Već smo na ovoj stranici prikazali i analizirali mali uzorak drevnog indijskoga vedskog pjesništva, obradivši himnu posvećenu bogu vatre, Agniju. Danas ćemo zaroniti u još jednu drevnu vedsku himnu, no ovog puta to neće biti poezija posvećena niti jednom konkretnom božanstvu (što je u Rgvedi rijetkost), već temi stvaranja svemira.

Par stvari o podjelama unutar Rgvede

Da biste se uputili u neke detalje i specifičnosti vedskoga pjesništva, pogledajte prethodni članak na tu tematiku, pod naslovom “Uvod u drevnu poeziju Indijskog potkontinenta”. Da bismo izbjegli probleme u terminologiji, ponovno ću istaknuti samo da se cijeli vedski korpus sastoji od četiri Vede. Prva od tih četiriju Veda zove se Rgveda, i ona se bavi religijskim himnama te njihovim tumačenjem i obrednom funkcijom. Dio Rgvede u kojem su sadržane same himne zove se pak Rksamhita. Dakle, Rksamhita je rgvedska “pjesmarica”, i dio je veće cjeline, Rgvede.

Spekulativna i svjetovna deseta mandala

Zbirka vedske poezije Rksamhita je inače podijeljena u deset takozvanih mandala. Mandala na sanskrtu doslovno znači “krug”, a u ovom kontekstu to je jednostavno dio cjelokupne zbirke. Himna koju ćemo danas obraditi nalazi se u desetoj rgvedskoj mandali. To posebno spominjem zato što je ta mandala nešto specifičnija od ostalih. Dok je poezija iz ostalih dijelova Rgvede gotovo isključivo poezija posvećena nekom od mnogih vedskih božanstava, u desetoj mandalimoguće je pronaći i poeziju s nekim svjetovnim temama (pjesma o kockaru, pogrebna pjesma, i sl.), te općenite metafizičke i proto-filozofske pjesme, poput naše današnje himne o postanku svemira, te i poznate himne o kozmičkom prinosu žrtve Puruše. Pjesme iz prve i desete mandale se, također, smatraju najmlađe nastalim slojem pjesništva Rksamhite.

Himna postanka

Bez obzira što Himna postanka, poznata i kao Nasadiya Sukta, svrstana u najmlađi dio Rksamhite, radi se zapravo o jednom od prvih pokušaja vedske misli okretanja od isključivo štovateljsko-religijskih tema k spekulativnijim metafizičkim i proto-filozofskim temama. Kao takva, ova je himna jedan od prvih zabilježenih uzleta ljudske metafizičke misli u cijeloj povijesti čovječanstva.

Sami prijevod ove himne posudio sam iz knjige Rgvedski himni najvećega hrvatskog indologa te jednog od najvećih živućih indologa na svijetu, profesora Mislava Ježića. Učinio sam tako jedino kako bih popularizirao javno znanje o ovom izvanrednom pjesništvu, te vam ga i prezentirao putem maksimalno stručnog i točnog prijevoda.

Pošto se radi o dosta kompleksnom pjesničkom izričaju i simbolici, nakon svake kitice ponudit ću odmah njezino tumačenje, prije nego li prijeđemo na sljedeću kiticu.

Tumačenje himne

POSTANAK (RV X 129)

Nit nesuća nit suća ne bje tada,

nit ozračja nit svoda što je onkraj.

Što zakrivaše? Gdje? I čemu zaklon?

Je l’ bilo vode, bezdne i duboke?

TUMAČENJE:

Suće je arhaičan izraz koji se može pojasniti izrazom “biće” ili “bivanje”. Stoga se prvi stih može prevesti i kao: “Nit nebivanja nit bivanja ne bje tada” (ali, dakako, takav prijevod nije izabran zbog poštivanja originalnog broja slogova, tj. pjesničkoga metra).

Ova se prva kitica pokušava uhvatiti u koštac s opisivanjem neopisivog. Ovdje se opisuje stanje prije postanka svijeta, svemira i materije. Zato tada nije bilo ni nebivanja, ko ni bivanja – jer nije bilo ničeg, čak ni dualnoga odnosa poput postojanja i nepostojanja.

Kad se govori da u to vrijeme još nije bilo “(zemaljskog) ozračja nit svoda što je onkraj”, želi se reći da u vrijeme prije postanka svemira nije bilo “ni neba ni zemlje” (parafraziram). Spominjanje voda odnosi se na drevno vjerovanje prema kojem je sva materija prvotno potekla iz elementa vode.

Ne bje smrti ni besmrtnosti tada,

noći ni danu ne bijaše znaka.

Disa bez vjetra, svojim djelom Jedno.

Ničeg inog do tog ne bijaše više.

TUMAČENJE:

Nastavlja se s opisivanjem vremena prije Postanka, kad nije bilo ni života niti umiranja, kao niti traga od dana ili noći. Jedino što je tada postojalo bilo je neko mistično, neimenovano i nespoznatljivo Jedno, prauzrok svega što postoji. To jedno disalo je, tj. živjelo, kroza svoje djelo. To je zanimljiv stih koji kao da sugerira da kako prauzrok u bivanju održava svoju kreaciju, tako i kreacija održava u bivanju sami prauzrok.

Tama bješe sakrita tamom sprva,

sve tekućica nerazaznatna još bješe.

Još prazno bje, ovito bje šupljinom

kad se moću topljenja Jedno rodi.

TUMAČENJE:

Prvi stih poručuje kako u stanju nepostojanja materije niti tama nije razaznatljiva. Ponovno se spominju vode, ovoga puta tekućice, no sad se i one spominju kao nerazaznatljive. “Moć topljenja” prijevod je poznatoga sanskrtskoga termina tapas, koji označava unutarnju toplinu, tj. vatru u svakom biću. Ovdje se ta unutarnja “vatra” navodi kao klica iz koje je niklo postojanje, pa i sami prauzrok, no već u idućoj kitici bit će predstavljena nova teorija.

Sprva se oko njega Žudnja svila,

što je bila prvotno sjeme duha.

Svezu su suća u nesuću našli

pjesnici u srcu potraživ mišlju.

TUMAČENJE:

Odmah na početku ove kitice, umjesto tapasa tj. topline, kao klica svega postojanja navodi se žudnja. To je misao također tipična za indijski svjetonazor, čak i u kasnijim vremenima. Iz žudnje se rađa ljudski duh. 

Osim toga ovdje se spominju drevni vedski pjesnici-vidjeoci (ršiji) koji su svojim duhovnim uvidom spoznali sve ove mistične i inače nespoznatljive istine.

Poprijeko je rastegnut njegov konac:

Da li bje dolje, da li bješe gore?

Sjemenitelji bjehu, moći bjehu:

dolje vlastito djelo, gore poriv.

TUMAČENJE:

Konac kojim Jedno ispituje smjerove zapravo sugerira da je putem toga prvotnoga “mjerenja” nastao sam koncept prostora, te je tek tada moglo biti riječi o pojmovima poput “gore” i “dolje”.  Također, znakovito se određuje da je djelo, stvaranje, božanska kreacija “dolje”, dok je prauzrok, “stvoritelj” ili poriv “gore”.

Tko pravo znade? Tko će ovdje reći?

Otkle se rodi? Otkle izračenje?

Po izraci su postali tek bozi,

pa tko će znati otkle ona posta?

TUMAČENJE:

U ovoj kitici na površinu isplivava zbunjenost i neodlučnost drevne ljudske misli pred tajnom postanka svemira. Tako se drevni autor ovih stihova pita kako je moguće spoznati pravu istinu o nespoznatljivom stanju onoga što je bilo prije samog postojanja.

“Izračenje” koje se ovdje spominje sugerira da je svemir postao zračenjem ili isijavanjem iz božanskog praizvora, kao što Sunce isijava svoje zrake s neba na svijet. No, ovdje počinje pravo metafizičko preispitivanje svemira. Naime, tvrdi se da je to mistično zračenje stvorilo rgvedske bogove, no prije njih je moralo biti nešto izvornije, iz čijeg su isijavanja oni mogli nastati. No ako je tako, iz čega je onda poteklo samo isijavanje, to jest – iz čega je potekao sami prauzrok, samo Jedno?

Odakle ovo izračenje posta?

Da li ga djede, ili niti djede

onaj što ga nadgleda s višnjeg svoda?

On valjda znade. Ili ni on ne zna?

TUMAČENJE:

Ovaj spektakularni završetak spekulativne himne doslovno “zrači” egzistencijalnim dilemama drevnog čovjeka, te čak i nekom vrstom očajanja pred nespoznatljivosti tajni svemira i njegova postanka. Naime, dovodi se u pitanje, zna li i sami prauzrok, sami Stvoritelj, kako je postao svemir, ili je samo stvaranje, kao i postojanje samog prauzroka, čak i njemu samom tajna.

***

Preporučeni tekst: Tajna svetog i prosvjetljujućeg pića “soma” iz indijske Rgvede