Veličanstveni Risnjak (putopis)

Već duže vrijeme planiramo planinarenje po Risnjaku, ali se dosad okolnosti nikako nisu poklopile – nekad su u pitanju bile vremenske (ne)prilike, nekad osobne sumnje, a ponekad je i lijenost odigrala svoju ulogu. Međutim, nikad nije prekasno za posjet ovom čarobnom mjestu našeg Gorskog kotara. Sad nam je i prilično jasno da jednom kad prođete ove šume i vrhunce, stvari više nikad neće biti iste.

Risnjak 1
Ovim putevima, u napuštenim vremenima, hodaju risovi (foto by Borna Kezele)
Vilje, Veliki Risnjak i ljubav na prvi korak

Plan se u zadnji čas promijenio te smo kao početnu točku uspona uzeli lokaciju Vilje koja je ujedno i zadnje mjesto do kojeg možete doći automobilom. Prvotni plan je uključivao Crni Lug, ali nam je Oleg – iskusni i dugogodišnji planinar – savjetovao da će nam, s obzirom na vrijeme pokreta (odužilo se to na kraju, zbog gužvi na cestama počeli smo uspon tek negdje oko 18:00 s tim da je dan bio oblačan), to biti prerizično ukoliko do planinarskog doma želimo stići prije mraka. Nepoznato nam je ovo područje te smo poslušali iskusnije. Mali savjet, jer sada imamo iskustvo koje možemo podijeliti: ukoliko imate niski automobil, vožnja od Gornjeg Jelenja do Vilja možda i nije najbolja ideja. Upozoreni smo da je i opasno ostavljati automobil usred šume jer na ovom području često prolaze imigranti. No, o toj teškoj temi malo kasnije.

Risnjak 2
Mjesto za ostaviti automobil, Vilje. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 3
Preopremljeni planinari. (foto by Borna Kezele)

Od Vilja do Schlosserovog doma ima nešto više od jedan sat hoda, a mi smo uspjeli, unatoč prepunjenim torbama, doći malo brže. Uz oblake na nebu te uz gustoću šume, činilo se da je kasnije nego što je zapravo bilo. Možda nas je i to malo potjeralo naprijed. Po putu, kao i na našoj Ivanščici, možete čitati (ljubavnu) priču o Risnjaku i kako je ovo područje zapravo dobilo ime. Naravno, radi se o divljoj mački – običnom risu (Lynx lynx) koji i ovdje obitava u dubokoj šumi. Taj naš ris sve je samo ne običan te ga rijetki imaju priliku vidjeti. U samu priču su, kako to biva u folkloru, upletene i vile Goranke te ljudi između kojih nije bila dopuštena ljubav. Ipak, jedna vila se zaljubila u čovjeka i on u nju te ih je glavna vila pretvorila u divlje zvijeri – ženskog i muškog risa koji su bili prognani i osuđeni da lutaju i žive na ovim prostorima. Znate što? Nama ta njihova sudbina uopće ne zvuči loše! Priroda Gorskog kotara sasvim dobro pristoji ovim veličanstvenim životinjama koje su rođene da budu slobodne.

Risnjak 4
Usput se pružaju pogledi. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 5
Medvjeđa vrata. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 6
Prvi pogled na Schlosserov dom. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 7
Putevi su pravi planinski, može se jedino kako i treba – pješke. (foto by Borna Kezele)

Negdje na sredini puta, staza prolazi kroz dvije stijene, a mjesto nosi naziv Medvjeđa vrata. Sama staza dosta je lagana, ali tim bolje jer vam to ostavlja dovoljno prostora (i daha) da se vrtite uokolo i upijate zelenilo. Uskoro se naziru stijene, a izdaleka se pruža pogled na jedan od najljepših domova u Hrvatskoj – Planinarski dom na Risnjaku Dr. Josip Schlosser Klekovski (1418 mnv). Tu nas, u društvu još jednog planinarskog para, dočekuje gospođa Vesna Devčić koja nas je odmah pitala otkud smo došli jer smo bili znojni te smo izgledali umorno. Drago mi je da smo se svojim podvigom drugi dan iskazali te nismo razočarali tetu Vesnu.

