Već neko vrijeme nisam vam preporučio neki film po vlastitom ukusu. Danas ću to ispraviti, jer za vas imam recenziju jednog doista posebnog filmskog uratka. Riječ je o kratkometražnom crno-bijelom filmu Zazviždi i ja ću ti doći, rađenom prema hvaljenoj horor-noveli pisca Montaguea Rhodes Jamesa. Ovaj se minimalistički filmski uradak smatra jednim od filmskih klasika koji se bavi temom duhova i nadnaravnog.

Whistle and I’ll Come to You

Film Whistle and I’ll Come to You (Zazviždi i ja ću ti doći) snimljen je još davne 1968. godine. Redatelj Jonathan Miller snimio je ovaj 40-minutni filmić kao dio svojeg inače pretežno dokumentarnog Omnibusa, što je samo po sebi vrlo neobičan potez, no objašnjava zašto su pojedini kadrovi ovog igranog filma snimani “dokumentarističkim stilom”.

Ne dajte da vas njegova starost odbije od ideje gledanja ovog filmskog uratka. Jer, zahvaljujući vrlo zanimljivim tehnikama kadriranja te postignutoj atmosferi samog uratka, ovaj je crno-bijeli filmić itekako dojmljiv te poprilično jeziv čak i dan danas.

Povučeni i uštogljeni profesor

Radnja filma može se prepričati u nekoliko rečenica, jer ovaj naslov mnogo više pažnje polaže na polako razvijanje uznemirujuće atmosfere nego li na širenje fabule.

U filmu Zazviždi i ja ću ti doći pratimo ekscentričnog profesora Parkina koji posjećuje mali hotel negdje uz britansku obalu. Profesor na osoblje i ostale goste hotela ostavlja dojam pravog čudaka jer se ponaša kao samodostatni i samozadovoljni samotnjak koji većinu vremena provodi zabavljen vlastitim mislima, mrmljajući sebi nerazumljivo u bradu i baveći se nekim svojim tezama. Tako je dobar dio ovog nadnaravnog horora zapravo psihološki portret jedne usamljene i neprilagođene individue.

No, nakon što se ovaj introvertirani i uštogljeni akademik smjesti u hotelu, on počinje provoditi vrijeme u osamljenim šetnjama uz more, gdje naiđe i na lokalno zapušteno groblje. Vođen svojom učenjačkom znatiželjom, Parkin nakon čeprkanja po grobovima pronađe neobičan predmet – zviždaljku od kosti. Da stvari budu neobičnije, na zviždaljci je ugraviran neobičan natpis: “Tko je to tko dolazi?” Naravno, Parkin, kao primjer racionalnog, znanstvenog i učenog uma niti najmanje ne oklijeva puhnuti u zviždaljku, jer se ne da zaplašiti praznovjerjima.

Minimalistička priča o duhovima koje ćete se sjećati

No, odmah nakon što puhne u zviždaljku, profesoru se počnu događati neobične i uznemirujuće stvari. Pri povratku s plaže, učini mu se da ga iz daljine promatra neka nejasna prilika, a te noći muče ga i nadrealne noćne more u kojima ga neka nevidljiva prilika proganja po plaži. Budeći se iz noćne more, Parkin počinje zamjećivati i neobične šumove u svojoj hotelskoj sobi. Pa ipak, iako vidno potresen, odlučuje ignorirati svoj novootkriveni praznovjerni strah.

Idućeg ga jutra dodatno uzdrma činjenica da su oba kreveta u njegovoj sobi izgužvana, iako je on spavao samo na jednom od njih. To je gotovo kao da je netko neviđen spavao u sobi, odmah do njega.

Kako neobjašnjivi događaji sve više eskaliraju, pratimo profesora koji sve više gubi svoj cinizam i hladnokrvnost kad su u pitanju priče o duhovima. Cijela situacija doživljava svoj vrhunac naredne noći, kad se profesor, probuđen čudnim šumovima odluči upaliti svjetlo, te se nađe suočen oči u oči s nadnaravnim, što potresa njegov racionalistički ustrojen život do samih temelja. Time ovaj film sadrži i poruku o fatalnim posljedicama nadmene znanstvene arogancije, kad znanost počne smatrati samu sebe alfom i omegom svih stvari i pojava na ovome svijetu.

Minimalistički i neobični dijalozi i monolozi

Ono što je posebno zanimljivo u ovom filmskom uratku jest njegov proračunati minimalizam kojim se nastoji naglasiti klaustrofobičan i nadrealan ugođaj filma.

Tako su dijalozi između likova svedeni na minimum, te tijekom cijelih 40 minuta trajanja ovog filma biva progovoreno svega nekoliko cjelovitih rečenica, a ostatak minutaže svodi se na čudno i samozadovoljno profesorovo mumljanje.

Nadrealno-snovita atmosfera ovog uratka potencirana je neobičnim kadrovima, ali i samom glumom glavnog glumca Michaela Horderna koji neobično uvjerljivo portretira socijalno neprilagođenog učenjaka s glavom u oblacima. Pa ipak, njegova nerazumljiva i suluda mrmljanja samome sebi u bradu, iako vrlo zanimljiva, postaju teškoća pri konzumaciji filma. Nerijetko, profesor mrmlja toliko nerazumljivo i zbrzano da mi je bilo izrazito teško razumjeti o čemu se u pojedinim kadrovima uopće govori. Naposljetku, ovaj sam problem bio prisiljen riješiti uporabom titlova. Pa ipak, ne može se reći da ovakvom “otežalom” govoru nije mjesto u filmu, jer upravo ono najbolje predočava profesorov karakter.

Vrhunska atmosfera postignuta efektnim kadriranjem

Kadriranje i filmska fotografija vjerojatno su najjači aduti ovog uratka, jer mnogi prizori snimani su tako da iz čudnog kuta prenaglase određeni element na ekranu, ili ga prikažu iz blago netipičnog kuta. Tako se profesorova izborana glava često nalazi u krupnom planu, pogotovo pri interakciji s drugim likovima, i to kako bi se naglasilo profesorovo samotnjaštvo i nedostatak socijalnih vještina. S druge strane, kadrovi šetnji uz plažu jednostavno su predivni i podsjećaju na crno-bijele kadrove na umjetničkim fotografijama, no i oni sadrže neki netipični element koji u gledatelju budi neodređeni osjećaj zazornosti i  slutnje da nešto nije kako treba. Naravno, kad se počinju dešavati jezovite stvari, kut snimanja određenog kadra te korištenje statične ili dinamične kamere dodatno naglašavaju neobičnost same situacije.

Sami kadrovi ograničeni su na svega nekoliko lokacija: hotel, profesorovu hotelsku sobu, plažu i groblje.

Apsolutnim vrhuncem ove filmske adaptacije smatram scenu profesorove noćne more čiji su kadrovi izrazito uznemirujući, iako se na ekranu gotovo uopće ne vidi nešto “neobično ” ili “strašno”. No, uporaba kamere i ambijentalne zvukovne pozadine čine od ove scene jedno doista “nadnaravno” iskustvo.

Zaključak

Ako imalo volite horore, a pritom ste i ljubitelj starijih filmova, tada vam preporučujem da svakako bacite oko na Zazviždi i ja ću ti doći. Jer, radi se o jednom izrazito karizmatičnom minimalističkom filmu koji je pravi primjer toga zašto je minimalizam u hororu nekad mnogo efektniji od gomilanja strahota na ekranu.

Također, i svi studenti filmske režije, fotografije, montaže, scenografije i drugih filmskih zanimanja imaju jako mnogo za naučiti iz ovog kultnog uratka koji je pravi primjer toga kako minimalnim sredstvima postići maksimalni učinak na filmskom platnu.

***

Preporučeni tekst: Zaboravite smiješne holivudske prerade Strave u Ulici brijestova. PRAVI novi Freddy Krueger je na YouTubeu!