U jednoj od nedavnih objava podijelio sam s vama isječak iz vlastitih prijevoda drevne buddhističke poezije s jezika pāli. Danas s vama ponovno dijelim jedan svoj prijevod, no ovog se puta radi o modernom indijskom pjesniku koji piše na starom i svetom jeziku sanskrtu.

Paralelno s prevođenjem starih indijskih svetih tekstova počeo sam se zanimati za moderni poetski izričaj u Indiji. Tako sam doznao i da na indijskoj pjesničkoj sceni postoji određeni broj posebno zanimljivih autora koji kombiniraju eksperimentalni i moderni poetski izričaj sa sastavljanjem stihova na drevnom sanskrtu.

U skupinu tih autora spada i pjesnik prijevod čije vam pjesme danas predstavljam. On se zove Haršdev Mādhav, rođen je 1954. godine u Gudžaratu, a piše na hindiju, gudžaratskom i sanskrtu. Za svoje je stvaralaštvo na sanskrtu nagrađen većim brojem prestižnih indijskih poetskih nagrada. Međutim, njegovo je pjesništvo na Zapadu potpuno nepoznato, a njegove pjesme nisu prevođene.

Mādhavova pjesma čiji vam prijevod danas prezentiram idejno je tradicionalna pjesma takozvanog “nirguṇ bhakti” pjesništva. To je poezija posvećena intimnom slavljenju osobnoga boga koji je ujedno sveprisutan i sveprožimajuć, ali potpuno bezličan i nespoznatljiv. Međutim, ono što ovu pjesmu čini modernom vrlo su smjele i originalne pjesničke usporedbe, te gotovo avangardna sažetost poetskog izraza.

Nadam se da će vas ovi nadahnuti stihovi prenijeti na daleki Orijent i podariti vam mogućnost da bar na nekoliko trenutaka upoznate indijsku svakodnevicu u kojoj se svjetovno i sakralno vječito isprepliću.

ĪŚVARAḤ

1. Asti?

Nāsti?

2. Aparimitasamudraḥ ǀ

Mṛgatṛṣṇikā ǁ

3. Rajjuḥ ǀ

Sarpaḥ ǁ

4. Brahmāṇḍe ǀ

Aṇau ǁ

5. Tejorāśiḥ ǀ

Nāsadīyasūkte tamisrāvṛtaḥ ǁ

6. Maunābhidheyaḥ ǀ

7. Ājanmanaḥ mayā sārdhaṃ vasan,

aparicitaḥ ǀ

8. Nāndī ǀ

Bharatavākyam ǁ

9. Jalakaṇeṣu vikīrṇaḥ Sūryaḥ ǀ

10. ?

!

ǁ

GOSPOD

1. Postoji li?

Ili ne postoji?

2. Beskrajni ocean.

Fatamorgana.

3. Konop.

Zmija.^[1]

4. Brahmino jaje.^[2]

U atomu.

5. Zbir svjetlosti.

U Himni postanka^[3] zakriven tamom.

6. Onaj kojeg se mora oslovljavati šutnjom.

7. Onaj koji od rođenja boravi kraj mene,

a neviđen.

8. Posveta na početku

i na kraju drame.^[4]

9. Sunčev sjaj raspršen u kapima vode.

10. ?

!

.

Pojašnjenja:

[1] – Referiranje na konop i zmiju pozivanje je na poznatu prispodobu koja je bila u širokom opticaju u krugu vedāntinske filozofije advaita, a spominje se i u buddhističkoj književnosti. Poanta prispodobe je isticanje nepouzdanosti osjetilnih iskustava. Tako čovjek koji u polumraku nazre uže može biti uvjeren da je vidio zmiju, dok je iskustvo viđenja zmije zapravo bilo potpuno iluzorno. U ovoj pjesmi, uspoređivanje Gospoda s užetom i zmijom govori o nemogućnosti spoznavanja boga putem ljudskih osjetila. Ova se pjesnička usporedba nadovezuje na usporedbu Gospoda s fatamorganom, i ove su usporedbe međusobno bliske po svome značenju.

[2] – U hinduizmu, Brahma predstavlja boga stvoritelja. Međutim, on nije jedini i vrhovni bog, jer uz njega djeluju i Viṣnu, bog održavatelj kozmičke kreacije, kao i Śiva, razarač stvorenog. Brahma se, međutim, prije nego li je počeo stvarati svemir, rodio iz „kozmičkog jajeta“.

[3] – Himna postanka poznata je himna iz desete zbirke Rksaṃhite. To je jedna od prvih spekulativnih metafizičkih pjesama u povijesti svjetske književnosti. U njoj se, baš kao i u ovoj pjesmi, o bogu govori uz pomoć brojnih paradoksa, pa tako sam pojam boga kroza cijelu himnu „izmiče“ čitatelju (tj. „zakriven je tamom“, pjeva Mādhav). I prvi stihovi Mādhavove moderne pjesme („Postoji li? / Ili ne postoji?“) kao da odražavaju osnovnu dilemu postavljenu u Himni postanka, gdje se tvrdi da se bog pojavio u vremenu kad nije bilo niti nepostojanja niti ne-nepostojanja, te niti smrtnosti niti besmrtnosti, a na kraju himne izražava se sumnja u to da i sam bog može spoznati izvor svega postojećeg, čime bog ostaje nespoznatljiv cjelokupnoj kreaciji, a možda i samome sebi.

4 – Izrazi nāndī  i bharatavākya preuzeti su iz drevnog sanskrtskog priručnika dramske teorije po imenu Nāṭyaśāstra. U njemu, nāndī  je termin za tradicionalni izraz štovanja božanstva koji je trebao stajati na početku svake sanskrtske drame. Termin bharatavākya je završni blagoslov kojim se zaključuje dramsko djelo. Time što se Gospod ovdje imenuje terminima nāndī  i bharatavākya želi se reći da je bog „i alfa i omega“ kozmičke drame.

***

Preporučeni tekst: Rgvedska Himna postanka