Dan prvi: Zagreb – Mrežnički brig (75 km)
Kaže neki meme na internetu da je jedini lanac koji pruža slobodu onaj biciklistički. Ne mogu se ne složiti s navedenom tvrdnjom. Svatko tko vozi bicikl, bilo to rekreativno ili profesionalno, zna o čemu govorim.
Volim bicikle od kad znam za sebe, kao i moj drug po pedali i dugogodišnji prijatelj Danijel. Zajedno smo došli do ideje da bi mogli svoje godišnje odmore potrošiti upravo na to, na godišnji umor. U pomalo pijanom stanju te jesenje večeri zaključili smo da nam baš to treba – maknuti se iz svoje zone ugode.
Zajedno smo krenuli u najveću avanturu godine, na putovanje biciklom od Zagreba do Splita. Meni je to bilo pravo djevičansko putovanje, dok je Danijel imao već popriličnog iskustva u ovakvim putnim avanturama.
Krenuti MTB-om na putovanje od skoro 500 km čista je ludost, rekli bi svi koji se imalo razumiju u biciklizam. Brdski bicikli su sami po sebi veliki i teški a oprema koju je na njima potrebno voziti (šator, vreća za spavanje, pune bisage) pruža još veći otpor na cesti.
Ima i nešto mazohističko i ludo u ovakvom putovanju, ali nije neizvedivo.
Poprilično neispavani i uzbuđeni zbog cijelog poduhvata, na put smo krenuli dana 29. 7. 2019., u ranu zoru (10h?).
Tih dana se na raznim portalima i televizijama vratile apokaliptične najave vremena. Kiše, munje, gromovi orkanski vjetrovi. Pomalo zabrinuti i pogledom u nebo došli smo do Remetinca gdje smo popili prvu kavu. Kišni oblak je nekako cijelom rutom do Starjaka bio ispred nas, tako da je cesta bila poprilično mokra, kao i mi, zbog prskanja automobila i naših bicikala
Dolaskom u Starjak napravili smo prvu puš-pauzu u šumarku i ubrzo krenuli prema Pisarovini.
Od Pisarovine do Karlovca ima nekih 35 km poprilično ravne i dosadne ceste. Jedino mi je na tom cijelom potezu bila zanimljiva rijeka Kupa gdje smo napravili još jednu pauzu.
Još prije samog polaska dogovorili smo se da nećemo žuriti jer smo ipak na odmoru, tako da smo često radili pauze.
Dolaskom u Karlovac i već poprilično gladni sjeli smo na ručak u lokalni restoran. Znam da sam se ja cijelim putem uglavnom držao mineralne vode makar me je stalno vuklo da popijem pivu, ali znam koliko me piva uspava.
Prepunih želudaca krenuli smo na posljednju dionicu puta prvog dana. Duga Resa! Od Karlovca do Duge Rese nema puno, svega 20-ak kilometara, ali uglavnom brežuljkastog terena. Koliko smo mogli, izbjegavali smo glavnu cestu – što zbog prometa, što zbog gušta.
Usponi, sparina, vruć dan. Već smo bili lagano na izmaku snaga ali nekako smo pronašli apartman koji smo iznajmili. Jedva. Bilo je blago šokantno otkriti da se apartman nalazi u gustoj šikari. A još veći šok da gazde apartmana nema!
Sasvim slučajno sam otkrio na stolu terase papirić s porukom: “Poštovani, morao sam hitno u Karlovac, ključ apartmana je u bravi. Ps: imate vlastitu plažu na Mrežnici!”
Nakon toga je slijedilo oduševljenje epskih razmjera kada smo shvatili u kakvoj smo prirodi. Mrežnica, raj na zemlji! Smaragdna rijeka koja je stvarno nešto fenomenalno.
Smještaj, okolica i sve zajedno vrijedi svake kune ostavljene tamo. Za svaku preporuku. Ne sjećam se kada sam se u životu bolje naspavao nego li u tom apartmanu. Savršeno hladno i savršeno toplo. Dobar san je bio preduvjet za dan koji nas je čekao.
Drugi dan: Mrežnički brig – Grabovac (Rakovica ) (81km)
Pomalo s tugom smo se ujutro spremili za nastavak puta. Znali smo da ostavljamo iza sebe prekrasnu Mrežnicu i krećemo na podosta zahtjevnu dionicu do Rakovice. Na tom području počinje gorsko-planinski dio Hrvatske.
Prije puta pospremili smo apartman, uredili se i krenuli naravno na kavu u lokalni restoran. Ta kava se odužila na dvije i, naravno, sat vremena kasniji polazak od planiranog. Kako nas je kava nahranila i zatvorila ono malo apetita koji smo imali, krenuli smo bez doručka. Pokazalo se je kao loša odluka. Bar za mene.
Odmah na početku došli smo do velikih uspona koji su me toliko uspuhali da sam u nekoliko trenutaka morao stati i loviti zrak. Danijel me je, po pravilu, ostavio nekoliko stotina metara i pričekao me kod dućana u Donjem Zvečaju. Tu smo pojeli neke poprilično suhe sendviče i krenuli dalje.
Na toj dionici priroda je bila prekrasna i stvarno neopisiva. S lijeve strane pratila nas je Mrežnica, a s desne strane su se izmjenjivale planine i široki pašnjaci. Do Tounja nismo imali nikakvih problema i preko njega smo praktički samo prešli, naravno uz kavu. 😉
Od Tounja do Slunja nas je čekalo 35 kilometara brdovitog terena i pustoši. Na tom potezu nema sveukupno trideset stanovnika sa još manje kuća. Vožnjom kroz taj kraj stalno smo imali osjećaj kao da se ne nalazimo u istoj državi. Miris rata tamo se još uvijek osjeća na svakom koraku. Tragedija…
Usponi i velika vrućina kumovali su osjećaju slabosti kod Danijela tako da smo po dolasku u Slunj odlučili napraviti veću pauzu za ručak. Svi biciklisti koji putuju na velike udaljenosti imaju po nekoliko kriza tokom putovanja. Sunce, teret, težak teren, blaga dehidracija – sve to može biti zeznuto.
Od samog grada Slunja nismo puno vidjeli, jer smo sjeli u prvu pizzeriu da se napunimo energijom. Do odredišta nam je tog dana trebalo još samo 20km, ali kakvih 20km! Slunj – Plitvice, cesta je živi pakao! Prometna nekultura!
Nisam nikada u životu toliko psovao kao na toj dionici. Apsolutni fokus bio mi je na cesti i molio sam sve bogove da preživim put. Nisam se mogao odlučiti što mi je gore, kamioni koji te zaobilaze za 5 cm ili nervozni vozači osobnih automobila kojima je tih 10 sekundi važnije od nečijeg života.
Prelaskom tih 20km smrti stigli smo u Grabovac, malo mjesto iza Rakovice za taj dan bilo naš cilj. U apartmanu koji smo iznajmili dočekala nas je vesela domaćica koja se nije mogla načuditi da smo stigli biciklima iz Zagreba. Uz sok nas je ponudila i kolačima koje je ispekla za nas.
Iza nas je bio 156 km udaljen Zagreb i mislio sam da je najgore prošlo. Kako sam se prevario! Treći dan je bilo svega, čak i mogućnosti prekida putovanja i povratka za Zagreb.
[Nastavak putopisa slijedi uskoro.]
***
Preporučeni tekst: Putopis: Grobničke Alpe (1. dio)
