Ovo je (k)Učka

Ponekad me sram koliko zanemarujem stvari koje volim zbog onih koje volim manje ili nimalo, ali najviše me sram dok pogledam u svoje dnevnike planinarskih obilaznica te vidim koliko još mjesta za štambilje zjapi prazno. Dođe mi da počnem zbrajati vikende koje sam izgubio ne otišavši u planine napuniti baterije i odmoriti se od napornih poslova dosadnih udolinara.

No, onda se odjednom nađem u dobrim prilikama (gotovo bih rekao pod blagoslovom zaštitnika lutalica) i završim na predivnim mjestima kojima nikad prije kročio nisam.

Put do Učke 1
Neki kod Stojećeg kamenja biraju specijalizaciju, a neki se samo glupiraju… (foto by: Medokoz)

Duga je to priča za jedan putopis, ali kako situacija sada izgleda, postat ću uskoro Porečanin i zamijeniti sjever za zapad, ako se to tako može reći. Iako bi planinari općenito trebali biti spremni za svjetska putovanja, svaki planinar ima svoju planinu, tzv. planinarsku alma mater na kojoj je napravio prve planinarske korake i zaljubio se u planinarenje. Za jednog Varaždinca će to vjerojatno biti Ivanščica, a za Zagrepčana Medvednica (iako mnogo Purgera Medvednicu zove samo Sljeme – ne želim ništa posebno poručiti, samo ću reći da je dobro da se vrh Ivanščice ne zove nikako posebno jer bi onda i Varaždinci radili sličnu pogrešku). Što će pak jedan Porečanin reći za sebe i svoje planinarstvo?

Put do Učke 2
Na putu za jedan od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj pružaju se već dovoljno lijepi pogledi (foto by: Medokoz)

Svaki put kad se automobilom vraćam iz Poreča natrag za sjever, moram se dobrano truditi da previše ne buljim u tu zaista velebnu istarsku gospođu. Sa svojim vrhom Vojakom (1401 mnv), Učka ponosno drži najvišu točku istarskog poluotoka. Planinarskih prilaza svakako ima više, ali najčešće se preporučuje onaj od planinarskog doma Poklon čiji smo interijer posjetili na kraju našeg pohoda. Na oznakama ćete vidjeti da vam do vrha treba sat i pol, ali te brojke uvijek uzimajte samo okvirno. Nama je do Vojaka trebalo sat i petnaest, a priznajem da smo se malo i vukli.

Put do Učke 3
Stepenice od kamena uvijek su lijep prizor (foto by: Medokoz)
Put do Učke 4
Na tragu strancima koji su uskoro malo „odlutali“ s puta (foto by: Medokoz)

Zbog hladnog vjetra koji nas je počeo šibati na početku uspona, brinuo sam se kakvo bi stanje moglo biti na samom vrhu gdje će izloženost vjetru sigurno biti veća. No, kako smo se udaljavali sve više od 1000 mnv, vjetar je jenjavao da bi na vrhu sasvim prestao. Ni Učka nije imuna na posjetitelje u bilim starkama i ostalim patikama, a ja uvijek koristim priliku pa apeliram na entuzijaste da nabave prikladnu planinarsku obuću. Uvijek je pametno nositi gojzerice iako s vremenom i iskustvom na planini, planinaru može svašta pasti na pamet te tako nije neuobičajen prizor sresti pokojeg planinara koji na Ivanščicu po Pioniru (jedna od najtežih konvencionalnih staza) ide bos. Pretpostavljam da bi se i po Medvednici moglo bez ikakve obuće, a u isti tip terena spada i ovaj planinarski put od Poklona do Vojaka.

Put do Učke 5
Oblaci nad Rijekom (foto by: Medokoz)
Put do Učke 6
Kula/vidikovac/suvenirnica na Vojaku (foto by: Medokoz)

Naravno da me razljutio čopor mojih sugrađana, Zagrepčana, koji su skoro do samog vrha došli automobilima. Pravi planinar zna da se mora uvijek silom svojeg vlastitog tijela dovući do vrha jer inače uspon ne vrijedi. Prvo što vidite kada se počnete približavati vrhu je telekomunikacijski toranj, a onda uskoro i vojni radar.

Put do Učke 7
„Kaj je to stanica za proizvodnju oblaka?“ – reakcija Marka Grozdeka na ovu fotografiju (foto by: Medokoz)
Put do Učke 8
S jedne strane more, s druge strane unutrašnjost Istre (foto by: Medokoz)

Na vrhu je podnošljivo, prilična brojka (pravih) planinara i fotografa koji love profilnu fotku za FB. Oblaci hitro prolaze preko vrha i svako malo zaklanjaju, ali i otvaraju pogled. „Kula“ na vrhu služi kao vidikovac, a u unutrašnjosti je suvenirnica Parka prirode Učka. U lovu na majice s motivima parka prirode nisam imao sreće jer su im ostali samo premali brojevi: „Nažalost gospodine, nemamo više veličinu za medvjede“. Raspitujemo se za planinarsku kartu Učke, ali nemaju je jer je u izradi nova koja bi trebala izaći s novom sezonom. Uljudna gospođa koja radi u suvenirnici nam je na karti (izloženoj na zidu) pokazala gdje se nalazi vrh Sisol te Knezgrad. Pokazala je prilično znanje i bio sam zadovoljan.

Put do Učke 9
Onaj trenutak kad riječi nisu potrebne (foto by: Medokoz)
Put do Učke 10
Ne zna se uživa li više u sendviču ili u činjenici gdje taj sendvič jede (foto by: Medokoz)
Put do Učke 11
Istra i oblaci (foto by: Medokoz)

Maja nije željela da se vraćamo po istom putu pa smo odlučili da idemo dolje preko grebena te prema Lovranu, a onda, prošavši Vrata, kod Na Dolje pratimo putokaze za planinarski dom Poklon. Bez planinarske karte i planiranja unaprijed sam, kao i svaki misaoni čovjek-teoretičar, ja potpuno nesposoban i bespomoćan, te se nisam sjetio pogledati izohipse na komadićku mape koju sam slikao u suvenirnici. Da sam to uradio, znao bih da nas čeka strmi spust, a to je uvijek loša ideja za koljena. Ipak, u isto vrijeme smo otkrili vjerojatno i najteži uspon do Vojaka, a to je, dakle, upravo taj iz smjera Lovrana. Sad barem znamo kud moramo ići ukoliko smo mazohistički nastrojeni.

Put do Učke 12
Dolje niz greben gdje ima puno kozjeg izmeta. One zasigurno uživaju u ovim strminama (foto by: Medokoz)
Put do Učke 13
Perspektiva grebena jednom kad se spustite (foto by: Medokoz)
Put do Učke 14
Dolazimo do putokaza koji su planinarima uvijek dobrodošao prizor (foto by: Medokoz)
Put do Učke 15
Grudi gospođe Učke (foto by: Medokoz)

Jednom kad smo sredili vrtoglavu strminu, planinarski put je postao ugodan i šumski te smo sreli grupu planinara koji su nas upitali što im slijedi iza ugla. Psihološki je prihvatljivo u takvim situacijama, kada vi vodite grupu naviše, reći da ima još malo i da su uskoro na vrhu. No, mislim da su češći ovi lašci koji idu u drugom smjeru: „Uffff, možda bi trebali razmisliti jer je uspon stvarno težak i tvrdoglav“. Mi smo im rekli iskreno, a oni su nam ukazali na činjenicu da već jedno vrijeme na raznim tablama piše isto vrijeme do vrha (npr. Vojak 40′). Planina (ili luckasti markacisti) uvijek nađe način da se poigra s vašom glavom.

Put do Učke 16
Vojak iz drugog kuta gledišta (foto by: Medokoz)
Put do Učke 17
Nalazimo jednu kućicu usred puta koja je, kako kaže natpis, u privatnom vlasništvu (foto by: Medokoz)
Put do Učke 18
Idemo malo pogledati ovu škrinju s blagom… A ne, ne. Pogledali smo ipak dosta horora (foto by: Medokoz)
Put do Učke 19
A i za ovo smo dovoljno toga prošli da znamo kud ovakve stvari vode… (foto by: Medokoz)
Put do Učke 20
Kult Minervine sove je na Učki još uvijek živ (foto by: Medokoz)

Za kraj sam se odlučio osvrnuti na pohvalan rad domara planinarskog doma Poklon (i planinarske skupine te planinarskog društva Opatija) koji se trude održati planinarenje živim. Pričali smo s jednim gospodinom (nisam siguran je li upravo to gospodin Robert Štefanec – pročelnik Domarske sekcije) koji nam je objasnio kako postoji dječja planinarska škola u koju dolaze djeca bez pratnje roditelja i, što je očito bitno za naglasiti, bez mobitela. Uče osnove planinarenja, pohode različite rute po Učki, a najduži pohod traje i po šest sati! Gospodin nam je to sve ispričao, a uz to je dvojicu dječaka (ispričavam se na svojoj asocijalnosti pa se nisam usudio pitati – čini mi se da su to baš njegovi unuci – cijela obitelj se bavi vođenjem doma i promocijom planinarenja) učio kako pravilno udariti planinarski žig. Generalno, gospodin je zabrinut jer planinarenje sporo, ali sigurno izumire te tako članovi nekih planinarskih društava nemaju mlade nade koje bi nastavile ovaj hvalevrijedan rad promoviranja bivanja u prirodi i poštovanja planina.

Put do Učke 21
Pogledavši trenutnu demografsku sliku u planinarskom domu Poklon, budućnost planinarenja je osigurana (foto by: Medokoz)
Put do Učke 22
Gospodin Boris Radočaj je uz Rudija Pavletića idejni začetnik za izgradnju planinarskog doma Poklon (radovi započeli 1962., a dom je otvoren 1965.) (foto by: Medokoz)

Sama priroda planinarenja, ako se shvati kao filozofsko-kontemplativna aktivnost i preneseno značenje za ljudsku spoznaju, zahtijeva samoću i/ili malo društvo rijetkih pojedinaca koji gledaju dalje od pučke zabave, kilometarskih i sporih kolona te „bala gojzerica“. No, ukoliko se radi o samom preživljavanju planinarenja kao jedne od najfilozofskijih aktivnosti, prvi ću potpisati i odobriti malu školu planinarenja.

***

Preporučeni tekst: Crnopačka uholoža: Prvi dio pakleničke planinarske kronike

Lifestyle, Priča dana, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *