Tko već neko vrijeme prati moje baljezganje na Kurzivu, vjerojatno je upoznat s činjenicom da me zanimaju ekstremi u glazbi. Kompozicija o kojoj vam danas želim pisati svakako spada u kategoriju ekstrema, a ne radi se čak ni o nekakvoj “novoj” glazbi već o klasičnoj avangardnoj kompoziciji koja uključuje orkestar i zbor.

Ove lude kompozicije svjestan sam već dugi niz godina. Ne slušam ju često, jer moji živci to ne bi mogli podnijeti. Ali je se, eto, svako toliko sjetim i ponovno joj se vratim, jer je ona ostavila važan trag u mojem poimanju eksperimentalnog pristupa glazbi i umjetnosti općenito.

Kompozicija o kojoj govorim zove se Cendrées, a njezin autor je značajni klasični avangardist Iannis Xenakis, o kojem je potrebno reći nekoliko uvodnih redaka u nastavku. No, prije nego li krenemo dalje, predlažem da kliknete na dolje priloženi YouTube link te slušate samu kompoziciju za vrijeme čitanja ovog teksta. Tako će vam biti mnogo jasnije o čemu ja to zapravo govorim:

Ponešto o Xenakisu

Iannis Xenakis je kompozitor rođen 1922. a umro je 2001. godine, a bio je miješanog grčkog, rumunjskog i francuskog porijekla. Smatra se jednim od značajnijih europskih avangardnih kompozitora u razdoblju nakon II. svjetskog rata.

Obično se ističe njegov inovativni pristup komponiranju i izvođenju glazbe, zbog čega je imao značajan utjecaj na avangardnu glazbu općenito. Kao prvo, mnogo više od melodije zanimao ga je kontrolirani nesklad u glazbi. Mnoge od njegovih kompozicija tako su disonantne (zvuče gotovo kao pokvarena gramofonska ploča), a velikim dijelom oslanjaju se i na improvizaciju te kaotičnost izvođenja.

No, Xenakisa je osim kaosa zanimao i red i poredak, te ga se ističe i kao jednog od značajnih skladatelja koji je počeo komponirati neke svoje skladbe prema matematičkim modelima, a spominje se i kao jedan od pionira uvođenje elektronike u glazbu. Neke od njegovih važnijih kompozicija su Metastaseis, Psappha i Pléïades.

Osim komponiranjem glazbe, ovaj neobični i inovativni umjetnik bavio se i arhitekturom, te je surađivao i s poznatim arhitektom Le Corbusierom.

O jezivoj i suludoj kompoziciji Cendrées

Sad kad smo se uvodno upoznali s gosponom umjetnikom, vrijeme je da se posvetimo glavnoj temi ovog teksta, Xenakisovoj kompoziciji Cendrées, od koje bi vam se mogla dići kosa na glavi ili biste pak mogli dobiti napadaj klaustrofobije.

Radi se o kompoziciji za orkestar i zbor, a prvi put je izvedena 1974. godine. To je djelo zamišljeno kao kombinacija atonalne, kaotične svirke orkestra uz koji nastupa zbor koji ne “pjeva” već jauče, nariče, vrišti, mumlja, cvili, laje, plače i ispušta sve moguće vrste uznemirujuće nemuzikalnih a opet muzičkih glasova.

Skladba počinje jezivim žuljanjem violina od kojih će vam se nakostriješiti dlake na vratu. Za razliku od uobičajenog zvuka “jezivih violina”, ove violine ne igraju samo na kartu visokog cilikanja, kao da netko grebe noktima po staklu. Umjesto toga, ove violine ispuštaju gotovo kukcoliko zujanje, rastežući morbidne zvukove od najnižih do najviših zvučnih registara, pritom brečeći i zujeći kao da vam uz uho leti veliki, ogavni bumbar. Kako glazba postaje sve rastrzanija i kaotičnija, u mojem umu obično se pojavljuje slika tijela zarobljenih ispod plahti, koja se koprcaju ne bi li se oslobodila iz tkanine, no to im ne polazi za rukom.

No, punu dozu ludila slušatelj dobiva sa skorašnjom pojavom “zbora” ljudskih glasova. Frenetični, očajnički zborni jauci odjednom počinju parati vaše uši iz zvučnika. Niste se ni snašli, a odjednom ste se obreli u Danteovom Infernu gdje duše mučenih zločinaca vječno jauču i zapomažu u vječnim mukama.

Zborno urlikanje u ovoj skladbi ponekad je iznenađujuće artikulirano i međusobno usklađeno, a ponekad djeluje naprosto nasumično – kao da je netko u studio za snimanje pustio petnaestak pacijenata iz ludnice s teškim mentalnim oštećenjima i samo im predao mikrofon u ruke.

Soundtrack ljudskog očaja

Zborni jauci i vriskovi ostavljaju dojam apokaliptične propasti, kao zbor poremećenih anđela smrti koji nariču zbog početka armagedona. Suprotno tome, većina vokalnih “solo dionica” djeluje jezivo autistično – kao da slušate nekoga s govornom manom tko pokušava jaukati i plakati u mikrofon.

Ženski glasovi obično su visoki, šokantni i probadajući, dok muški zboristi često ispuštaju apsurdne žalobne zvukove koji zvuče abnormalno koliko i amuzikalno. No ono što povezuje sve glasove je tema naricanja i žalosti. Svi oni simuliraju, na ovaj ili onaj način, neku vrstu ludih pogrebnih narikača, a sve to dok iza njih u pozadini violine, tromboni i ostali neidentificirani instrumenti kao da se tope u kaosu i besmislu zujanja, brenčanja i ekscesa.

Po sredini kompozicije dolazi do dužeg zastoja prilikom kojeg se zaglušujuća kaotičnost glazbe stišava tek na pozadinsko šuškanje instrumenata i užasno, monotono zavijanje usamljenih vokalista. No, u posljednjoj trećini kompozicija ponovno eksplodira u orgiju disonantnog iživljavanja na instrumentima i mahnitog zbornog apokaliptičnog jaukanja.

Ako ova skladba treba nešto na vas prenijeti, to je onda osjećaj bespomoćnosti, apsurda i egzistencijalne jeze. Cijela skladba djeluje na slušatelja poprilično klaustrofobično, čineći da se on osjeća zarobljenim i zaboravljenim na nekom mračnom mjestu bez izlaza, mjestu gdje se može samo naricati i žalovati te polako gubiti razum sve dok svaki djelić njegove prijašnje ljudske osobnosti ne bude razoren.

Užas u umjetnosti?

No, zašto bi netko stvarao ovakvu glazbu koja vas zapravo treba natjerati da se osjećate loše i nelagodno? Zar poanta umjetnosti nije ljepota i sklad?

Ne, nije. Poanta umjetnosti je prvenstveno komunikacija, a komunikacija pretpostavlja da osoba koja pokušava odaslati poruku želi izraziti neki svoj stvarni osjećaj, to jest želi izraziti nešto što ona osjeća kao istinito. A ako se bavite izricanjem istine putem umjetnosti, tu onda nema mjesta isključivo za lijepe i ugodne emocije. Znate li zašto? Zato što, ako niste primijetili, naše ljudske egzistencije najčešće nisu ni lijepe ni ugodne nego upravo paklene. Iz tog kuta gledišta, Cendrées jedna predivno i intenzivno iskrena skladba koja vas ne pokušava uspavati u lažni mir, već osvijestiti za vas užas ljudskog postojanja.

***

Preporučeni tekst: Najduža glazbena izvedba u povijesti trajat će cijelih 639 godina!