Nakon toga slijedi ostavljanje stvari u našoj sobi te kratka tura kroz unutrašnjost doma. Teta Vesna se vjerojatno ne sjeća, ali pričali smo mi već par puta na telefon i dogovarali naš dolazak. Bilo mi je zadovoljstvo konačno upoznati tu hrabru ženu koja sa svojim mužem (koji ponekad u ruksaku nosi plinsku bocu iz podnožja do doma; oni kojima su svojstva plinskih boca poznata, znaju koliko je ogroman takav pothvat) vodi Schlosserov dom.

Risnjak 8
Schlosser okupan suncem (foto by Borna Kezele)
Risnjak 9
Pogled prema Kvarneru. (foto by Borna Kezele)

No, iako je umor od vožnje bio prisutan, nije bilo vremena za odmor te smo iskoristili idealnu priliku zalaska Sunca na Velikom Risnjaku (1528 mnv) koji se nalazi jedno petnaest minuta hodanja/penjanja iznad Schlosserovog doma. Pustit ću fotografijama da govore umjesto ovih riječi. Jedino treba spomenuti tri dobro ugojene divokoze koje smo ugledali s vrha, a kojih nažalost nema na fotografijama.

Risnjak 10
Penjanje kroz borovu šumicu do Velikog Risnjaka. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 11
Schlosser postaje sve manji. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 12
Još malo do samog vrha. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 13
Solarna yoga, ali prava (foto by Borna Kezele)
Risnjak 14
Idealno mjesto za meditaciju. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 15
Desno u daljini slovenski Snežnik. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 16
Još malo veličanstvenosti. (foto by Borna Kezele)
Za Schlosserov dom spremni

Ako se ne računa hotel na Rogli (a ne računa se), ovo je moje prvo noćenje u planinarskom domu. Drago mi je da se ovo razdjevičenje dogodilo upravo kod gospodina Schlossera koji je inače rođen u Moravskoj, ali je svojim djelovanjem postao „naš“ čovjek. Završio je filozofiju i medicinu te kao liječnik došao u Hrvatsku. U botaničkim ekskurzijama obilazi mnoge naše planine, a spada i među prve istraživače masiva Risnjak. Gospodin Schlosser bio je i prvi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva. Planinari mu zato odaju počast te tako dom na Risnjaku i livada pokraj samog doma nose njegovo ime. Planinarski dom dobro je opremljen, a uz uobičajenu opremu (hranu, piće, ležajeve, veliki dnevni boravak), ovdje možete naći i malu knjižnicu koju pune (i prazne) sami planinari i posjetitelji doma. Ne moram reći da sam bio apsolutno očaran ovim mjestom.

Risnjak 17
Biblioteka Risnjak 1 (foto by Borna Kezele)
Risnjak 18
Biblioteka Risnjak 2 (foto by Borna Kezele)
Risnjak 19
Manda i njezini medvjedići. (foto by Borna Kezele)

Iskoristili smo vrijeme prije spavanja kako bi još malo upijali znanje od gospođe Vesne. Pričala nam je kako je prije znala usred noći planinarima otvarati vrata, ali su se sad vremena promijenila. Danas se sva vrata u Schlosserovom domu dobro zaključavaju i provjeravaju te ovdje stalno netko (gospođa Vesna, njezin muž ili volonteri) „dežura“. Naime, u siječnju ove godine netko je provalio u dom. Počinitelji su razbili prozore i vrata te napravili kolosalni nered unutar doma – razmazali izmet i izlučevine po podovima iako postoji zahod te palili vatru na podu u dnevnom boravku iako tamo postoji veliki kamin koji itekako funkcionira. Svi mi težimo k tome da budemo liberalni, ali treba se povući linija kad vam netko počne uništavati kulturološka dobra. Možemo mi pričati koliko god hoćemo o tome kako su stranci prijazni i pozitivni ljudi, ali sumnja će postojati dokle god se ovakve stvari događaju. Obrazovanom čovjeku lako je teorijski shvatiti da je generalizacija opasna stvar, ali recite to onima koji se nađu u neposrednoj opasnosti i kojima je učinjena šteta.

Risnjak 20
Dnevni boravak u Schlosseru. (foto by Borna Kezele)

No, ove tamne i teške misli o ljudskoj prirodi ubrzo su nestale te smo lagano utonuli u san. Dobro se spava kad znaš da je iznad tebe Veliki Risnjak i veliko divlje prostranstvo.

