Prošlo je gotovo dva mjeseca od posljednjeg teksta iz ove serije u kojoj za vas nastojim pronaći pet domaćih hermetičnih zbirki poezije koje su, prema mome mišljenju, vrijedne čitanja. Ovo vam možda najbolje govori o tome kolika je rijetkost u domaćoj književnoj produkciji naletjeti na poeziju “zatvorenog” izraza koja nešto i vrijedi. Na sreću, kad sam već bio na rubu očaja, prisjetio sam se ove doista posebne zbirke koju sam po prvi put čitao prije sigurno desetak godina, i koja je na mene ostavila značajan utisak.

Tanja Franje Nagulova

Zbirka jednostavnog naziva Tanja vinkovačkog pjesnika Franje Nagulova svjetlo je dana ugledala 2008. godine, a tekstovi u njoj mogli bi se nazvati poezijom u prozi. Tematski, radi se o zapisima koji se prvenstveno odlikuju ljubavnim i autobiografskim motivima. Pa ipak, iako je “Tanja” zbirka ljubavne poezije u prozi, radi se o doista vrlo, vrlo netipičnoj obradi ljubavne tematike.

Cijelu zbirku je, kao što možete pogoditi i iz njenog naslova, pjesnik posvetio nekoj djevojci Tanji. Ona je glavni motiv svakog teksta ove zbirke, a autor, prepričavajući brojne opskurne, često i trivijalne te van konteksta izvađene zgode i razgovore koje je s njom proživio, postepeno od nje gradi univerzalni pjesnički motiv, apsolutnu metaforu.

Tanja kao novokovani pjesnički arhetip

Nagulovljeva Tanja opisana je dvojako. Iako je potpuno očigledno da je ona svojevrsna autorova spisateljska opsesija, on se istovremeno nimalo ne libi istaknuti sve njezine nedostatke. Tako objekt pjesnikove ljubavne strasti krase nimalo romantični motivi poput masne kose, malih grudi, ponekad odbojnog fizičkog izgleda, zubiju žutih od nikotina i brojnih karakternih mana. No, Nagulov ne nastoji uniziti svoj pjesnički objekt i izvrgnuti ga ruglu, već upravo suprotno od toga. Depatetizirajući Tanjin opis, on kao da poručuje da je Tanja vrijedna njegove ljubavi i pažnje jednostavno zato što je ona Tanja. Cjelina je vrjednija od njezinih sastavnih dijelova.

Tako Nagulovljeva Tanja, polako ali sigurno, kroza ovu zbirku počinje poprimati obrise kakvog suvremenog pjesničkog arhetipa. Usprkos svojim manama, ona je ono jedino o čemu pjesnik misli da ima smisla pisati. Tanja nadrasta autobiografsku tj. realističnu notu ovih zapisa, te pred našim očima postaje poput kakvog elementa iz moderne književne teorije. Ona postaje pjesničko opće mjesto, univerzalno višeznačan književni motiv.

U Nagulovljevoj poeziji, Tanja je sve, a ono što Tanja eventualno nije ne zaslužuje biti temom pjesničkoga govora. Ona je Apsolut autorovog pjesničkog svemira. Slijedi samo nekoliko primjera na koji način Nagulov piše o svojoj ljubavnoj opsesiji.

Tanja, Tanja, Tanja…

• “Zove se Tanja. Gleda me kao Tanja. Hrani se kao Tanja.”,
• “Tanja je ružna: skoro meni slična, nervozna kao ja.”,
• “Tanja je, rekao sam, prosječna.”,
• “Tanja je provokacija.”,
• “Tanja je humanitarna pomoć.”,
• “Tanja je fimoza u mojim štramplama. Film u mojoj gimnastici. Hrvatska priča u fotografijama Toše Dabca. Pedagoški fakultet u gubitku parametara nužnih za opstojnost umjetnosti i segregiranja sporopoteznih licemjerstava.”,
• “Tanju se teško zaboravlja, jer ona nije nesjećanje. Tanja je sredstvo zaborava. Tanjom zaboravljamo ostalo.”,
• “Tanja je rasprodani priručnik o beskućnicima. Tanju se može zaraditi. Tanja je sušičava ojesenjenost usmene književnosti.”,
• “Tanju je napisao strani autor, netom prije vlastite smrti.”,
• “Tanja nije tu i taj se nedostatak zove Tanja”,
• “Tanja je parmezan, Tanja je rupa u birokraciji. Tanja je upala grla. Tanja je vikend-alkoholizam, Tanja je dizel, Tanja je zaokruženost svake kocke.”
• “1. Rođena je u Vojvodini, nije joj lako kao malom smeđem strancu u kutiji punoj samaca. 2. Sluša Balaševića. Ne zanima je Rimbaud. Nema pojma o Jerofejevu. 3. Ni o meni.”

Dvojakost opisa Tanje

Kao što vidite iz ovih izdvojenih “opisa” Tanje, ona se povremeno portretira s krajnjim (kvazi)biografskim realizmom (“Rođena je u Vojvodini […]”), povremeno pak postaje metafora za određena pjesnikova duševna stanja (“Tanja nije tu i taj se nedostatak zove Tanja”), a povremeno njezine “univerzalne” karakteristike postaju toliko metaforičke da Tanja prelazi u neprozirni apsurd (“Tanja je parmezan”).

Zbog ovog višeslojnog pristupa obradi teme Tanje, ova zbirka pjesama nije u potpunosti hermetična. Ima u njoj tekstova koji su gotovo u potpunosti autobiografski i faktični (iako su i dalje izrazito subjektivni), a ima i tekstova koji su postavljeni poput nerazrješive zagonetke. Na ovaj način, pjesnik je jednim vrlo originalnim i eksperimentalnim stilom uspio u nastojanju prikazivanja jedne kompleksne, sveprožimajuće te često besmislene, kontradiktorne i “nezdrave” pojave poput ljubavi.

Zaključak – Postmodernistički autoportret psihe ranjenje ljubavlju

U zbirci pjesama Meteor je pao na  zemlju Ljube Pauzina, koju sam također obradio na Kurzivu, “meteor” je riječ koja u njegovoj poetici označava univerzalno prazno mjesto, univerzalno nedohvatljivo pjesničko značenje koje se uvijek transformira i izmiče potpunom poimanju. S druge strane, ovdje, u zbirci Tanja, imamo potpuno suprotnu situaciju. “Tanja” ovdje nije univerzalno “prazno mjesto” u značenju, već univerzalno “popunjeno” mjesto u Nagulovljevoj poetici. Njezino se značenje prelijeva u okolne motive, sve dok Tanja ne postane univerzalnim motivom i krajnjom metaforom. Nagulov čak i neke druge djevojke koje je volio počinje nazivati različitim verzijama Tanje.

Ovakva je razina zaluđenosti drugim ljudskim bićem (u životu) i nekim motivom (u književnosti) istovremeno i zastrašujuća i odbojna i dirljiva. A upravo zato je ova knjiga toliko uspješan postmodernistički autoportret jedne psihe ranjenje ljubavlju – jer i ljubav je najčešće istovremeno zastrašujuća, odbojna i dirljiva.

Ako tražite neku originalnu, visoko-eksperimentalnu no smislenu poeziju, preporučujem da provjerite Tanju, jer ona je sve to, pa i više od toga.

***

Preporučeni tekst: Preporuka pet domaćih zbirki hermetične poezije: Ljubo Pauzin – Meteor je pao na Zemlju (3/5)