Mislite li da su današnja maratonska natjecanja brutalna, iscrpljujuća i teško izdržljiva bilo kome osim najjačih, najspremnijih natjecatelja? Promislite ponovno, jer u usporedbi s uvjetima koji su vladali na olimpijskom maratonu 1904. godine, današnje trčanje na duge staze je mila majka!

Olimpijada 1904. godine održala se u američkom gradu St. Louisu u saveznoj državi Missouri. Maraton koji je tom prilikom održan upamćen je kao jedna od najbizarnijih trka na duge staze ikad. Evo zašto.

Jedan od najčudnijih i najopasnijih maratona ikad

Kao prvo, netko u organizaciji donio je vrlo inteligentnu odluku da se maraton ne trči ujutro već popodne, kad je temperatura na stazi dugoj 20 milja bila oko 30 stupnjeva Celzijevih. Uz to, voda koja se po ovakvim nehumanim uvjetima dijelila trkačima bila je raspoređena duž staze vrlo nerazumno. Tako je trkače koji su umirali u dugoj jurnjavi na ljetnim vrućinama prvo osvježenje u utrci dočekalo tek nakon 11. milje!

No, to nisu bili jedini problemi koji su otežavali život natjecateljima. Utrka se održavala na neasfaltiranim seoskim puteljcima, pa su trkači većim dijelom utrke bili prisiljeni gutati oblake prašine koje su za sobom ostavljali automobili i konjske zaprege. Zbog svega ovoga, negdje oko polovice staze pronađen je jedan od natjecatelja, Kalifornijac William Garcia, kako bez svijesti leži na sred ceste. Ispostavilo se da je zadobio ozbiljna oštećenja želuca i dišnog sustava od sve te progutane prašine!

Neka druga vremena

U utrci su, inače, sudjelovala i prva dva crnca koja su se natjecala na Olimpijskim igrama. Bili su to Len Tau i Yamasani iz Južne Afrike. Iako su bili favoriti za pobjedu u utrci, Len Tau je završio na 9. mjestu, a Yamasani nije završio utrku jer su ga sa staze potjerali razbješnjeli psi!

Na ovoj je čudnoj olimpijadi, usput, sudjelovalo svega 62 gosta iz inozemstva. Kada shvatite da je današnji standard i po nekoliko desetaka tisuća gostiju iz drugih zemalja na Olimpijadi, shvatit ćete koliko je ovo neobično. No, godine 1904. dogodila se ovakva situacija zbog problema u organiziranju transporta te tenzija u svijetu izazvanih rusko-japanskim sukobom.

Vratimo se, međutim, našoj maratonskoj utrci, jer najneobičnije stvari tek trebaju biti ispričane. Jedan od natjecatelja bio je i Kubanac Andarin Carvajal koji je bio apsolutno nespreman za utrku. Nije imao opremu te je samo podrezao svoje duge hlače ne bi li dobio nešto nalik trkaćim hlačicama, a prije same utrke nije jeo oko 40 sati, jer je bez novčića u džepu putovao iz New Orleansa do St. Louisa autostopom. Kako je skapavao od gladi, u toku utrke je zastajao i jeo voćke iz obližnjih voćnjaka, pri čemu je pojeo trulo voće te zaradio grčeve u želucu. No bez obzira na sve to, mogao je čak i pobijediti jer je bio dobrano u vodstvu, samo da nije svako malo zastajao i ćaskao sa znatiželjnicima okupljenima uz trkaću stazu. Na kraju je završio na četvrtome mjestu.

Ipak, najbizarniju priču s ove bizarne utrke koja kao da je preuzeta iz neke epizode Alana Forda imao je maratonski pobjednik, čovjek po imenu Thomas Hicks.

Pobjednik kao doping koristio otrov za štakore!

Pazite sad ovo. Hicks je već nakon desetog kilometra maratona počeo pokazivati znakove ekstremne iscrpljenosti te je molio svoj tim da mu daju nešto za piti, što su oni odbili, ostavivši ga da se muči. No oko sedam milja prije ciljne linije, postalo je očito da će se Hicks srušiti nasred ceste ako njegovi pomoćnici nešto ne poduzmu. A njihov je potez bio dati trkaču malu dozu otrova za štakore koji se u to vrijeme koristio kao stimulans. U to vrijeme još nije bilo propisa koji bi natjecateljima branili stimulanse, pa je tako ovaj nesretnik, nakljukan otrovom za štakore gotovo umro na trkalištu, no ipak je uspio stići do cilja prvi.

Malo veća doza bila bi ubila Hicksa, no umjesto toga tijelo mu je omlitavjelo, jedva je dizao ruke i noge, te je počeo šepati. Trčao je mehanički, jedva svjestan svoje okoline. Ipak, prisilio se na mehaničko pomicanje nogu kad je dočuo da je dotadašnji vodeći natjecatelj, Frederick Lorz, diskvalificiran.

U jednom trenu od progutane kemikalije počeo je halucinirati te mu se činilo da je još uvijek na početku utrke, nekih 20 milja daleko od cilja. Zadnju milju je preklinjao svoj tim da mu daju nešto za jelo ili da mu dopuste prileći nasred ceste. Umjesto toga, oni su ga nakljukali whiskeyem i sirovim jajima. Preko cilja je prošao oslanjajući se na svoje trenere poput invalida, no pošto je pritom još uvijek slabašno pomicao nogama, proglašen je pobjednikom.

Nakon što je utrka završila, Hicksu je trebalo četiri sata liječničke pomoći da bi se osjetio dovoljno snažnim kako bi napustio prostor trkališta, prenosi Bored Panda.

***

Preporučeni tekst: Ovi tibetanski duhovnjaci ostali su zapamćeni po alkoholizmu, kurvanju i širenju side