Uvod u glavne grane buddhizma: rasprostranjenost mahāyāne u Aziji (dio 4/5)

Danas nastavljamo s temom mahāyānskog buddhizma, no kako smo u prošlom tekstu istaknuli neke od glavnih općih karakteristika ove grane buddhizma, danas ćemo proučiti rasprostranjenost i raznolikost mahāyānskih sekti diljem Azije.

U mahāyānskom buddhizmu Azije može biti govora o novim tendencijama uvođenja monističkog svjetonazora kao i politeističkih vjerovanja (Dumoulin, 1977., str. 158.) u inače poprilično antimetafizičke doktrine hīnayāne. Tako je u ovoj novoj “grani” buddhizma prisutno vjerovanje po kojem se lik Buddhe izjednačava s kozmosom, kao i s principom najviše i apsolutne realnosti. Istovremeno se utjelovljenje te apsolutne realnosti javlja u mnogim mitskim likovima različitih buddhi i bodhisatti, koji se počinju štovati gotovo poput božanstava politeističkih religija.

Buddhisticki vjernici
Foto: PxHere

Neke tipičnosti azijske mahāyāne

Jedan od najvažnijih mahāyānskih Buddhi je Amida (sanskrt – Amitābha), koji se posebno štuje u sekti Čiste zemlje (jing-tu, ili Pure Land) te njihovo štovanje ima karakteristke bhaktija (Dumoulin, 1977., str. 160.) (bhakti je tipično hinduistički način predanog i intimnog obožavanja božanstva), kao što su praksa ponavljanja njegova imena (“Namu Amida Butsu”).

S druge strane, kao što je već istaknuto u prethodnom tekstu, za nastanak zena bio je ključan filozofski pravac mādhyamika i mislilac Nāgārjuna (Dumoulin, 1977., str. 161.) od kojih je zen preuzeo visoko apstraktnu misao punu paradoksa i odbijanja potvrde bilo kojeg stajališta.

Što se tiče same granice između azijskih zemalja u kojima prevladava hīnayānski ili mahāyānski buddhizam, čini se da ta podjela ne može biti izvršena s potpunom sigurnošću i točnošću. Kao granična područja tih dvaju utjecaja obično se ističu Vijetnam i Indonezija u kojima su prisutna oba oblika buddhizma (Dumoulin, 1977., str. 157) .

Kip Buddhe Tajvan
Foto: Wikimedia Commons

Tajvan

U vezi s posebitostima buddhizma u pojedinim mahāyānskim zemljama, na Tajvanu se, na primjer, uz ortodoksni oblik buddhizma razvio i tzv. chai-chiao, tj. “vegetarijanska religija”, koja uz buddhističke sadrži i “dosta taoističkih i konfucijanističkih elemenata” (Raguin, 1977., str. 180. i 182). Od ostalih posebitosti valja istaknuti kako se njihov buddhizam trudi osloboditi (većinom) nezaslužene titule “neinvolvirane” religije. To uključuje i sudjelovanje u mnogim društveno korisnim akcijama. Također, veliki postotak stanovništva Tajvana pri popisima stanovništva izjašnjava se buddhistima, no zapravo slijede više vjerovanja narodnih tajvanskih religija. Veliki postotak buddhističkog stanovništva također izražava vjeru u boga.

U novije doba na Tajvanu je prisutan trend dolaska Amerikanaca koji žele učiti o buddhizmu, te oni prenose stečena znanja u svoju domovinu (Raguin, 1977., str. 182).

Buddhisticki hram Vietnam
Foto: Wikimedia Commons

Vijetnam, Indonezija, Koreja

U Vijetnamu je također došlo do prožimanja buddhizma s narodnom religijom, a naglasak je na štovanju mnogih buddhi i bodhisatti te svetaca kineskog buddhizma. Prisutan je i oblik amidizma tj. štovanja Amide (ovdje pod nazivom “tinh-do”) koji je uvezen iz Japana i Kine, i uglavnom je laičko vjerovanje. Također, kao što je već spomenuto, Vijetnam je jedno od jedinih mjesta u svijetu u kojem danas rame uz rame supostoje theravāda i mahāyāna.

U Indoneziji, buddhizam je mješavina vjerovanja tajlandske theravāde, kineskog chana (tj. zena) i sekte Čiste zemlje.

