Istinita priča o filologu koji je riskirao život ne bi li došao do neistraženih svetih tekstova

Kad pomislite na tipičnu osobu koja se bavi lingvistikom ili pak filologijom, na pamet vam baš i ne pada predodžba o čovjeku koji bi bio rođeni pustolov, zar ne? Većina ljudi povezuje ove djelatnosti sa zamornim i monotonim uredskim zurenjem u rječnike, gramatike i drevne svitke. Ipak, i u ovim djelatnostima postojale su iznimke, to jest ljudi koji su ujedno bili čistokrvni filolozi, ali i rođeni pustolovi. Ovo je priča o jednom od takvih ljudi.

Inače, ako vam treba podsjetnik – filolog je osoba koja se bavi filologijom, granom humanističkih znanosti koja se koncentrira na proučavanje raznih (tipično drevnih) jezika, a čini to putem izučavanja starih tekstova. Na ovaj način filolozi, izučavajući jezične pojave i strukturu jezika u tekstovima, doznaju mnogo i u jezičnoj povijesti, ustroju, gramatici te i o sociološkom i kulturološkom kontekstu unutar kojeg se određeno književno djelo razvijalo.

Filolog o kojem vam danas želim napisati nekoliko redova rodio se u Francuskoj u prvoj polovici 18. stoljeća. Njegovo ime je Abraham Hyacinthe Anquetil-Duperron, i kao što ćete vidjeti, doista bio je jedan od najluđih i najhrabrijih filologa svih vremena.

Anquetil-Duperron
Foto: Wikipedia
Rani život budućeg avanturista

Anquetil-Duperron rođen je u Parizu 1731. godine, a u tom je gradu i umro 1805. godine. S obzirom na sklonost opasnim avanturističkim podvizima, može se reći da je živio iznenađujuće dugo, a tijekom svojeg životnog vijeka svojim je istraživačkim doprinosima uspio uvelike zadužiti svjetsku indologiju i iranistiku, te se danas smatra jednim od pionira prvog vala orijentalne filologije na Zapadu.

Abraham je bio rođen u velikoj porodici, kao četvrto od ukupno sedmero djece, u obitelji za koju se skrbio otac koji se bavio uvozom začina. Po uzoru na starijeg brata, mladi je Abraham prvotno u Parizu studirao teologiju planirajući postati svećenikom. No, taj mu život nije bio suđen. Već za vrijeme studija počela ga je privlačiti klasična filologija te je stao izučavati stari grčki, latinski i hebrejski jezik. Ubrzo je nastavio svoja filološka naučavanja u nizozemskom Amersfoortu, gdje se posvetio učenju orijentalnih jezika, posebice arapskoga.

Anquetil-Duperron
Foto: Wikimedia Commons

Već tijekom 1754. godine Anquetil-Duperron se u britanskoj biblioteci Oxford’s Bodleian Library počeo živo interesirati za određene kolekcije starih indijskih i iranskih tekstova koje je u Europu prije jednog i pol desetljeća bio donio britanski orijentalist James Fraser. Javno obznanivši svoje mišljenje da će sakupljanje, očuvanje i prevođenje drevnih indoiranskih tekstova značajno unaprijediti francusku kulturu, a nakon što je vlada njegove zemlje pokazala interes Anquetil-Duperronov plan pronalaska i prevođenja manuskripata istočnjačkih svetih tekstova, posebice iranske Aveste, ovaj je pustolov počeo planirati svoj put na Orijent.

Međutim, postojao je tu jedan problem. Abraham, naime, nije imao novaca za put na Istok.

Istočnoindijska kompanija
Foto: Wikimedia Commons
Suluda i opasna znanstvena ekspedicija u Indiju

Zbog nepovoljne financijske situacije te podstican velikom željom da se istakne vlastitim znanstvenim doprinosom unutar francuske filologije, Anquetil-Duperron je isplanirao opasan i sulud plan za putovanje na Istok.

Kako bi bez novca mogao ostvariti ovo putovanje ključno za nabavku drevnih i rijetkih spisa koji u ono vrijeme nisu bili dostupni nigdje u Europi, naš se protagonist u studenom 1754. godine odlučio prijaviti kao dobrovoljni vojnik u trupe francuske Istočnoindijske kompanije. Zajedno s regrutima iz pariških zatvora, ovaj se intelektualac zaputio na marš do francuske luke L’Orient.

Istočnoindijska kompanija 2
Foto: Wikipedia

Nakon što je tri mjeseca proveo putujući kao obični vojnik u vojnoj trupi, uspio je, uoči plovidbe za indijski grad Pondicherry, od ministra izmoliti oslobođenje od vojne obaveze i nastavak puta u svrhu znanstvenog istraživanja u veljači 1755. godine.

Po dolasku u Indiju, ovaj je istraživač neko vrijeme živio na prehrani sačinjenoj od riže i povrća, tražeći nekog lokalnog brahmana koji bi ga podučio znanju zapisanom u svetim indijskim tekstovima. Na putovanju do Bengala teško se razbolio te je 1756. godine tamo završio hospitaliziran na oko pola godine, što mu je ozbiljno poljuljalo vjeru u nastavak istraživanja. Uslijed svega toga, 1757. godine su u Indiji eskalirali i britansko – francuski oružani sukobi, što za Anquetil-Duperrona nikako nije bila olakšavajuća okolnost, a nikako nije uspijevao pronaći ni nekog indijskog učenjaka voljnog da s njim podijeli tajnu svetih Veda.

Avesta
Foto: Wikipedia
Zlo za zlom

Po povratku u Pondicherry, za što je Abrahamu pješice trebalo čak stotinu dana, njegova se sreća međutim ipak okrenula nabolje, jer tamo je otkrio da je njegov brat, Etienne Anquetil de Briancourt, u međuvremenu postao konzul Surata. Nakon što mu je brat osigurao naučavanje kod zoroasterskih svećenika u Suratu, Anquetil- Duperron se dao na još jedno iscrpljujuće putovanje, samo da bi još jednom ostao razočaran. Zoroasterski svećenici su ga, naime odbijali naučiti starom avestičkom jeziku i uputiti ga dublje u avestičku filozofiju. Svladavši tek osnove avestičkog, Abraham je u tom razdoblju prerušen i naoružan nožem i pištoljem uspio, u svrhu proučavanja, učestvovati u jednome svetom obredu u zoroasterskom hramu, inače zabranjenom za ljude druge vjere.

Međutim, nevolje nikako nisu prestale sustizati pustolova koji je 1759. bio umiješan u oružani sukob s nekim svojim zemljakom, prilikom čega je bio prisiljen ubiti čovjeka te potražiti azil kod Britanaca u Indiji. U godinu dana, koliko je bilo potrebno da mu Francuzi daju oprost zbog počinjenog djela, Abraham je proputovao Gujarat i u Suratu napokon prikupio preko 180 starih rukopisa za prevođenje, među kojima je bio gotovo kompletni tekst Aveste. Svoj prijevod svete knjige zgotovio je već 1760. godine, a 1761. se pokušao vratiti natrag u Francusku, jer ga je udovica Francuza ubijenog u dvoboju proganjala s tužbom. Povratak mu je također bio gotovo onemogućen zbog optužbi da nije platio sve rukopise koje je preuzeo, no brat konzul izvukao ga je iz nevolje te se Abraham te godine ipak vratio u domovinu.

Upanišadi
Foto: Wikimedia Commons
Konačan uspjeh i ostavština Anquetil-Duperrona

Izvještaj o svojem vratolomnom putu u Indiju ovaj je netipični istraživač objavio 1762., a sami tekst postao je senzacija, uvelike unaprijedio njegovu znanstvenu karijeru te ga pretvorio u slavnu ličnost. Godine 1771. Abraham je uspio objaviti prvi prijevod Zend-Aveste na Zapadu, i to zajedno sa Zoroasterovom biografijom i vlastitim putopisom iz Indije te bilješkama o ostalim rukopisima koje je prikupio na putovanju. Međutim, uslijed objavljivanja ovih publikacija uslijedio je javni skandal kad su ga Britanci, a posebice poznati indolog William Jones, optužili za neautentičnost objavljenih tekstova. Ovih je optužbi za valjanost i autentičnost svoga filološkog rada Duperron bio oslobođen tek posthumno, 15 godina nakon smrti.

U svojim je poznim danima, nakon putovanja i raznih skandala, prije uvijek nemirna duha, Abraham počeo živjeti povučeno i skromno, prepuštajući se daljnjim orijentalnim istraživanjima. Godine 1778. objavio je knjigu o istočnjačkom zakonodavstvu, a 1786. je objavio geografsku studiju Indije. Godine 1775. pošlo mu je za rukom iz Indije dobaviti i rukopise preko pedeset indijskih Upanišadi (drevnih vedskih filozofskih tekstova), koje je preveo na latinski do 1796. te ih objavio pod naslovom Oupnek’hat do 1802. godine.

Nakon Anquetil-Duperronove smrti 1805. godine, njegov je filološki rad (posebice njegovi prijevodi) značajno utjecao na mnoga velika imena europskog romantizma, poput njemačkih filozofa Schellinga i Schopenhauera koji su, pročitavši Duperronove prijevode Upanišada, razvili nemali interes za indijsku filozofiju.

***

Preporučeni tekst: Zanimljivi počeci indoloških studija u Hrvatskoj

Jeste li znali?!, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *