Budizam je jedna od danas najvećih svjetskih religija, a kulturološki ga vežemo prvenstveno uz azijske zemlje. Za budizam je specifičan životni svjetonazor koji se suzdržava od naglosti, ljutnje, strasti, tjelesnosti, svjetovnih strasti i želja općenito. No, bez obzira na to, u povijesti je ostalo zapamćeno i nešto budističkih duhovnjaka koji su živjeli potpuno suprotno od vlastitih naučavanja. Jedan od šokantnijih takvih slučajeva zabilježen je u 20. stoljeću u SAD-u, kad je tibetski budistički učitelj nekoliko ljudi namjerno zarazio sidom.

Posljedice stapanja novih i starih svjetonazora u zapadnjačkom budizmu

Budizam je nastao u Indiji prije oko 2500 godina, a na Zapad se počeo širiti krajem 19. i početkom 20. stoljeća, prvo preko raznih europskih entuzijasta koji su putovali na Istok i učili o egzotičnim kulturama i vjerovanjima, a naknadno i dolaskom prvih duhovnih učitelja s Istoka na Zapad.

Kao rezultat toga, došlo je do svojevrsne mutacije do tad vrlo krutih istočnjačkih religijskih praksi koje su zahtijevale velika odricanja i cjeloživotnu posvećenost. Nakon što se istočnjačka duhovnost (pa tako i budizam) počela miješati sa zapadnjačkim utjecajima, prakticiranje istočnjačke duhovnosti na Zapadu je postalo otvorenije laicima više nego li ikad prije u dotadašnjoj povijesti budizma u svijetu. No, cijena koja je za to bila plaćena može se sumirati kao pad duhovne stege, kao i pad opće upućenosti u učenje te ozbiljne posvećenosti duhovnom životu u mnogim Zapadnim ograncima budizma. To se posebno odrazilo i na dijelu istočnjačkih duhovnih učitelja koji su u takvoj liberalnoj klimi, koja im je bila potpuna nepoznanica, poklekli pred svjetovnim iskušenjima.

Osim toga, za ovaj je proces sudaranja dvaju nepomirljivih svjetonazora bila simptomatična i sklonost nekih  učitelja ka miješanju različitih učenja i stvaranju novih. Ti su učitelji, netipično za budističke tradicije Istoka, bili upoznati s više različitih budističkih tradicija. Budistički se nauk pod njihovim vodstvom počeo miješati i sa sufizmom, taoizmom, nedualističkim školama hinduizma, kao i zapadnom psihologijom.

S porastom popularnosti budizma na Zapadu neizbježno je moralo doći do mnogih problema. Oni koji su u najvećoj mjeri odjeknuli u javnosti bili su slučajevi iskorištavanja utjecajne učiteljske pozicije u nekim od centara u SAD-u i uglavnom su involvirali iskorištavanje autoriteta i pozicije moći u svrhu seksualnog iskorištavanja i materijalnog probitka. Uz to se javljaju i problemi rascjepa različitih budističkih centara i zajednica. Iako ovakvi problemi nikako nisu bili ograničeni samo na područje SAD-a, slučajevi koji su se tamo dogodili su najpoznatiji, i u nekom smislu i reprezentativni za tu tematiku.

Moralna kriza u tibetskom budizmu na Zapadu

Ta moralna kriza zapadnog budizma po prvi put se u većoj mjeri otkriva u 80-ima. Mogući uzrok vidi se u naglom širenju popularnosti budizma u SAD-u 60-ih i 70-ih godina, kao i u djelomično preuzetom modelu neupitnosti autoriteta azijskih učitelja, te velikoj razlici i sukobu između istočnjačkog tradicionalizma i zapadnog liberalizma.

Neki od najpoznatijih slučajeva seksualnih i društvenih skandala u budističkoj zajednici vežu se za nekoliko tibetanskih budističkih učitelja koji su djelovali u SAD-u 80-ih godina 20. stoljeća.

Kada je riječ o tibetanskom tantričkom buddhizmu, on se u SAD-u predstavlja kao najtradicionalnija varijanta, i daleko najzahtjevnija i najneprilagođenija zapadnjačkom senzibilitetu. No usprkos tome također stječe nezanemarivu popularnost.

Godine 1969. Tarthang Tulku uspostavio je jedan od prvih tibetanskih budističkih centara u Americi, Tibetan Nyingma Meditation Center. Njegov program bio je očekivano rigorozan i uključivao je savladavanje „stotina tisuća tjelesnih pozicija, zavjeta, vizualizacija“. Uza sve to, program je podrazumijevao i „tradicionalno povlačenje u osamu na tri godine, tri mjeseca i tri dana“.

Naravno, ovakva se praksa tibetanskog budizma na Zapadu vrlo brzo ublažila do neprepoznatljivosti.

Nekonvencionalni život Chögyama Trungpe Rinpochea

Kao jedan od najzapamćenijih tibetskih učitelja na Zapadu u ono pionirsko vrijeme istaknuo se Chögyam Trungpa Rinpoche. Njegov se ponešto inovativni pristup tibetanskoj duhovnosti odlikovao isticanjem meditativne prakse, ali za razliku od uobičajenih budističkih praksi, njezin cilj nije bilo postajanje joginom ili redovnikom, već postajanje “duhovnim ratnikom” koji ostaje “strastveno involviran u svije”t. Ipak,  njegova vlastita hrabrost najviše se iskazuje pri „suočavanju s vlastitim nježnim srcem“. Cilj ovog pristupa je otkrivanje osnovne dobrote u korijenu ljudskog bića i svijeta, no i pobuđivanje unutarnje tuge na koju se gleda kao na nužni dio života i užitka. Idealna ljudska emocija je istodobna sreća i tuga.

Ipak, Trungpa je bio daleko od idealnog učitelja, i uz njega se vežu mnoge kontroverzije. Bio je poznat po svom poročnom životu koji je uključivao seksualne odnose s vlastitim studentima, kao i konzumaciju alkohola i duhana, a govorilo se i o njegovim troškovima nabavke kokaina.

Ipak, ističe se da ovaj učitelj, za razliku od nekih drugih, nikad nije od svoje duhovne zajednice tajio svoj način života, već im ga je servirao “kao pouku” o pijenju otrova ove egzistencije. Učenici koji su odlučili prihvatiti svog učitelja smatrali su da njegov primjer govori o „prosvjetljenju putem najprofanijih djelatnosti“, što zapravo nije u potpunom neskladu s tantričkom praksom, iako se tantrički budisti u pravilu zadržavaju na pukoj vizualizaciji prakticiranja svjetovnih užitaka koje zatim odbacuju kao iluzorne.

Također, ovaj je čovjek uveo nešto prilagođeniji pristup tantričkom budizmu na Zapadu, koji od učenika nije zahtijevao godine i godine pripreme, već ih je odmah usmjeravao na tip meditacije koji služi smirivanju uma. Kada bi učenici dovoljno uznapredovali, po njegovom bi naputku prelazili na tonglen meditaciju (koja je vrsta suosjećajne meditacije). Tek nakon toga, za one najnaprednije, Trungpa je predviđao uvođenje u tajna tantrička tibetska učenja.

Jeziv slučaj Osela Tendzina

Njegov slučaj privatne raskalašenosti nikad nije se pretvorio u javni skandal jer on osobno nije svojim sljedbenicima tajio narav svog životnog stila. No, zato je slučaj koji je 1988. najviše zgrozio javnost onaj Trungpinog zapadnjačkog nasljednika, Osela Tendzina.

Ovaj se Trungpin bivši učenik zbog vlastite raskalašenosti zarazio virusom side, no usprkos tome je nastavio održavati seksualne odnose sa svojim učenicama, navodno bivajući uvjeren kako će njegove mističke moći spriječiti prenošenje virusa, što se naravno nije dogodilo, te je zarazio nekoliko ljudi, od kojih je jedna osoba i umrla od izravnih posljedica zaraženosti sidom. Uz to, postojale su glasine i o nekoliko silovanja muškaraca u koje je Osel Tendzin, izgleda, bio upetljan.

Lista još nekih budističkih prijestupnika

Međutim ovaj ludi slučaj nije bio jedini skandal ove vrste u koje su u to vrijeme bili upetljani budistički učitelji u Americi. Reb Anderson, vođa zen centra u San Franciscu našao se pod optužbom kada je na napad nožem odgovorio prijetnjom vatrenim oružjem. U Los Angelesu, Taizan Roshi našao se pod optužbama za seksualne afere i alkoholizam. Maezumija Roshija teretilo se za čin silovanja. Alyce Zeoli bila je optužena za održavanje seksualnih odnosa s mlađim studentima i luksuzan život na koji je trošila fondove svog budističkog Centra.

Ovaj popis vjerojatno bi mogao biti i dosta duži. Međutim, bitno je istaknuti da su ti skandali i duboka moralna kriza u koju je zapadni budizam tonuo probudili nova stremljenja iskrenom pristupu i realnom pogledu na vlastitu zajednicu, bez idoliziranja budizma kao takvog.

Kako je riješena moralna kriza u Zapadnom budizmu?

Kako bi se riješio nastali problem, neki su centri počeli uvoditi više učitelja kako bi na taj način u zajednici došlo do „protuteže“ moći. Neki su osnivali i učiteljske komitete koji su počeli donositi odluke za koje je prije bio zadužen samo jedan autoritaran učitelj.  Uz to, uočljiv je bio i trend razvitka nove etike u zapadnjačkim budističkim zajednicama koja je usredotočena i na ovakva pitanja.

Počeli su se održavati i mnogi simpoziji i skupštine na kojima se po prvi puta u povijesti budističkih zajednica posve otvoreno počelo govoriti o ovakvim pitanjima. Ističe se povijesni karakter konferencije u Spirit Rock Centeru 1993. godine koja je po prvi put okupila mnoge učitelje raznih škola i na njoj se otvoreno raspravljalo o seksualnim ekscesima u budističkim centrima.

***

Preporučeni tekst: Kralj Ašoka, prvi socijalno osviješteni vladar u ljudskoj povijesti