U Koreji je od pamtivjeka prisutna tendencija ujedinjenja svih buddhističkih sekti u jednu, te standarndna sklonost miješanja s lokalnim vjerovanjima. No, ono što je ovdje zaista iznimno jest pojava tzv. won-buddhizma koji početkom 20. st. osniva Soe-Tae San, a jedini je objekt štovanja wonskog buddhizma obični crni krug na bijeloj pozadini koji predstavlja dharmakāyu, tj. kozmičko tijelo Buddhe (Dumolin, 1977. (b), str. 211.). Sama sekta otvorena je i laicima, te se usredotočuje na probleme suvremenog čovjeka slijedeći pritom trend karakterističan i za “novi buddhizam” dvadesetog stoljeća.

Buddhisticki redovnik Japan
Foto: Wikimedia Commons

Japan

U Japanu je razgranatost mahāyānskih sekti posebno izražena, što nije iznenađujuće s obzirom na to da je “religijska situacija modernog Japana [također vrlo] […] pluralna”, omogućavajući interakciju među najrazličitijim svjetonazorima i vjerovanjima. Tako su u današnjem Japanu, da spomenemo samo najvažnije, zastupljene indijske, kineske, kršćanske, kao i originalno japanske vjerske tradicije. Situacija s buddhizmom u Japanu ponešto je specifična u usporedbi s većinom mahāyānskih (kao i općebuddhističkih) zemalja Azije. Naime, buddhizam “nikada [u toku povijesti] nije bio proglašen [službenom] religijom Japana”. Usprkos tome, njegova prisutnost i utjecaj imali su presudnu ulogu u oblikovanju onoga što danas smatramo tipično japanskim načinom mišljenja i svjetonazora (Dumolin, 1977. (c), str. 215.).

Od zaista raznolikog mnoštva japanskih buddhističkih sekti mogli bismo kao najznačajnije istaknuti zen sekte sōtō i rinzai, različite nichireanske sekte (kao shōshū, kokuchūkai, nihonzan myōhonji, reiyūkai, sōka gakkai…) i shingonske sekte (kao gedatsukai, shinnoyen, risshō kōseikai…), te sektu “Čiste zemlje” koja se u Japanu također podijelila na mnogo podgrana.

Dvije glavne japanske zen sekte, sōtō i rinzai, prvotno su nastale u Kini u sklopu razvijanja kineskog chana. Zen se razvio od prvotne indijske dhyāna meditativne prakse, te se preko Kine proširio Vijetnamom, Korejom i Japanom.

Soto zen
Foto: Wikimedia Commons

Sōtō  i rinzai sekta

Sōtō sekta osnivača Dogena stavlja najveći naglasak na odricanje od svijeta, “odbacivanje politike, svjetovnih posjeda” i posebno ističe ključnu ulogu meditacije kao jedine potrebne metode za dosezanje prosvjetljenja (Dumolin, 1977. (c), str. 221.). . Sōtō se, u usporedbi s visokoapstraktnim rinzaijem, često opisuje kao mnogo “prizemnija” varijanta zena.

S druge strane, rinzai sekte stavljaju glavni naglasak na zazen (sjedeću meditaciju), fizički rad i kōane, po kojima su najpoznatije i najprepoznatljivije.

Općenito rečeno, rinzai odbacuje vanjski formalizam dotadašnjih kineskih i japanskih škola, razvija “paradoksalnu spiritualnost” (Dumolin, 1977. (c), str. 220.) i protivi se bilo kakvom duhovnom autoritetu osim vlastite intuitivne spoznaje, kao i konvencijama poput logike i uporabe jezika i simbola za izricanje duhovnih istina.

Buddha Amida 2
Foto: Wikimedia Commons

Sekte “Čiste zemlje”

Suština sekte “Čiste zemlje” (osnivač Hōnen, 12/13. st.) jest nalaženje “lakog put ka spasenju” za ljude rođene u periodu “kasnije Dharme”. Za razliku od mnogih drugih japanskih (i općenito buddhističkih) sekti, ovaj pokret pri svom nastanku nije u svoj program uključivao “kritiku i pročišćenje” buddhističkih varijanti, sekti i škola u vremenu njegovog pojavljivanja. Umjesto toga je bio specifično usredotočen na zadovoljavanje “hitnih religijskih potreba ljudi” (Dumolin, 1977. (c), str. 221.).

Buddha Amida
Foto: Flickr

Što se tiče najvažnijih vjerovanja, “Nova zemlja” u središte svoje pobožnosti, štovanja i vjere postavlja figuru Buddhe Amide (sanskrt – Amitābha) koji je vjerojatno čak i nebuddhističkog podrijetla. Njegovo je kraljevstvo Čista zemlja ili Zapadni raj, a kult Amide ima neke od karakteristika hinduističkog bhakti pokreta. Glavna vjerska praksa je, u čistom bhakti kontekstu, ponavljanje imena božanstva koje se štuje: “Namu Amida Butsu”. Time amidizam ili sekta čiste zemlje predstavlja oblik buddhizma koji se može punopravno nazvati čistom religijom u klasičnom zapadnjačkom smislu (što s mnogim drugim oblicima buddhizma nije slučaj). Ipak, u sklopu općebuddhističke tendencije slijeđenja modernih intelektualnih trendova u dvadesetom stoljeću, vjerovanja amidizma se od tog razdoblja počinju demitologizirati a svjetonazori osuvremenjivati. Učenje se više ne prihvaća doslovno već se na mitološke elemente gleda kao na ideal koji pomaže vjernicima u suočavanju sa stvarnošću (Dumolin, 1977. (c), str. 226.).

Nichiren 1
Foto: Wikimedia Commons

Nichirenske sekte

Nichireanizam je u utemeljio 13. stoljeću u Japanu buddhistički redovnik Nichiren. Razvio je, promatrano u općebuddhističkom kontekstu, dosta specifična i originalna učenja. Po njemu, spasenje je jedino moguće putem konverzije na buddhizam. Uz to, propovjedao je vjerovanje u “Vječnog Buddhu i obećavao sljedbenicima raj na zemlji”, te isticao dostatnost vjere u Saddharmapuṇḍarīkasūtru (tj. Lotosnu sūtru). U 20. st. i nichireanizam se svjetonazornski mijenja, naglašavajući “realizam, povezanost sa zemaljskim životom, društvenu odgovornost i militantne aktivnosti” (Dumolin, 1977. (c), str. 239.).

Što se osobina različitih nichireanskih sekti tiče, kokuchūkai govori o “Japanu kao o obećanoj zemlji”, pri tom izražavajući jaku nacionalističku notu, a Nichirena vidi kao “zadnje utjelovljenje Buddhe” (Dumolin, 1977. (c), str. 240.).

Nichiren 2
Foto: Wikimedia Commons

Nihonzan myōhonji sekta također počinje svoj život prožeta nacionalističkim nabojem, no nakon Drugoga svjetskog rata postaje pacifistična. Ovo je danas jedina pacifistična nichireanska sekta, te je raširena u mnogim buddhističkim zemljama Azije. Jedine vjerske prakse nihonzan myōhonjija su ponavljanje imena Lotosne sūtre uz udaranje u “bubanj mira”(Dumolin, 1977. (c), str. 240 – 214).

Reiyūkai se spominje kao najstariji pokret nastao iz originalnog nichireanizma, a jezgra njegove prakse je štovanje predaka. Uz klasično štovanje Lotosne sūtre zalaže se i za boljitak čovječanstva (Dumolin, 1977. (c), str. 242).

Buddhisticki hram
Foto: Japan Wikipedia

Sekta sōka gakkai (osnivač Makiguchi) iznimno je specifična, čak i u kontekstu sekti poteklih od nichireanizma. Mogla bi se okarakterizirati kao „religijsko-politički masovni pokret”, te ima više pripadnika od svih ostalih japanskih buddhističkih sekti, a također je i najrasprostranjenija japanska buddhistička sekta na Zapadu. Njezini pripadnici tvrde kako je njihov oblik vjerovanja „jedini pravi buddhizam i jedina savršena religija”. Prvotni element Makiguchijeve izvorne misli i „teorije vrijednosti” istisnuo je utjecaj Nichiren shōshūa tj. pravog nichireanizma. Pripadnici sekte štuju Gohonzon. To je svitak s kineskim ideogramima koji pobuđuju sveto ime Namu Myōhō Renge Kyō, a Nichirena smatraju reinkarnacijom bodhisatte Viśištacāritre, te ultimativnim Buddhom, „istiskujući osnivača Śākyamunija iz centra religije” (!). Uz to, u sōka gakkaiju je također veoma izražen japanski nacionalizam, a posebno je zanimljivo što se u kontekstu ove sekte spominje i shakubuku, tj. „nasilna metoda preobraćenja” krivovjernika, grub i nasilan pristup u preobraćenju i vrbovanju vjernika koji uključuje “razaranje tuđih uvjerenja u svrhu suočavanja s istinom”. Ipak, takve metode u moderno vrijeme uglavnom su napuštene, a zamjenjuje ih težnja ka modernitetu, demokraciji i miru u svijetu (Dumolin, 1977. (c), str. 251 – 268).

Shingonski oltar
Foto: Wikimedia Commons

Shingonske sekte

Preostali bitni buddhistički vjerski pokreti Japana nemaju svoj izvor u nichireanizmu, već u shingonskoj školi koja je zapravo inačica japanskog folklora i ezoterizma.

Prva je takva sekta gedatsukai koja ne naglašava totalno transcendiranje ljudske egzistencije već ističe važnost rješavanja problema svakodnevnice. Glavni ritual je lijevanje čaja preko kipa Buddhe svakog sata svakog dana (iako se praksa s vremenom modificirala, te se izvodi samo na Buddhin rođendan) korištenje mandala i meditiranje na slovo “A” (praksa je posuđena iz izvornog Shingona) (Dumolin, 1977. (c), str. 243 – 244).

Sektu shinnoyen karakteriziraju ezoterične propovjedi, tantrički prinosi vatre (slični vedskoj žrtvi!), vjerovanje kako je srž cjelokupnog buddhističkog učenja Mahāparinirvāṇasūtra, te je također prisutna vjerska praksa izgovaranja njezinog naziva (Dumolin, 1977. (c), str. 245).

Japanski buddhizam i priroda
Foto: Wikimedia Commons

U sekti risshō kōseikai nalazimo vjerovanje u Lotosnu sūtru koja se ovdje, netipično za japanske sekte, dovodi u vezu s originalnim Buddhinim učenjima. Naglasak je na samorazvoju, umjetnosti života i socijalnoj involviranosti, a u vjerovanjima su prisutni i elementi folklore i šamanizma (Dumolin, 1977. (c), str. 245 – 249).

Kada je riječ o japanskom buddhizmu, važno je za kraj istaknuti kako u 20. st. pod utjecajem zapadne znanosti u Japanu dolazi do trenda povratka prvotnom buddhizmu. Naime, tek tada Japanci po prvi put osvješćuju Buddhu Śākyamunija kao osnivača buddhističkog nauka. Do tada su tu ulogu pripisivali različitim japanskim i kineskim patrijarsima raznih škola. No, od 20. st. japanski buddhizam, uz poticaj Zapada, po prvi put izravno stupa u kontakt s izvornom indijskom tradicijom, bez dotadašnjeg obaveznog posredstva Kine i Tajlanda, preko kojih je buddhizam i došao u Japan (Dumolin, 1977. (c), str. 238).

Popis literature korištene u ovom poglavlju teksta:

Dumoulin, Heinrich: “Introduction”  (u: Dumolin, Heinrich; Maraldo, John C.: Buddhism in the modern world, New York & London, Collier books & Collier MacMillan Publishers, 1977)

Dumolin, Heinrich: “Contemporary Buddhism in Korea” (u: Dumolin, Heinrich; Maraldo, John C.: Buddhism in the modern world, New York & London, Collier books & Collier MacMillan Publishers, 1977 (b))

Dumolin, Heinrich: “Buddhism in Modern Japan” (u: Dumolin, Heinrich; Maraldo, John C.: Buddhism in the modern world, New York & London, Collier books & Collier MacMillan Publishers, 1977 (c))

Raguin, Yves: “Buddhism in Taiwan” (u: Dumolin, Heinrich; Maraldo, John C.: Buddhism in the modern world, New York & London, Collier books & Collier MacMillan Publishers, 1977)

***

Preporučeni tekst: Uvod u glavne grane buddhizma: osnovne posebnosti mahāyāne (dio 3/5)

Jeste li znali?!, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *