli taj japanski “trend” opsjednutosti ekstremno perverznim, dekadentnim i grotesknim motivima u umjetnosti i pop kulturi ima i svoj naziv. Japanska novokovanica Ero Guro Nansensu označava upravo ovakvu vrstu groteskne, abnormalne estetike. Pojam je moguće prevesti kao Erotic Gore Nonsence, ili – “erotska, krvava besmislica”.

Ova vrsta uvrnute, pornografske, “patološke” i sulude estetike prisutna je eksplicitno u japanskoj kulturi najmanje od djelovanja poznatog i cijenjenog japanskoga slikara i drvoresca Hokusaija (18./19. st), autora poznate slike “San ribarove žene”, na kojoj divovska hobotnica oralno zadovoljava mladu djevojku. Pa ipak, početak razvoja morbidne estetike u Japanu nije moguće potpuno točno odrediti (primjerice, već stoljećima prije japanski su samuraji razvili pravi kult ritualnih samoubojstava i sličnih krvavih praksi). Osim toga, treba biti pošten i reći da Japan nije ni jedina zemlja u čijoj se mainstream kulturi ovakvi motivi pojavljuju, iako je danas upravo on možda najpoznatiji po ovakvoj estetici u svojoj pop kulturi.

No, kada govorimo o početku pravog, nesuzdržanog proboja dekadentnih, erotskih, nasilnih i morbidnih motiva u Japansku tradiciju, vjerojatno je najtočnije odrediti da se to počelo ozbiljnije događati u razdoblju između dva svjetska rata. U to se vrijeme Japan po prvi put počeo nešto više otvarati svijetu. No u svijetu je u tom razdoblju predaha nakon ratnih užasa i razdoblju predosjećanju novih krvoprolića zavladala prava dekadencija, a društva i kulture Zapadnoga svijeta prigrlile su estetiku nihilizma, razularenosti, općeg besmisla i prihvaćanja abnormalnog i pretjeranog, te podupirale rasap dotadašnjih tradicija.

Rampov Čovjek stolac
Foto: Facebook/Scary Stories Collection

Edogawa Rampo, enfant terrible japanske proze

U procesu tog japanskog prigrljivanja zapadnjačke kulture i trendova, a s time i međuratnog nihilizma i dekadencije, jedno je ime praktički nezaobilazno u oblikovanju onoga što se danas zove japanski Ero Guro Nansensu. Radi se o piscu kojeg ću vam danas predstaviti.

Njegovo je umjetničko ime bilo Edogawa Rampo, a zapravo se zvao Taro Hirai. Živio je u razdoblju od 1894. do 1965. godine. Njegov životni put započeo je tipično, i zapravo stravično dosadno. Na početku svoje karijere Edogawa je bio uredski činovnik, računovođa, te čak i prodavač tjestenine. No ovaj je enfant terrible japanske književnosti tek trebao otkriti svoj pravi poziv i pokazati svijetu što zna.

Njegov pravi poziv bilo je, dakako, pisanje. Svoj poznati pseudonim Edogawa Rampo uzeo je prema svome najvećem književnom uzoru, prema romantičnom američkom mračnjaku i piscu zastrašujućih te morbidnih pripovijesti, Edgaru Allanu Poeu. Štoviše, kad bolje proučite Rampov pseudonim, doći ćete do zaključka da je, osim nekih japanskih izgovornih specifičnosti i iskrivljavanja, njegovo umjetničko ime gotovo identično onome američkoga pisca! (Usporedite ovako: Edogawa Rampo -> Edogaw Aram Po -> Edgar Allan Poe!)

Edogawa Rampo 3
Foto: Wikimedia Commons

Ovaj je čudak imao vrlo specifičnu viziju pisanja proze. U prvom ga se redu u “ozbiljnijim” (čitaj “bezmudim”) antologijama i pregledima spominje kao pionira japanske kriminalističke proze. No, istina je da je Edogawa Rampo bio mnogo više od pisca krimića i misterija, jer njegove su priče bile upravo natopljene motivima nadrealne, zastrašujuće, nihilistične, bolesne, devijantne i izobličene estetike. Drugim riječima, Rampo je udario temelj estetici koja je kasnije postala poznata kao japanska “erotska, krvava besmislica” (Ero Guro Nansensu), i koja je bila ključna u oblikovanju današnje japanske pop kulture nad kojom se čudi cijeli svijet.

Edogawa Rampo napisao je određeni broj priča koje se mogu okarakterizirati kao “krimići i misterije”. Pa ipak, gotovo uvijek, njegovo pisanje bilo je usredotočeno na abnormalne elemente u vlastitim pripovijetkama. Tako su Edogawini likovi vrlo često nevjerojatno fizički deformirani ljudi, patološki slučajevi i seksualno nastrani pojedinci. Njihovi motivi za djelovanje najčešće su ili potpuno nadrealni, neshvatljivi i besmisleni, ili pokretani željom za nanošenjem boli i užasa drugima. Kako biste dobili bolju predodžbu o vrsti proze kakvu je pisao Rampo, u nastavku ću ukratko opisati glavne motive nekih od najpoznatijih njegovih priča koje sam čitao (pri tom pazeći da vam ne pokvarim glavna iznenađenja na kraju samih pripovijetki).

Edogawa Rampo 2
Foto: Wikimedia Commons

Poremećene priče majstora japanske groteske

Prva priča koju valja istaknuti zove se “Čovjek-naslonjač”, i savršeno je reprezentativna za uvod u Rampovu estetiku grotesknog i nadrealnog. Glavni protagonist ove priče je jedan ekstremno ružan, gotovo fizički izobličen drvodjelja. On jako pati zbog svoje ružnoće, no jednog dana dođe na ideju da se uvuče u luksuzni naslonjač koji izrađuje po narudžbi. Drvodjelja tako predvidi prostor unutar samog naslonjača u kojem bi on osobno mogao nepomično sjediti, a zatim se zavuče u njega i samog sebe isporuči na predviđenu adresu. Vrlo brzo shvati da je svojim novim “životom unutar naslonjača” uspio prebroditi problem svoga fizičkog deformiteta i “ući u visoko društvo”. Ostatak svoga života odluči provesti neopažen u unutrašnjosti naslonjača, a počinje otkrivati i da ga seksualno uzbuđuje kada na njega sjedaju privlačni mladići i djevojke, ni ne sluteći o njegovom prisustvu u komadu luksuznoga namještaja.

Foto: Facebook/Books, Brains, Bombs

Druga priča zove se “Gusjenica” i još je abnormalnija od prethodne. Radi se o vojniku koji se iz rata vratio bez ruku i nogu, a uz to i gluh i nijem. Kao potpuni invalid, on ovisi o skrbi svoje privlačne mlade žene. No, ona s vremenom razvije neobične nove osjećaje prema mesnatoj ljušturi koja je nekoć bila njezin suprug. Na  njega počne gledati kao na “gusjenicu”, te ga uživa mučiti dok se on nemoćno koprca. Stvari eskaliraju do grozomornih razmjera nakon što nesretnom invalidu njegova žena jednog dana u žaru mučenja iskopa oči, njegovu jedinu preostalu poveznicu sa stvarnim svijetom, nakon čega on neobjašnjivo nestane iz svoga ležaja.

Treća priča koju želim istaknuti zove se “Crvena soba”. U njoj se radi o ekskluzivnom okupljanju poznanika u nekoj vrsti tajne lože, gdje si ljudi krate vrijeme prepričavajući međusobno dogodovštine. No, ovo društvo uznemiri pojava mladog novog člana koji okupljenom društvu počne pričati o svojoj tajnoj zabavi. On se, naime, zabavlja, ubijanjem ljudi, ali na način da nikad nije direktno odgovoran za nečiju smrt. Primjerice, jednom je prilikom sudionike prometne nesreće namjerno uputio na krivu adresu umjesto liječniku, zbog čega je jedan čovjek umro. Pripovjedač svojim užasnutim slušateljima tvrdi da tako otkrio “savršen zločin”, te da je nastavio s činjenjem sličnih zlodjela kako bi pobijedio kroničnu dosadu i monotoniju svoga života sve dok nije postao neizravno odgovoran za smrt čak 99 ljudi, no fali mu još jedna žrtva do okrugle brojke 100…

Edogawin utjecaj na pop kulturu

Utjecaj grotesknog i patološkog proznog stila Edogawe Rampoa na modernu japansku kulturu doista je velik. Ne samo da je poslužio kao izravna inspiracija za cijelu jednu generaciju novih japanskih pisaca i dramatičara, već se prema njegovom životu već cijelo stoljeće snimaju filmovi, a crtaju se i bolesni, krvavi i pornografski stripovi izravno inspirirani njegovim radom.

Njegova se djela u kinematografiji uglavnom obrađuju vrlo slobodno. Ponekad se uzme glavna premisa neke njegove priče, ali se promijeni poanta. Nekad se uzme samo jedan Rampov motiv i od njega se načini novo djelo, a ponekad se i više njegovih priča spajalo u jedan filmski uradak. Uz to, snimljeno je i nekoliko filmova prema dogodovštinama i legendama iz piščevoga života.

Neki od najpoznatijih filmova inspiriranih Edogawom Rampom zovu se Rampova misterija, Gusjenica, Rampov pakao, Promatrač s tavana, Užas deformiranih ljudi, i doista mnogi, mnogi drugi.

Ako želite pročitati više o Edogawi Rampou ili o japanskom kulturalnom fenomenu Ero Guro Nansensua, preporučujem vam izvrsnu knjigu autora Velimira Grgića, po imenu Seks i smrt u japanskoj kulturi, na informacijama iz koje se većim dijelom temelji i ovaj članak.

***

Preporučeni tekst: Junji Ito i “Uzumaki” – horor proistekao iz geometrijske apstrakcije

Bizarno, Boemski kutak, Književnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *