“Mangalasutta” – Propovijed o blaženstvu (prijevod 2000 godina starih buddhističkih stihova)

U današnjem vam tekstu na Kurzivu predstavljam izvadak iz prevodilačkog projekta na kojem radim već godinu dana. Radi se o prijevodu jednog (nevelikog) dijela Tipiṭake, kanona svetih buddhističkih tekstova. Dio kanona koji u slobodno vrijeme prevodim zove se Khuddakapāṭhapāḷi (“Tekst kratkih recitacija”), a isječak prijevoda koji vam predstavljam u današnjoj objavi sedma je cjelina unutar Khuddakapāṭhapāḷija, znana kao “Maṅgalasutta”, tj. “Propovijed o blaženstvu”.

Jezik s kojeg su ovi reci prevođeni zove se “pāli”. Radi se o srednjoindoarijskom jeziku mlađem i jednostavnijem od staroindoarijskoga sanskrta. Ipak, pāli i sanskrt iznimno su slični. Ono što je bitno za znati jest to da je pāli u Buddhino vrijeme (6. – 5. st. pr. Kr.) vjerojatno imao status narodnoga govora u jednom dijelu Indije. Prvih nekoliko stoljeća nakon Buddhine smrti, njegovi su sljedbenici prenosili obilan korpus kanonskih buddhističkih tekstova usmenom predajom, a kad je Tipiṭaka u 1. st. pr. Kr. bila napokon i zapisana, pāli je postao književnim jezikom ranoga buddhizma.

Svi tekstovi iz Khuddakapāṭhapāḷija didaktičke su naravi, i vjerojatno su bili kompilirani kao svojevrsni priručnik za mlade redovničke novake. Zbog ove namjene, u Khuddakapāṭhapāḷiju nema složenih i duboko promišljenih filozofskih rasprava zbog kakvih je Tipiṭaka u globalu najviše i cijenjena. Umjesto toga, ovi su tekstovi, pa tako i “Maṅgalasutta”, jednostavno i didaktično izloženi etički postulati namijenjeni običnom puku, a ne redovnicima upućenim u tajne dublje filozofije.

Buddha
Foto: PxHere

“Maṅgalasutta” sadrži prozne dijelove, no većinom je pisana u tipično indijskom “dvostrukom” stihu, siloki. Siloka je vrsta pjesničkog metra koja se proteže u dva retka, a svaki redak tipično sadrži po 16 slogova. To će reći da 1 siloka ima čak 32 sloga. U njoj nema rime, no obično se poštuje cezura nakon svakog osmog sloga. Sve ove metričke osobine nastojao sam preslikati i u svome prijevodu, pritom također, koliko je god to bilo moguće, ostajući dosljedan jezičnom stilu originalnog pālijskog teksta.

Naravno, s obzirom na to da se radi književnosti svjetonazora nedovoljno poznatog prosječnom Europljaninu, ovaj je prijevod bilo nužno upotpuniti nemalim komentarima na kraju teksta.

Moj cjeloviti prijevod uključuje još i tekst izvornika, kao i detaljnu jezičnu analizu, no smatram kako vas tim “tehničkim” detaljima nema potrebe opterećivati na ovom mjestu . Nadam se da ćete odvojiti malo vremena i udubiti se u priloženi prijevodu “Maṅgalasutte”, teksta nastalog prije nekih 2000 godina u drevnoj Indiji.

Buddha bogovi
Foto: Wikimedia Commons
MAṄGALASUTTA – PROPOVIJED O BLAŽENSTVU1

 

1) Ovako sam čuo2 – jednom je prilikom Blaženi boravio u [gradu] Sāvatthīju, u [parku] Jetavani, u Anāthapiṇḍikinom samostanu3. No tada, pred kraj noći, jedno božanstvo obasja gotovo cijeli park Jetavanu predivnom svjetlošću, stoga mu priđe Blaženi, [a božanstvo,] primaknuvši se Blaženome te mu odavši počast, stade postrance [od njega]. Stojeći postrani, to se božanstvo tada obrati Blaženome u stihu4:

 

[Božanstvo:]

2) „Mnogi bogovi i ljudi promišljaše o blaženstvu

priželjkujuć’ si dobrobit. Kaži najveće blaženstvo.“

 

[Buddha:]

3) „Odvojenost od glupana i povezanost s mudrima,

te čašćenje vrijednih časti – to je najveće blaženstvo.

 

4) „Život na prikladnom mjestu, dobra djela iz prošlosti,

vlastita pravilna težnja – to je najveće blaženstvo.5

 

5) „Vel’ko znanje i umijeće6, stega i vrhunski trening7,

i dobro sročene riječi8 – to je najveće blaženstvo.

 

6) „Služenje ocu i majci, briga za ženu i djecu,

i smireno djelovanje – to je najveće blaženstvo.

 

7) „Davanje9, život po Znanju10 i skrbljenje za rodbinu,

[k’o] i besprijekorna djela – to je najveće blaženstvo.

Buddha Gotama
Foto: Wikimedia Commons

 

8) „Askeza, napuštanje zla, nepijenje alkohola

te pomnost u [svim] stvarima11 – to je najveće blaženstvo.

 

9) „Poštovanje k’o i skromnost, zadovoljstvo i zahvalnost,

pravodoban prijem Znanja12 – to je najveće blaženstvo.

 

10) „Strpljenje k’o i ljubaznost, posjećivanje asketa,

pravodobna raspra Znanja13 – to je najveće blaženstvo.

 

11) „Askeza, pobožan život, znat’ Plemenite istine14,

i postići Utrnuće15 – to je najveće blaženstvo.

 

12) „ Čiji um pod utjecajem svjetovnih stvari ne luta,

bez žalosti je, čist, smiren – to je najveće blaženstvo.

 

13) „[Ti] koji ovo učine, nigdje poraženi, [oni]

posvud putuju sigurni – njima je to najveće blaženstvo.“16

 

„Propovijed o blaženstvu“ [je] završena.

Kip Buddhe 2
Foto: Pixabay
Komentar uz podnaslov:

1. Maṅgalasutta je tekst koji je od davnina pa do danas vrlo popularan u mnogim buddhističkim zemljama. Razlog ove popularnosti može se tražiti u njegovom sažetom no jasnom saopćavanju nekih od glavnih buddhističkim smjernica za etičan život naroda. Značajno je i da je ovaj tekst sastavljen kako bi bio moralni kompas ne samo redovnicima već i običnom puku. Glavnina teksta sastoji se od nizanja akcija koje uvećavaju životno blagostanje. Počinje se s nekim etičkim i društvenim općim mjestima (dobra djela, obrazovanje, poštivanje obitelji, nesebičnost, pravednost, itd.), a završava spominjanjem krajnjeg cilja buddhizma – dosezanjem duhovnog savršenstva i postizanjem konačnog oslobođenja, nibbāne. Ne samo da je tekst sastavljen elegantno i s progresivnom naracijom, već i navodi na zaključak kako nibbāna nije rezervirana samo za redovnike, već i za sve moralne, vrijedne, mudre i čestite ljude. (Narada Thera: Everyman’s Ethics: Four Discourses of the Buddha (Buddhist Publication Society – The Wheel Publication No. 14; Kandy, Ceylon; 1966)

Komentar uz 1. rečenicu:

2. Fraza „Ovako sam čuo“ vrlo je česta u Suttapiṭaki. Treba je se shvatiti u kontekstu bilježenja Tipiṭake. Nakon Buddhine smrti, na buddhističkim skupovima i saborima redovnici su se prisjećali učiteljevih riječi i formirali kanon propovijedi i učenja tako što su pred svima ostalima deklamirali zapamćeno. Otud fraza „Ovako sam čuo“ – ona označava da je tekst koji slijedi samo prepričan iz sjećanja nekog redovnika koji se prisjeća vremena slušanja pouka, najčešće od samog Buddhe. Iz ovog se običaja prepričavanja propovijedi na buddhističkim saborima ova fraza preuzela kao svojevrsno “opće mjesto” u buddhističkim suttama.

3. Sāvatthī je bio glavni grad kraljevstva Kosala, i jedan od najvećih gradova Buddhina vremena. U moderno vrijeme ruševine poznate pod imenom Sahet Mahet u blizini današnjeg grada Balrampura identificirane su kao nekadašnji grad Sāvatthī . Jetavana je naziv parka u nekadašnjem gradu Sāvatthīju, čije ime znači „Jetina šuma“. Anāthapiṇḍika (čije ime u doslovnom prijevodu znači „Onaj koji daje milostinju bespomoćnima“) bio je mecena koji je pozvao Buddhu u grad Sāvatthī, i, da bi ga imao gdje smjestiti, kupio za njega i njegove učenike park Jetavanu od čovjeka po imenu Jeta. Jeta, međutim, isprva nije želio prodati Jetavanu, zatim je pokušao park prodati za pravo bogatstvo, te ga je na kraju darovao bez naknade, potaknut Buddhinim učenjem. Anāthapiṇḍika je potom u parku izgradio buddhistički samostan po imenu Jetavanārāma. U ovom samostanu Buddha je često boravio i naučavao za vrijeme razdoblja žestokih monsunskih kiša, kada nije bilo moguće putovati i propovijedati od mjesta do mjesta. Monsunsko razdoblje u Indiji je trajalo obično od 7. do 10. mjeseca. Buddha je na ovom mjestu, kaže Kanon, izrekao neke od svojih vrlo važnih propovijedi. (Narada, 1966)

Kanon je također sačuvao spomen na brojne druge Buddhine mecene, no oni, baš kao i Anāthapiṇḍika, nisu Buddhu i njegove učenike pomagali novčano, jer primanje i posjedovanje novca u suprotnosti je s redovničkim zavjetima. Umjesto toga, većina mecena pomagala je Buddhu pružajući njemu i njegovim redovnicima mjesta za boravak i za neometanu meditaciju.

Buddhistički obrok 2
Foto: PxHere
Komentar uz 3. rečenicu:

4. Razlog zbog kojeg se neimenovano božanstvo u ovome tekstu Buddhi obraća u stihu, kao i razlog zbog kojeg se to na ovom mjestu u tekstu posebno naglašava, može ležati u stilskoj konvenciji preuzetoj iz hinduističke sanskrtske literature. Ondje se, naime, stihovani govor obično pripisuje plemenitim, izobraženim i mudrim individuama poput brahmana, mitskih junaka i božanstava. Tako i ovdje lik neimenovanog boga (u kojem se oslikava hinduistička mitska i misaona tradicija o koju se cijeli prvotni buddhizam obilato oslanja) govori u stihu. No tekst, stavljajući Buddhi u usta odgovor ispjevan u pravilnom pjesničkom metru, tim postupkom možda želi istaknuti kako je Buddha, zbog svojih misaonih podviga i stjecanja znanja o pravoj naravi stvarnosti, po„rangu“ barem jednak hinduističkim božanstvima. Naravno, poanta ovog isticanja jest kako u buddhizmu čovjek ne treba služiti pretpostavljenim božanskim entitetima, već svatko može postati „poput boga“, tj. mudri gospodar vlastite sudbine – samo ukoliko se misaono samoostvari i stekne savršen uvid, baš poput ljudskog kraljevića Buddhe.

Komentar uz 3. strofu:

5. Ova siloka, ugrubo rečeno, ističe međusobnu povezanost između dobrih djela i vrlinovitog življenja pojedinca te njegovoga blaženstva. Jedan od najpoznatijih postulata buddhizma jest onaj da je sve na svijetu podložno zakonu kamme (na sanskrtu – karman), tj. uzročno-posljedičnom odnosu. Zato je svako povoljno ili nepovoljno stanje u kojem se čovjek zatekne, kao i svaki drugi aspekt njegovog života, izravna posljedica njegovih prošlih djela.

Življenje na prikladnom mjestu“ tako se može odnositi na trenutačno stanje nečijega života uzrokovano dobrim djelima iz prošlosti i iz prošlih života. To „dobro mjesto“ je (prema: Narada, 1966) vjerojatno neko na kojem se može učiti i prakticirati Buddhino učenje.

Pravilna težnja“ koja se spominje u ovoj kitici može biti težnja za slijeđenjem Dhamme, tj. Znanja, Buddhinog učenja, ali i moralna obojenost svakog ljudskog djela. Naime, buddhisti poklanjaju značajnu pažnju namjeri iza učinjenoga djela, pa tako zlo djelo učinjeno iz neznanja nije jednako kammički nepovoljno kao zlo djelo učinjeno s predumišljajem.

Siloka poučava: tko ima pravilnu težnju, steći će karmički povoljne zasluge – a tko stekne zasluge, rodit će se i živjeti na „prikladnom“ mjestu.

Buddhistički redovnici
Foto: PxHere
Komentar uz 4. strofu:

6.Vel’ko znanje i umijeće“ mogu se odnositi i na svakodnevna znanja, na posvećenost vlastitome zanatu, ali vjerojatnije je da se aludira na na potrebu stjecanja duhovnih znanja i umijeća slijeđenja Buddhinog učenja.

7.Stega i vrhunski trening“ vjerojatno se odnose na disciplinu i trening uma. Smiren i ukroćen um jedna je od najpovoljnijih ljudskih kvaliteta za buddhiste.

8.Dobro sročene riječi“ odnose se na bezgrješan, dobronamjeran i mudar govor, te je ovaj naputak moguće povezati s jednom karikom „Plemenitog osmerostrukog puta“ koja spominje „ispravan govor“.

Komentar uz 6. strofu:

9.Davanje“ se ovdje treba shvatiti u smislu darežljivosti i nesebičnosti.

10. U formulaciji „život po Znanju“ nisam izraz Dhamma prevodio uobičajenijim terminom „Nauk“, nego terminom „Znanje“. Ovaj sam termin u cijelom svojem prijevodu teksta Khuddakapāṭhapāḷi preferirao iz metričkih razloga.

Komentar uz 7. strofu:

11. Frazu „pomnost u svim stvarima“ najbolje je shvatiti u smislu „stalno obzirno postupanje“. U svome sam prijevodu nastojao značenjski biti što bliže izvorniku.

Komentar uz 8. strofu:

12. Izvor kojim sam se služio za razjašnjavanje nekih kontekstualnih poteškoća (Narada, 1966) tvrdi da se „pravodoban prijem Znanja“ odnosi, primjerice, na priliku kad je nečiji um u opasnosti da se pokoleba i skrene na put zla i neispravnog činjenja. Tada slušanje Buddhinog nauka (Dhamme, tj. Znanja) može biti dobrodošlo ohrabrenje za ostanak na putu ispravnosti.

U formulaciji „pravodoban prijem Znanja“ ponovno nisam izraz Dhamma prevodio uobičajenijim terminom „Nauk“, nego terminom „Znanje“. Ovaj sam termin u cijelom svojem prijevodu teksta Khuddakapāṭhapāḷi preferirao iz metričkih razloga.

Komentar uz 9. strofu:

13. Za pojašnjenje prijevoda „pravodobna raspra Znanja“ vidjeti „Komentar uz 8. strofu“ ove sekcije.

Kip Buddhe 1
Foto: Max Pixel
Komentar uz 10. strofu:

14. „Četiri plemenite istine“ (pāli: cattāri ariyasaccāni; sanskrt: catvāri aryasatyāni) smatraju se samim temeljem cijelog Buddhinog nauka. Iako su razne tradicije, škole i frakcije buddhizma tijekom vremena postale iznimno brojne, svima je zajedničko barem načelno priznavanje „Četiriju plemenitih istina“ kao neoborive istine te temelja same Dhamme. Izlažući ove „Četiri plemenite istine“ Buddha je, kako to prispodobljuju mnogi autori, nastojao pristupiti fenomenološkoj stvarnosti i ljudskom iskustvu poput kakvog metafizičkog liječnika, prvo postavljajući „dijagnozu bolesti“ (tj. detektirajući izvor univerzalnog iskustva patnje svih živih bića), a zatim prepisujući „lijek“ za tretiranje te bolesti, tj. ukazujući na metode koje vode k izbavljenju od patnje.

Sažeto, one su: 1) Plemenita istina o postojanju patnje (dukkha) u svijetu; 2) Plemenita istina o porijeklu (samudaya) patnje (patnja nastaje iz „žeđi“ (taṇhā), što je preneseno značenje za želju); 3) Plemenita istina o mogućnosti prestanka (nirodha) patnje; 4) Plemenita istina o “Plemenitom osmerostrukom putu” (ariyo aṭṭhaṅgiko maggo) koji vodi ka prestanku patnje.

Ksenija Premur tumači kako je potrebno uočiti aktivnu komponentu tog naučavanja. Prema njoj, „plemenitu istinu o patnji valja u cijelosti razumjeti […], plemenitu istinu o porijeklu patnje valja nadvladati […],plemenitu istinu o prestanku patnje valja ostvariti […],plemenitu istinu o putu koji vodi prestanku patnje valja razvijati“ . Također, ona navodi kako etika Suttapiṭake nije samo „negativna i pasivna“ vrsta etike, tj. ne očituje se tek „u pukom ‘nečinjenju zlih činova’ “, već je izložena kao „intencionalno obuzdavanje koje se zasniva na istodobnom nicanju  plemenitog stanja volje i uma“. Ona takvu etiku naziva „prirodnom moralnošću“, i tvrdi kako je njena bit u suprotnosti s pukim slijeđenjem propisanih pravila. (Premur, Ksenija: Buddhine besjede i Mahayanske sutre (Demetra, Zagreb, 2002.))

Karike “Osmerostrukog puta” podijeljene su u 3 kategorije:

1) pod kategoriju mudrosti (paññā) spadaju: a) ispravno razumijevanje; b) ispravan stav

2) pod kategoriju moralnosti (sīla) spadaju: a) ispravan govor; b) ispravno djelovanje c) ispravan život

3) pod kategoriju koncentracije (samādhi) spadaju: a) ispravan napor; b) ispravna svjesnost; c) ispravna usredotočenost.

15. Ova strofa se s građanske i laičke etike prebacuje u sferu vrhovnih duhovnih postignuća buddhizma. Ujedno i implicira da svatko, bez obzira na službenu zaređenost ili status buddhističkog laika, može postići krajnje prosvjetljenje, nibbānu, i to uz askezu, pobožnost i poznavanje “Plemenitih istina”, tj. uz poznavanje i prakticiranje Dhamme, „Znanja“, Buddhinog Nauka.

Nibbāna je, dakako, na sanskrtu “nirvāṇa“ – stanje krajnjeg prosvjetljenja, potpunog shvaćanja prave naravi stvarnosti, potpunog ugasnuća svih strasti i prestanka svih patnji. Nibbāna je ultimativni cilj buddhizma. To je stanje koje je, pomoću discipline i uvida, dosegnuo Buddha. Buddhino učenje služi kao niz uputa za dosezanje nibbāne. Iz ovog stanja nema povratka u neprosvijetljenost, te nema novih kammičkih prerađanja koja uzrokuju daljnja iskušenja i patnje. Nibbāna je apsolutno utrnuće. Uglavnom ju se opisuje u negativnim terminima, kao „ne ovakvo“ i ne onakvo“ stanje, što će reći da je samo iskustvo nibbāne van dosega zamišljaja svakome tko ju nije izravno dosegao.

Sam termin iskovan je od glagolskog korijena i sufiksa nir + VĀ. Sufiks „nir“ je negacija, a korijen VĀ mogao bi se prevesti infinitivnom „puhati“ tj. „disati“. Izraz „vāna“ znači „disanje“, „puhanje“ a neki ju komentatori prevode i kao „želja“. Zato bismo izraz nibbāna najtočnije mogli prevesti kao „utrnuće daha“ ili „utrnuće želja“. Izraz se najčešće (i već gotovo automatizmom) prevodi kao „prosvjetljenje“, no ja sam ga ovdje, iz želje da budem bliži izvornom značenju, preveo kao „Utrnuće“.

Kozmicki Buddha
Foto: Pixnio
Komentar uz 12. strofu:

16. Siloka[Ti] koji ovo učine, nigdje poraženi, [oni] / posvud putuju sigurni – njima je to najveće blaženstvo.“ možda je malo dezorijentirajuća zbog težnje da izražajno ostane što sličnija izvorniku, pa se osjećam pozvanim parafrazirati ju u ovome komentaru radi boljeg shvaćanja izrečenoga. No ipak, pažljivi čitatelj lako će ustanoviti da ovaj stih zapravo treba čitati otprilike kao: „Oni koji budu slijedili upute dane ovdje u Maṅgalasutti, ti nigdje neće doživjeti neuspjeh te će se posvuda kretati sa sigurnošću, i za njih će to biti najveće blaženstvo.

Također, potrebno je istaknuti i kako je ova siloka jedini primjer kršenja pravilnog metra kroza cijeli tekst Maṅgalasutte. Sve ostale siloke slijede metrički obrazac od 8 – 8 ǀ 8 – 8 ǁ slogova, a jedino se ovdje obrazac mijenja krši kao: 8 – 8 ǀ 8 – 10 ǁ. Ova nepravilnost može se objasniti sastavljačkim nemarom, ili je pak značajnija indikacija neke poznije izmjene prvotne verzije ove siloke.

***

Preporučeni tekst: Uvod u glavne grane buddhizma: hīnayānski buddhizam (dio 1/5)

Boemski kutak, Književnost

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *