Preporuka pet domaćih zbirki hermetične poezije: Zlatko Tomičić – Vražje oko (2/5)

Na red je došao i drugi iz serije tekstova u kojima zajedno istražujemo neke od meni zanimljivijih knjiga domaće hermetične poezije. Danas ćemo se pozabaviti posebno zanimljivom i neobičnom poetikom pjesnika Zlatka Tomičića, autora zbirke stihova Vražje oko.

Kao što sam već rekao u uvodnom tekstu, osobit ljubitelj hermetizma nisam, no poeziju ove vrste znam cijeniti i u njoj uživati u onim rijetkim prilikama kad primijetim da zagonetnost pjesničkog izraza nije samo način da pjesnik zakrije činjenicu kako nema bog zna što za reći, te da hermetizam svoje poezije ne koristi kako bi uvjerio čitateljstvo da su njegove kreacije nešto toliko uzvišeno i elitno da do njihovoga značenja mogu doprijeti samo rijetki, iznimni i “visokoobrazovani” pojedinci. Drugim riječima, predstavljam vam knjige hermetične poezije iza čijeg se zagonetnog jezičnog izraza krije nešto dublje od pukog pozerstva – iza čijih se pjesničkih šifri krije istinska proživljenost i mistika pjesničkog iskustva.

Zlatko Tomičić, Vražje oko, naslovnica
Foto: Kurziv.net
Moj prvi susret s ovom knjigom

Knjiga poezije Vražje oko jedna je od možda prvih knjiga poezije koje sam ikad uzeo u ruke i čitao ih izvan osnovnoškolskog programa, potaknut vlastitim interesima iako sam za to bio definitivno premlad i preneiskusan. Kad sam prvi put došao u kontakt s ovom knjigom imao sam možda 13 ili 14 godina. Pritom moram istaknuti kako moji prvotni motivi nisu bili ni najmanje potaknuti intelektualnom radoznalošću ili očaranošću autorovim poetskim jezikom. Bit ću vrlo izravan – ovu sam knjigu kao klinac čitao prvenstveno jer su me “luđačke ideje i pjesničke slike” predstavljene u njoj tjerale da upravo vrištim od smijeha. Čitao bih ju satima, sprdajući se sa “sumanutim” izrazima koje pjesnik upotrebljava, dok su mi od smijeha suze doslovno curile niz lice.

Već ova infantilna biografska crtica, međutim, govori nešto o Tomičićevoj poetici. Ona je vrlo originalna, vrlo izvrnuta i vrlo samodopadljiva. U to vrijeme, kao tinejdžer, smatrao sam autora potpunim pacijentom spremnim za umobolnicu. No, znakovito je da je ova poezija, usprkos tome što sam ju smatrao urnebesno smiješnom, ostala u mojem sjećanju dovoljno dugo da bih ju uzimao u ruke ponovno i ponovno, deset i gotovo dvadeset godina otkad sam ju prvi puta pročitao.

Zlatko Tomičić, Nevin
Foto: iz knjige Vražje oko Zlatka Tomičića (Naprijed, Zagreb, 1986.)
Poetika Tomičićevog Vražjeg oka

Naravno, kako sam odrastao i počinjao se upoznavati s pjesništvom općenito, tako je i ova knjiga imala sve veću dubinu i smisao. S godinama, prestao sam ju čitati samo da bih se nasmijao pjesnikovoj “abnormalnosti”, već i da bih doista uživao u pojedinim pjesmama pisanim spektakularno pretjeranim i zapravo vrlo osvježavajućim Tomičićevim stilom.

Zbirka Vražje oko izašla je 1986. godine, a radi se o knjizi u kojoj su jednako zastupljeni stihovani radovi i pjesnička proza. Teme kojima se Tomičić ovdje najčešće bavi vrlo su univerzalne i “očekivano poetske”. Tako on govori o ljubavi, pjesništvu, vizionarstvu, drugačijosti, pjesnikovoj izdvojenosti iz svijeta, nezaustavljivom protoku vremena, te o svojim osobnim unutarnjim svjetovima i doživljajima. Međutim, autor ove već uvelike “olinjale” teme obrađuje vrlo specifičnim poetskim jezikom, time ih zapravo iznova otkrivajući.

Drvo s licem
Foto: Max Pixel

Tomičićev pristup pisanju poezije definitivno u sebi sadrži neke od elemenata mitološkog jezika. No, autor relativno rijetko poseže za nekim konkretnim imenima i motivima iz neke od već postojećih mitologija, već prije kao da nastoji izmisliti neku svoju privatnu, unutarnju mitologiju kojom na jedan vrlo iskonski, čak i naivan način sebi tumači svijet koji ga okružuje.

Tomičićev poetski jezik u neku ruku funkcionira kao i klasična mitologija – on istovremeno teži objasniti i dodatno očuditi svijet koji nas okružuje.

Zlatko Tomičić, Mantika
Foto: iz knjige Vražje oko Zlatka Tomičića (Naprijed, Zagreb, 1986.)

Mnogi pjesnički motivi koje pjesnik koristi također kao da su obilježeni mitološkim patosom. Tako Tomičić više puta pjeva o ženama koje rađaju i doje na morskom stijenju, o zmijama i gušterima, o pticama koje izlijeću iz utrobe i usta, o drveću koje je živo i koje se stapa s čovjekom, o kamenju mudrosti i o ispijenim te prezrenim figurama trapljenika. Ipak, u većini slučajeva, ove su očito mitološki intonirane pjesničke slike izvađene iz konkretnog tradicijskog konteksta, tako da ih pjesnik može upotrijebiti prema vlastitom a ne unaprijed zadanom senzibilitetu.

Zlatko Tomičić, Nesličnosti
Foto: iz knjige Vražje oko Zlatka Tomičića (Naprijed, Zagreb, 1986.)
Hipersenzibilnost pjesničkog subjekta

U razumijevanju većine pjesama zbirke važno je uočiti o kakvom se pjesničkom subjektu u ovoj zbirci radi. On je gotovo uvijek vrlo senzitivan, što ga navodi na često stavljanje naoko nevažnih motiva u prvi plan. Također, ova pjesnička “preosjetljivost” razlog je zbog kojeg se pjesnik osjeća kao izopćenik u običnom i svakodnevnom svijetu. Zato se većina njegovih pjesama bavi tim osjećajem odijeljenosti i čvrste razgraničenosti između pjesnika (koji je za Tomičića i mistik i svetac) i slijepih ljudi koji ne vide dalje od svojih nosova.

Osjećaj podvojenosti, nepripadanja, nerazumijevanja i razdora dobar je početni okvir za tumačenje pristojnoga broja pjesama u Vražjem oku. Ova misao vodilja posebno dobro tumači česte Tomičićeve motive pretapanja lika pjesnika s raznolikom florom i faunom. Pjesniku iz utrobe i glave izlijeću ptice, iz usta i prstiju mu klija raslinje, a drugi ljudi često su opisani kao trivijalni i obični, ili u najboljem slučaju uspoređeni sa žoharima i gmazovima.

Prosjak
Foto: Max Pixel
“Tehnika” za tumačenje Tomičićeve poezije

Valja istaknuti da nisu baš sve pjesme ove zbirke nužno “hermetične”. Neki od ovdje predstavljenih stihova iznenađujuće su lako razumljivi i gotovo izravni u svojoj nakani slikanja određenih raspoloženja. Pa ipak, velika većina zbirke pisana je vrlo zgusnutim i specifičnim hermetičkim stilom, tako da je transparentnost značenja u ovoj knjizi iznimka a ne pravilo.

Svaku od pjesama potrebno je čitati prema određenom “ključu”. Do ključa za tumačenje ovdje je moguće doći tako što čitatelj prvo treba prepoznati opću intonaciju i motive pjesme. Kakvo raspoloženje pjesma invocira, koje su ključne riječi koje se u njoj javljaju, i kakav motivski okvir dobivamo povezujući međusobno ključne riječi prema značenju?. Na ovaj način, moguće je “s rubova” početi graditi neko opće tumačenje pjesme, u koje će u većini slučajeva kliknuti i ostali, opskurniji i nejasniji pjesnički izrazi i motivi.

Zlatko Tomičić, Put k izvoru
Foto: iz knjige Vražje oko Zlatka Tomičića (Naprijed, Zagreb, 1986.)
Konkretni pokušaj tumačenja

Za primjer, bacimo zajedno pogled na jednu od Tomičićevih pjesama sa slikovnih priloga, te ju pokušajmo prema ovom principu rastumačiti. Uhvatit ćemo se pjesme po imenu “Put k izvoru”.

Počnimo od ozračja, kako bismo naslutili u kojem nas smjeru pjesma vodi. Riječi kao “tjeskoba”, “humci”, “križevi”, “bol”, “umrijeti”, “put” i “teći” otkrivaju nam melankolično ozračje, te nas odmah navode i na misao da je ovo melankolija nekoga tko odlazi i za sobom ostavlja uspomene i dotadašnji život. No, samo putovanje ovdje znači nešto drugo, apstraktnije.

Bacimo pogled na drugi odlomak. Ključne riječi za tumačenje ostalih motiva su: “Nisam tekao k svojem ušću, tekao sam od ušća k izvoru”. U kontekstu ostatka pjesme, gdje se mnogo govori o prolaznosti i smrti, jasno je da je izvor simbol početka ljudskog života a ušće simbol smrti. No, pjesnik tvrdi kako njegov život ne napreduje od rođenja k smrti, već suprotno – od smrti ka rođenju. Ovo je moguće objasniti motivom pjesnika kao svetačke figure koja svijet doživljava na drugačiji način nego drugi ljudi, te u njemu vidi uzvišene i drugima nevidljive istine. Tako pjesnik s vremenom ne stari, već se pomlađuje, jer njegova je imaginacija sve življa i bujnija te transcendira svakodnevicu.

Zmije
Foto: Pixabay

Potkrepu ove teze nalazimo u riječima kojima završava pjesma: “Iz mora sam izašao, dizao se prema dalekom kraju u kojeg nitko nije vjerovao”. Ne samo da ovime pjesnik dodatno ističe da unutrašnji život pjesnika transcendira obično i svakodnevno postojanje, već i ističe kako je upravo stoga pjesnik-prorok uvijek osamljen i neshvaćen – u njegovu viziju drugi ne mogu prodrijeti, pjesniku “nitko nije vjerovao” u njegovim trenucima uzašašća i transcendencije.

Ovo su glavne misli iza ove pjesničke proze. Pjesnik ujedno prevazilazi svakodnevicu, no to ga istovremeno čini neshvaćenim, izdvojenim i osamljenim jer ga drugi ne razumiju. U ovaj se okvir za tumačenje slažu i ostali motivi. “Brijeg” s početka teksta tako je također simbol pjesničkog prevazilaženja svakodnevnog, a autor dodatno ističe kako “nije san taj brijeg, to je tajna”. Kad se pjesnik prisjeća što je u svome uzdizanju iznad svakodnevnog morao ostaviti za sobom i žrtvovati u više svrhe, on navodi “Brojna su mora ostala za mnom, njihova je misao mrtva, ona oplođuju tuđine koje ne htjedoh vidjeti”. Te su tuđine prizemniji svjetovi drugih ljudi koje pjesnik ostavlja za sobom. Dok je “nebo hranilo” pjesnikovu glavu, za sobom je ostavljao mnoge “humke prijatelja”, što ujedno može značiti da su ga prijatelji napustili jer nisu bili u stanju razumjeti njegov sanjarski pogled na svijet, ali može značiti i opoziciju između pjesničkog života koji teče od ušća prema izvoru – dakle, u besmrtnost – i života običnih ljudi koji iz izvora utiču u ušća, to jest u grobove.

Venera
Foto: Public Domain Files.com/johnny_automatic

Kad pjesnik zatim ustvrdi: “Nisam smio sastaviti zemlju svojim čelom, trava bi rasla i iz mojeg tijela”, to nam daje dodatnu potkrepu za gornje tvrdnje jer ovdje autor izravno govori da je pokloniti se tlu, tj. svakodnevnom, nepjesničkom i običnom, isto što i umrijeti, stopiti se s travom. U ostatku pjesme pjesnik uglavnom na preneseni način govori o svome mučnom životnom putu (tj. “toku”) kao o naporu da očuva svoj integritet u svijetu koji ga ne razumije i obezvrjeđuje njegovu viziju.

***

Preporučeni tekst: Preporuka pet domaćih zbirki hermetične poezije: Alen Galović – Srebrni letač (1/5)

Boemski kutak, Književnost, Recenzije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *