Svi vi koji već neko vrijeme vjerno pratite blog Kurziv.net znate za moj akademski interes za indološke teme. U današnjem ću vam tekstu stoga nastojati ukratko iznijeti neke od najzanimljivijih i najzačudnijih činjenica o počecima indoloških istraživanja u Hrvatskoj.
Za one koji još nisu upoznati s ovim terminom, indologija je znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem raznih aspekata drevne i moderne indijske kulture. Indolozi tako proučavaju sve vezano uz kulturnu baštinu Indije – od njezinih mnogobrojnih jezika, religija i filozofskih sustava, pa sve do indijske povijesti, književnosti i običaja. Ova je akademska disciplina često vrlo interdisciplinarna, te uključuje i istraživanja na razini poredbene lingvistike, filozofije i religije.
Danas se kod nas u Hrvatskoj sustavno obeshrabruju bilo kakvi interesi za bavljenje znanošću i kulturom, te se svaka takva težnja ismijava kao društveno beskorisna i u potpunosti neprofitabilna. Ipak, ovdje ne bih želio ponavljati svoje mišljenje o tome zašto se čak i u današnjoj Hrvatskoj ima smisla baviti studijem koji je neprofitabilan i nezastupljen na našem tržištu rada poput indologije. Više o tome možete pročitati u jednom moje prijašnjem tekstu – Kako je studirati indologiju? Što se na tom studiju uči? Čemu služi? I gdje se s njim zaposliti?
Umjesto toga, u nastavku ću iznijeti neke od zanimljivijih podataka o počecima indološke znanosti u Hrvata s kojima sam se do sad susreo.
Počeci indoloških istraživanja u svijetu
Interes za upoznavanje s indijskom kulturnom tradicijom u Europi seže još u antička vremena, kad su pisci i povjesničari poput Herodota i Megasthena u svojim spisima počeli bilježiti i ondašnje opskurne spoznaje u vezi s ovom za njih dalekom i egzotičnom zemljom. Do značajnog međusobnog utjecaja između grčke i indijske kulture došlo je još za vrijeme vojnih pohoda Aleksandra Makedonskog, kad je ovaj osvajač dopro do rubnih sjeverozapadnih regija Indije, iako nikad nije prodro u sami indijski potkontinent. Međutim, na tim su sjeverozapadnim rubnim područjima nadomak Indije Grci u 4. st. pr. Kr. osnovali dvije pokrajine svoga carstva, nazvavši ih Baktrijom i Partijom. Od 4. stoljeća pr. Kr. pa sve do samog početka 1. st. naše ere ovim su pokrajinama vladali indo-grčki vladari, doprinoseći značajnom međusobnom utjecaju ovih udaljenih civilizacija.
Osim Europljana, u to su se drevno doba za Indiju zanimali i Kinezi te Arapi, koji su u prvih nekoliko stoljeća nove ere ostavili za sobom par vrijednih prikaza onodobne Indije.
Europljani su se s Indijom počeli upoznavati konkretnije tijekom razdoblja od 13. do 16. st. naše ere, kad su izvještaje iz Indije donosili ondašnji veliki europski putnici, a od 16. do 18. stoljeća značajan broj kršćanskih misionara dolazi u Indiju te počinje proučavati lokalne običaje te učiti indijske jezike. Već u 16. i 17. stoljeću u Europi se javljaju pionirski spisi o sanskrtskom jeziku te prvi prijevodi nekih indijskih tekstova, a u 18. stoljeću počinju i prve zamjedbe o sličnosti te potencijalnoj srodnosti između indijskih i europskih jezika. Međutim, rođenje suvremene indologije kao ozbiljne znanstvene discipline pripisuje se britanskim administrativnim dužnosnicima koji su u 18. stoljeću, nakon što je Indija postala britanska kolonija, počeli sustavno izučavati indijske jezike i kulturu, ne bi li tako učinkovitije upravljali kolonijalnim teritorijem.
Tijekom 18. i 19. stoljeća tako, posredstvom utjecaja britanske Istočnoindijske kompanije, nastaju temeljni i ključni indološki radovi, poput rječnika i gramatika staroindijskih i srednjoindijskih jezika, filološke i lingvističke studije, prijevodi svetih i književnih tekstova, i sl. Kao posljedica svega ovoga, u drugoj polovici 19. stoljeća dolazi do pojavljivanja prvih indoloških studija na prestižnim europskim i američkim sveučilištima.
Znatan doprinos indologije u svjetskoj akademskoj zajednici
U ovom trenu netko od vas mogao bi se zapitati o razlozima zbog kojih je indologija uopće imalo važna za europsku znanost i kulturu. Stoga je potrebno znati da, iako je ova znanstvena disciplina zapravo započela zbog britanskih kolonizatorskih potreba, a kasnije su se njome “iz hobija” opčinjeno počeli baviti dokoni britanski i europski akademici, indologija predstavlja ključnu kariku koja je unaprijedila poredbenu lingvistiku.
Zahvaljujući upoznavanju Europljana s drevnim indijskim jezikom sanskrtom, jezikoslovci su počeli uočavati nepobitne sličnosti između indijskih i europskih jezika, što je dalo neslućeni vjetar u leđa istraživanjima o međusobnoj srodnosti indoeuropskih jezika. S rođenjem indoeuropeistike, došlo je do novog procvata lingvističkih istraživanja europskih jezika. Stoga Europa duguje svoju današnju izvrsnu upućenost u povijest europskih jezika otkriću sanskrta, koji je nemjerljivo doprinio novim spoznajama, našavši se u ulozi svojevrsnog lingvističkog “mosta” za utvrđivanje srodnosti svih indoeuropskih jezika.
Hrvat kao pionir indologije u svijetu
Međutim, nakon gore iznesenih činjenica o ranim počecima i važnosti indologije u svijetu, zasigurno ćete se začuditi kad vas obavijestim da je prvu sanskrtsku gramatiku na Zapadu objavio jedan Hrvat!
On se zvao Filip Vesdin, živio je od 1748. do 1806. godine, a bio je Hrvat iz Donje Austrije koji je prihvatio redovnički životni poziv. Stoga je pod redovničkim imenom Paulinus a Sancto Bartholomaeo 13 godina proveo u indijskoj državi Kerali, gdje je naučio indoeuropski indijski jezik sanskrt i neindoeuropski indijski jezik malayalam. Vrativši se u Europu, objavio je dvije sanskrtske gramatike, i one slove kao prve ikad objavljene sanskrtske gramatike na Zapadu. Prvu svoju gramatiku Vesdin je objavio još 1790. godine, a drugu usavršenu sanskrtsku gramatiku objavio je 1804. godine.
Vesdin je, osim pionirskog rada na izdavanju sanskrtskih gramatika, također pisao o srodnosti latinskog i njemačkoj jezika sa sanskrtom i avestičkim jezikom, kao i o brahmanističkoj religiji, obredima, kulturi te društvenom uređenju.
Međutim, Filip Vesdin ostao je zapamćen kao autor prve izdane zapadnjačke gramatike sanskrta posve slučajno. Naime, prije njega su sanskrtske gramatike već bili napisali Heinrich Roth, Abraham Roger, Jean Francois-Pons i Johann Erns Hanxleden. No, niti jedan od ovih četiriju pionira nije svoje gramatike uspio i izdati, već su njihovi radovi ostali u rukopisima sve do najnovijeg doba. Stoga je prva objavljena sanskrtska gramatika ipak bila Vesdinova.
Slabo poznata činjenica o autoru teksta hrvatske himne
Ipak, možda je još zanimljivija činjenica ta da je naš poznati preporodni pjesnik Antun Mihanović, uz to što je napisao tekst hrvatske himne, također naučio sanskrt te je 1823. godine objavio jedan od prvih poredbeno lingvističkih radova u svijetu u kojem je izložio teoriju o srodnosti indijskih i slavenskih jezika.
Prvi Hrvat koji je upisao sveučilišni studij indijske filologije u Heidelbergu bio je student Imbro Tkalac. No, svoj studij nikad nije dovršio, već je od njega odustao 1848. godine.
U Hrvatskoj se sanskrt po prvi put počinje predavati 1874. godine u sklopu studija slavistike na ondašnjem Fakultetu filosofičnom u Zagrebu. Sanskrt se u Hrvatskoj izučava u okviru raznih studija sve do 1959., kada Radoslav Katičić osniva studij indologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1962. se na studij upisuje 1. generacija studenata.
Studij indologije na FFZG-u kontinuirano djeluje sve do danas. Za potrebe studija sanskrt se tijekom godina učio iz raznih prevedenih i neprevedenih gramatika stranih autora (poput Stenzlera i MacDonella), no 2019. godine izdana je prva moderna Gramatika sanskrta iz pera hrvatskog autora i na hrvatskom jeziku. Napisao ju je indolog Ivan Andrijanić, moj nekadašnji profesor sanskrta, a iz uvoda te knjige preuzeta je i većina podataka za ovaj kratak informativni članak.
***
Preporučeni tekst: Kako je studirati indologiju? Što se na tom studiju uči? Čemu služi? I gdje se s njim zaposliti?