Dan treći: Grabovac – Gračac (91 km)
Ovo je bio najteži i najstresniji dan koji sam iskusio otkad vozim bicikl.
Dan je stvarno odmah krenuo naopako. Nakon samo nekoliko kilometara uspona na Plitvice i pred samim ulaskom u nacionalni park, Danijel je s bicikla ispred mene odjednom glasno viknuo: „To je to, nema dalje!“ Isprva mi nije bilo jasno što se događa, ali samo jedan pogled na zadnji pogon njegovog bicikla sve mi je razjasnio. Kompletna mašinica na njegovom biciklu bila je okrenuta i savinuta preko lanca. Zaista nije bilo dalje. Pokušali smo sami nekako popraviti ovaj fatalni kvar, ali u nedostatku adekvatnog alata, to nije bilo moguće.
Nalazili smo se na području gdje nema mobilnog signala ni interneta, tako da je i zvanje pomoći bilo vrlo upitno.
Sasvim slučajno, u našem smjeru tada su naišla dvojica biciklista. Pozdravio sam ih na engleskom i zamolio za pomoć, no odmah zatim sam shvatio da su dečki domaći. Ono što su nam rekli bilo je poražavajuće. Rekli su da nema biciklističkog servisa od Karlovca do Zadra, a da nam ni oni bez posebnog alata ne mogu nikako pomoći! Zapitao sam se kako je ovakva situacija moguća u zemlji koja slovi kao navodna turistička sila. Ako ti se na ovoj putnoj relaciji dugoj gotovo dvjesto kilometara dogodi kakav veći kvar, možeš samo sjesti i plakati! To smo i učinili. Sjeli smo na zemlju, a od pogleda na bicikl i na depresivnog Danijela skoro su mi potekle suze.
Pošto na tri mobilne mreže nije bilo internetskog signala, jedva smo i nazvali pomoć na cesti. Od Korenice smo bili točno 25 km i ta asistencija je koštala Danijela točno 500 kn.
Ja sam tih 25 km nastavio 25 km s velikom tugom i neizvjesnošću. Vozio sam, a da uopće nisam doživio ni Plitvička jezera ni ostalu prirodu i događaje oko sebe. Mislio sam da je gotovo, vraćamo se doma prvim autobusom i cijelo putovanje tu završava. Grozan osjećaj…
Trebalo mi je skoro tri sata do Korenice i cijelim putem nisam znao što i kako dalje. Tu sam shvatio koliko je psiha bitna stvar, jer ona određuje gotovo 90% naših sposobnosti za djelovanje. Tijelo je jako i tijelo izdržava, ali psiha ti govori: „Odustani, ti to ne možeš, vidiš kako je teško, trebao si ostati doma…“ Nije lako u tom trenutku otjerati takve misli, no to je nužno, inače baš možeš pustiti da te po putu radije pojede medvjed i skrati ti muke.
Ulaskom u Korenicu, po prvi puta me je zaustavila policija. Plavci su samo bili znatiželjni od kuda sam. Čudili su se mojoj volji i nakon kratkog razgovora su poželjeli mi sreću te krenuli dalje. Ubrzo me Danijel slavodobitno nazvao i rekao: „Joj, stari… Bilo je gusto, ali idemo dalje!“ Kod lokalnog automehaničara su mu uspjeli sklepati bicikl ali su usput nadodali i da obavezno ode kod profesionalnog servisera bicikala čim mu se ukaže prilika.
Bio sam presretan što nastavljamo put, ali mentalno i fizički iscrpljen, pa smo ostali na podužoj kavi da dođem sebi. Znam da sam se još sat vremena tresao od šoka, brige i razočaranja koje su mi priuštili tih 25 kilometara. Previše je tu bilo pripreme, novaca, planiranja i mjeseci iščekivanja da bi sve iznenada propalo. Ipak, krenuli smo dalje.
Put do Udbine poprilično je ravan, i sa svega nekoliko dužih uspona. Da bi zaobišli Udbinu i izbjegli beskonačno penjanje i spuštanje do grada, odlučili smo napraviti popriličan prometni prekršaj. Vozili smo cestom za isključivi promet motornim vozilima, i to punih 40 km! Bilo me strah policije, i tu smo imali sreću jer njih nije bilo. Policiju smo tijekom trajanja cijelog puta vidjeli samo u Korenici.
Naravno, kao i u okolici Slunja, na tom potezu gotovo uopće da i nema naseljenih kuća, već relacija nalikuje na ogromno prazno područje bez tragova ljudskog prisustva. Skoro cijela Lika tako me se dojmila. Ipak, priroda je u njoj fenomenalna i definitivno predstavlja veliki potencijal za kontinentalni turizam, samo kad bi bilo malo volje da se po tom pitanju nešto i učini.
Gladni, iscrpljeni te pomalo bezvoljni od cjelodnevnog bicikliranja i stresova, u kasnim popodnevnim satima ušli smo u Gračac. Ne gubeći vrijeme, ušli smo u prvi fast food koji smo našli, gdje sam popio najfiniju Coca Colu u svome životu i pojeo hambi u kojem sam najviše uživao, iako mu je okus zapravo bio prosječan. Zadržali smo u Gračacu neko vrijeme, jer sam tamo naručio i ćevape za poslije, pa smo tek nakon 20 sati stigli u naš novi unajmljeni apartman.
Dolaskom u apartman, dočekao nas je domaćin koji je i sam zaljubljenik u brdski biciklizam. Tako smo s njim podijelili dojmove o današnjem dijelu našeg putovanja, a također raspravili i o dionici koja nas je očekivala idućega dana – prelazak preko Velebita!
Iako smo bili strašno iscrpljeni od prijeđenog puta, Sunca i živciranja, tu smo noć jedva uspjeli zaspati. Odmah sam znao da će nam se to sutra osvetiti, jer čekala nas je vrlo zahtjevna dionica koja bi nas mogla slomiti: Gračac – Obrovac – Karin.
Zagreb smo tog dana ostavili 250 km iza nas.
[Nastavak ove putopisne avanture slijedi kroz nekoliko dana – stay tuned!]
***
Preporučeni tekst: Avantura godine: 500 kilometara biciklom u 6 dana (1. dio)