U trećem tekstu iz ove male serije članaka pozabavit ćemo se najapstraktnijom i najteže razumljivom zbirkom poezije koju sam za vas predvidio. Meteor je pao na Zemlju Ljube Pauzina pravi je primjer poezije koju je potrebno dešifrirati poput krnje križaljke, a da stvari budu još kompliciranije, čitatelj se uopće ne može ni nadati da će prodrijeti do smisla zbirke bez poprilične upućenosti u književnu teoriju. No, ne dajte se zavarati jer sama krajnja poanta iza ove konceptualne zbirke poezije nije uopće teška za razumjeti, već je komplicirano jedino tumačenje kojim trebate prodrijeti do tog značenja.

Stoga, ako želite vidjeti kako se treba čitati doista hermetičnu poeziju, zavirite u ovaj tekst. U njemu ću nastojati maksimalno pojednostavniti teorijski okvir potreban za tumačenje ove zbirke, što bi vam se moglo pokazati od velike koristi pri budućim “okršajima” s visoko apstraktnom i nesmiljeno hermetičnom poezijom.

Opis koncepta iza zbirke Meteor je pao na Zemlju

Zbirka Ljube Pauzina kojom se danas bavimo po svojoj je naravi konceptualna, što će reći da su sve pjesme zapravo dio jedne veće i zaokružene cjeline te se, iako možda mogu funkcionirati i kao zasebne pjesme, zapravo međusobno nadopunjavaju.

Gotovo svaka pjesma ove zbirke počinje istom frazom. Ona glasi: “Meteor je pao na zemlju”. Nakon ove fraze, pjesma obično nastavlja s naracijom prema principu slobodnih asocijacija, u pravilu se maksimalno udaljavajući od početnog motiva meteora, sve dok vam se pri kraju svake pjesme ne učini da pad meteora nije imao baš nikakve veze s ostatkom pjesme. O ovom “meteoru” ponekad se govori kao o nekoj osobi, ponekad se o njemu govori kao o osjećaju ili o apstraktnom pojmu, a ponekad se pjesnik zadovoljava tek reći da je on pao, ostatak pjesme posvećujući gomilanju nekih naoko potpuno nepovezanih ideja.

Promotrimo, primjerice, samo neke od bizarnih i na prvi pogled potpuno zaumnih početnih stihova koji nam saopćavaju na koje je sve načine “meteor” u ovoj zbirci “pao”:

• “Meteor je pao na zemlju / iz zraka koji je bio kao mlaka voda čudan”,
• “Meteor je pao na zemlju / na izmješteno mjesto duboke tajne / udaljeno od napuštene obale / cijeli i netaknut u ljusci svoga privida / kao orahova jezgra”,
• “Meteor je pao na zemlju / tvrdo i meko u isti mah / nakon stotinu godina padanja / sporog u slijedu sličica koje se međusobno tek neznatno razlikuju”,
• “Meteor je pao na zemlju / s visoka i s niska kroz nevidljivi tunel / izravno iz početka iz praznog iz teorije”,
• “Meteor je pao na zemlju / i to ga je učinilo posebnim / jedinim meteorom od sveg drugog kamenja / izdvojenim iz pretpostavljene množice”,
• “Meteor je pao na zemlju / plošno u jednoj dimenziji”,
• “Meteor je pao na zemlju / kao šlapa / zaglibljena u parku u svježi izmet kućnoga ljubimca”,
• “Meteor je pao na zemlju / ko budala / imao je točan plan / stric mu je bio finomehaničar”,

• “Meteor je pao na zemlju / prohodan i jestiv / kao planeta od sira iz Jerryjevog sna”,
• “Meteor je pao na zemlju / kao da je ona na njega pala”,
• “Meteor je pao na zemlju / zdebljao se od prošle godine / zgrbio se nekako i potamnio mu sjaj u očima / hod mu postao dlakav a ruka mu tupo visjela”,
• “Meteor je pao na zemlju / i pljeskao ručicama cijelim putem”,
• “Meteor je pao na zemlju / unazad / kao u djetinjstvo”,
• “Meteor je pao na zemlju / stigao je sam u osvit / istoga dana / šutljiv crn maglovit / zagonetan i nepoznat / u šeširu širokog oboda koji se / vrtio oko svoje osi”,
• “Meteor je pao na zemlju / i izravno ušao u hrvatsku literaturu / u leksikon hrvatskih pisaca s 1400 jedinica / pod M”,
• “Meteor je pao na zemlju / i usnuo ovakav san: / kao da je on lignja / divovska fosforna lignja s jarkocrvenim kljunom / koja je progutala cijelo / jedno selo”,
• “Meteor je pao na zemlju / vremena su se promijenila / ribe plivaju okomito / krave pušu travu i grizu konzerve”,
• “Meteor je pao na zemlju / kao ruka našeg mesara / koju su otpilili kirurzi”

Predočio sam vam ovako opsežan (no i dalje vrlo nepotpun) popis načina na koje se u zbirci govori o padu meteora da biste mogli i sami vidjeti o koliko se međusobno značenjski nespojivim tvrdnjama radi. Istovremeno, iako svaka nova pjesma i svaki novi stih dodatno mistificiraju o čemu se zapravo radi, postaje očito da za razumijevanje koncepta iza zbirke i ključa za njezino tumačenje moramo razumjeti što za pjesnika znači ovaj samoumnažajući pojam “meteor”. Tu u igru ulazi književna teorija.

Lacanova teorijska nomenklatura: “objekt malo a” i “objekt veliko A”

Da bismo shvatili sav ovaj kaos, na trenutak se trebamo odmaknuti od Pauzina i proučiti osnovne pojmove u teoriji Jacquesa Lacana, francuskog psihoanalitičara koji je snažno utjecao na književnu teoriju.

Lacan je tako u središte svoje teorije postavio apstraktne koncepte koje je nazvao “objektom velikog A” i “objektom malog a”. Slovo “a” u ovom nazivlju označava francuski pojam l’Autre (“drugi”). Dakle, Lacan govori o nečem što naziva “Drugi” i “drugi”, razlikujući značenje i hijerarhiju tih pojmova pomoću velikog ili malog početnog slova.

“Objekt malo a” tako se može definirati kao objekt želje u nekome ili nečemu drugome koji nam je nemoguće dosegnuti. Radi se o praznom mjestu na koji subjekt upisuje vlastito značenje, tj. vlastitu želju, na taj način pripisujući objektu svoje žudnje neku proizvoljnu karakteristiku. Pritom subjekt ne shvaća da time “objekt malo a” zrcali njega samoga, njegovu želju, njegov Ego, te se stoga ne radi o nikakvom stvarnom svojstvu koje objekt žudnje posjeduje sam po sebi. Konkretna primjena ovog koncepta u psihoanalizi bila bi situacija u kojoj jedan partner žudi za drugim partnerom zbog vlastitih želja koje je projekcirao na partnera, time mu pridajući neka zapravo potpuno imaginarna i proizvoljna svojstva, zbog čega mu se partner paradoksalno i čini poželjan, iako se radi o “praznom mjestu” a ne inherentnoj kvaliteti objekta žudnje.

Sada prijeđimo na “objekt veliko A”. Ovdje se radi o radikalnoj Drugosti koja ne može biti pripisana imaginativnom, kao niti projekcijama značenja koje potječu iz subjekta ili iz nekog drugog vanjskog faktora. Veliki Drugi u Lacanovom je smislu zapravo autohtoni i samodostatni sustav značenja, i moglo bi ga se poistovjetiti s konceptom jezika ili simboličkog poretka općenito. Tako je ovaj “objekt veliko A” u neku ruku zasebni subjekt, no istovremeno je i medij pomoću kojeg je moguće prvom subjektu spoznati drugi subjekt.

Drugim riječima, jezik je simbolički poredak koji je potpuno autonoman od subjekta te samodostatan u svome značenju. Simbolički poredak je izvan subjekta, no dopušta subjektu da mu se približi. S druge strane “objekt malo a” je simboličko značenje koje se naoko nalazi izvan subjekta, no nije od njega autonomno i samodostatno, već izvire iz samog subjekta i hrani se njegovom žudnjom za upisivanjem značenja u okolne objekte.

Na ovom mjestu ustvrdit ću da se u cijeloj zbirci Meteor je pao na Zemlju zapravo radi o svojevrsnoj značenjskoj igri između “objekta velikog A”, “objekta malog a” i subjekta, tj. samog čitatelja. No, ne brinite, objasnit ću ovu apstraktnu tezu detaljnije.

Pravo značenje Pauzinovog “meteora”

Kad u svjetlu ovog teorijskog okvira pogledamo načine na koje Pauzinov Meteor naoko proizvoljno mijenja kontekst u kojem se pojavljuje, i kad uočimo da mu se pripisuju karakteristike apstrakcije, koncepta, subjekta i objekta istovremeno, možemo doći do zaključka da je pravi “identitet” ovog meteora zapravo prazno mjesto, tj. zagrada koja označava prazno mjesto u sustavu (tj. Pauzinovom narativu) u koju je moguće upisati proizvoljna i/ili višestruka značenja. No, tko upisuje ta značenja? Pa, subjekt – tj. sami čitatelj.

Zapravo, Pauzinov “meteor” kao poetski motiv u dobroj je mjeri demonstracija djelovanja Lacanovog “objekta malog a”, jer nema neko fiksirano svojstvo ili značenje koje izvire iz samih stihova, već je podložno svim vrstama čitateljskih, autorskih i kritičarskih interpretacija, čime čitatelj pjesme doslovno ispunja prazno mjesto značenjem koje zrcali iz sebe samoga.

Istovremeno, cijela konceptualna zbirka tematizira i samo međudjelovanje jezika i subjekta, te bi se moglo reći da “objekt veliko A” kao simbolički poredak odgovara samom pjesničkom izrazu koji se tematizira u knjizi. Tako bismo mogli reći i da je “meteor” iz naslova zbirke (dakle, u najopćenitijem smislu) sami simbolički jezični poredak kojim se Pauzin igra, a “objekt malo a” pojedini su “meteori” i njihovi padovi kojima se pridaju razni proizvoljni značenjski okviri na početku svake od pjesama.

Mnogi navodi iz samog teksta zbirke potkrepljuju ovakvo teorijsko tumačenje. Tako se meteor uspoređuje s “tajnom”, prazninom, nečim što dolazi iz zauma, s “orahovom jezgrom”, s nečim što se vrti oko vlastite jezgre, s nečim što je plošno (poput teksta) i što ulazi u jezik te je dio jezika ili nekog njegovog svojstva… Također, meteor se ponaša nepredvidljivo, iracionalno, zaumno, čime se ističe podsvjesna komponenta cijelog simboličkog poretka u jeziku. Mnogi asocijativno nabacani stihovi koji slijede nakon svakog pada meteora samo hrane tezu da je srž pjesme, “meteor sam”, zapravo prazno mjesto usred teksta koje je potrebno popuniti proizvoljnim značenjem kako bi čitatelj iskusio i osvijestio vječnu pozadinsku igru označitelja i označenog u tekstovima.

Završne opaske

Ova zbirka, uza sve rečeno, nije niti prva koja je pokušala isfurati ovakav koncept. Zbirka poezije Guar, rosna životinja Anke Žagar izašla je 1992., tj. čak 16 godina prije Pauzinovog Meteora. U toj zbirci naslovna životinja “guar” (koja je doslovno autoričina izmišljena riječ koja ne znači ništa konkretno) preuzima ulogu “prazne zagrade” koja se pojavljuje u svakoj pjesmi zbirke i koju je moguće ispuniti proizvoljnim značenjima, jer radi se o reprezentaciji Lacanovog koncepta “objekta malog a” u književnosti.

Pa ipak, iako je Pauzinova zbirka u ovom svjetlu poprilično ponavljanje Žagaričine ideje, nekako mi je više “sjela”. Za to nemam neko pravo opravdanje. Čak ne mogu reći niti da mi se Meteor svidio, jer, realno gledano – teško da u njemu ima i ikakvog sadržaja dovoljnog za sviđanje. Točnije bi bilo reći da sam ovom knjigom fasciniran, a ne da mi se ona “sviđa”. U jezičnom izrazu, Pauzin nekako kao da je još radikalniji od Žagarice, a naziv kojim je on odlučio imenovati svoje “prazno mjesto” u tekstu poprilično je prikladno, jer meteor označava nešto što se obrušava među ljude iz nepoznatih dubina dubokoga svemira i izaziva kaos i pomutnju. To je poprilično dobra pjesnička slika “pristizanja” apstraktnog i proizvoljnog tekstualnog značenja iz dubine podsvijesti, te njegovog unošenja kakofonije i značenjske pomutnje u sami tekst.

Također, za kraj vam evo i jedan koristan savjet. Kad god se susretnete s poezijom apstraktnom u ovolikoj mjeri, najbolje što možete učiniti jest najprije pretpostaviti da se značenje vrti oko metajezičnih, metatekstualnih ili metaknjiževnih tema. Na kraju će se ispostaviti da ste u najvećem broju slučajeva bili u pravu. 😀

***

Preporučeni tekst (LINK): Preporuka pet domaćih zbirki hermetične poezije: Zlatko Tomičić – Vražje oko (2/5)