Risnjak 21
Pogled kroz prozor naše sobe. (foto by Borna Kezele)
Put na Snježnik i snovi o Guslici

Probudili smo se u 7:00 te krenuli van na livadu kako bi doručkovali. Dok sam izlazio na jutarnje sunce, teta Vesna je fućkala kao da nekog doziva. Pun znatiželje, upitao sam je doziva li ona to orlove, a ona mi je odgovorila da zove svog Pabla. Nisam trebao ni pitati, a ona je odgovorila kako je Pablo lisac koji dolazi ovdje jesti, ali ne da se maziti. Ostao sam zapanjen. Teta Vesna nam je skuhala kavu i čaj (s domaćim medom). Pijuckali smo naša pića i uživali u svježem zraku.

Risnjak 22
Ki to more platit? (foto by Borna Kezele)

Dan je bio dobar, a plan nam je bio čim prije krenuti prema Snježniku preko Cajtiga  za što treba otprilike dva i pol sata. Ostavili smo nepotrebne stvari u domu te smo samo s jednim ruksakom nastavili dalje. Put se naglo spušta dolje te smo odmah na početku vidjeli da će se ovdje biti teško vratiti. Najgore je (ili najbolje?!?) kada pred sam cilj moraš zapinjati i penjati se po kamenju. Uski planinarski put ide gotovo cijelim putem kroz šumu te smo zaštićeni od vrućine. Jedan dio hodamo po tzv. rimskoj cesti.

Malo prije Cajtiga susrećemo jednu manju skupinu planinara koji su mislili da smo stranci, a mi smo to isto pomislili za njih. Paranoja se očito dovoljno proširila. Na Cajtigama jedan šutljivi planinar koji nas jedva pozdravlja, a tek pola sata do Snježnika, na skretanju za Veliki Risnjak ili Snježnik, susrećemo veću skupinu Španjolaca. Teta Vesna ujutro se dvoumila da li da kuha ručak ili ne, hoće li biti ljudi danas ili neće? Već smo joj skoro poslali poruku da ipak kuha jer dolaze Španijardi, ali pratili su oni nas ipak do Snježnika. Došli su iz smjera Platka gdje se može komotno i bez „drndanja“ doći automobilom iz Rijeke.

Risnjak 23
Zavidna količina drveća pola sata prije Snježnika. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 24
Snježnik je naš! (foto by Borna Kezele)

Puhalo je na Snježniku (1505 mnv) te smo brzo krenuli dalje. U daljini smo tada vidjeli Guslicu koju nam je već prije spominjao Oleg. Eto, to je onaj trenutak kad znaš da si nezasitan i da uistinu voliš te vražje planine, prirodu i vlastiti znoj te ćeš vjerojatno svojoj strasti robovati dokad će te vlastite noge nositi. Ovo je bio i jedan od rijetkih trenutaka kada nisam posjedovao planinarsku kartu područja po kojemu lutamo.

Risnjak 25
Poziranje za HPS (jer imaju loše prijemčiv papir u dnevniku Hrvatske planinarske obilaznice). (foto by Borna Kezele)

Spuštamo se dolje po stijenama do planinarskog doma Snježnik ili planinarskog doma Moša Albahari (1490 mnv) koji već godinama propada, točnije od godine 1974. kada je zadnji put obnovljen. Dom je u užasnom stanju, a vide se i znakovi provaljivanja. Drvenu terasu s koje se pruža lijep pogled na Kvarnerski zaljev i Učku ne preporučam vam obilaziti jer su i same daske u derutnom stanju i netko bi mogao tamo i propasti.

Risnjak 26
Tužna realnost planinarskog doma Moša Albahari. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 27
Devastirana terasa,… (foto by Borna Kezele)
Risnjak 28
…ali kakav pogled! (foto by Borna Kezele)
Risnjak 29
Pogled prema stvarima koje tek dolaze: u daljini je Guslica. (foto by Borna Kezele)

Ne znamo kud dalje, ali u daljini vidim starijeg gospodina koji se penje prema nama. Imali smo sreće jer je on ovdje često i zna sve staze kao svoj vlastiti džep (mora da ima veliki džep). To je naš čovjek, ali ne samo po nacionalnosti nego i po duhu te nam odmah predlaže prekrasnu kružnu stazu od šest do osam sati hoda. Volim takve ljude! Nema predrasuda, ne pokušava pogoditi koliko mi možemo ili ne možemo nego nudi ono najljepše i najbolje – to je stav s kojim treba kročiti kroz život, to je stav onih koji nisu uvjetovani obrascima. Daleko od toga da su svi planinari takvi slobodni ljudi, ali skrivaju te puste visine dosta mudraca, začudili bi se koliko.

Guslica i Jelenc nam ostaju za drugi put (koji će, sudeći po količini anksioznosti prilikom vraćanja u „normalan“ život i civilizaciju, biti prilično brzo), a mi se sada spuštamo u smjeru Platka da bi se spojili opet na cestu za Cajtige i krenuli po istom putu do Schlosserovog doma po stvari.

Risnjak 30
Prirodni totemi po putu natrag prema domu. (foto by Borna Kezele)

Zadovoljan sam, a zadovoljna je i teta Vesna kad nas je vidjela da smo se vratili. „Već ste ovdje?!“ mi je bilo dovoljno da znam da sad definitivno postoji međusobno uvažavanje između nas i ove izuzetne planinke. Jurcanje po planinama mi je zadnje na pameti, ali lijepo je kad stigneš obići čim više vrhova i lokacija kad si gotovo uvijek ograničen vremenom. Skidamo gojzerice i hladni planinski zrak nam miluje tabane. Kod doma je pomalo gužva, ali nas to nimalo ne smeta. Psi i ljudi – svi zajedno uživamo u ovom izuzetnom mjestu. Naručujemo svoju dozu C-vitamina (kiselo zelje) koja je uopće neopisivo bolja nego bilo koja doza u dolini. Još malo sjedimo i uživamo, a tada krećemo dolje do Vilja gdje smo ostavili automobil.

Risnjak 31
Pozdrav Snježniku u daljini! (foto by Borna Kezele)
Risnjak 32
Palenta i kiselo zelje neuobičajeno gode, a ni Laško pivo nije nikad bilo bolje. (foto by Borna Kezele)
Mrzla Vodica i zaključne misli

Nakon dan i pol planinarenja prilikom kojeg smo prošli malo preko dvadeset kilometara, plan je bio obići još Mali i Veliki Kamenjak koji se uzdižu iznad istočne strane Grobničkog polja. Iako su tijela davala minimalne znakove umora, pretpostavljam da je um taj koji se umorio. Tabani su malo boljeli i moja ramena od ruksaka, međutim generalno se osjećao neki zamor uz koji je još trebalo voziti dva sata do Poreča. Tako smo se ipak odlučili da obiđemo jezero Mrzla Vodica u istoimenom naselju.

Ispalo je da smo vidjeli samo manji dio jezera (drugi dio je Lokvarsko ili „Omladinsko“ jezero koje je u biti zasebno jezero), ali i to je bilo sasvim dovoljno za mali odmor uz vodu. Ležali smo tako na drvenom molu i slušali kako vjetar ljulja grane. Oko jezera postavljena je i izložba fotografija te drvene skulpture raznih autora stvorene i izložene od goranske kiparske radionice Lokve.

Risnjak 33
Jezero Mrzla Vodica. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 34
Bara Mrzla Vodica. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 35
Instalacija „Dom“ uz jezero. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 36
Puteljak vodi kroz prirodni teren. (foto by Borna Kezele)
Risnjak 36
Malo i ljudskih mrzlovodičkih totema. (foto by Borna Kezele)

Malo je za reći kako je ovaj tekst poziv apsolutno svima da istraže Gorski Kotar koji opasno konkurira za najljepše mjesto naše domovine. Nevjerojatno je, a to mi je sve jasnije kako se moja planinarska iskustva i svijest šire, koliko je Hrvatska bogata zemlja i koliko je ovdje kod nas priroda lijepa. Moramo se potruditi svim silama da sačuvamo ovo što imamo, ne samo zbog nas samih nego zbog svih koji će ovdje doći i u poštovanju uživati u ovim prirodnim čudesima. Priroda je dio nas i ako je izgubimo, izgubili smo sebe.

***

Preporučeni tekst: Putopis: Brgudački partizan

Lifestyle, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *