Gdje je krajnja granica između glazbe i šuma, ili između glazbe i buke? Može li se uopće odrediti? Auditivni performeri s naše liste najekstremnijih glazbenih žanrova na svijetu kao da su odlučili na vlastitome primjeru ispitati postoji li ta granica, a ako zaključe da postoji, tada ju na mjestu uništiti.

Glazba kao umjetnički izričaj nije postala doista eksperimentalna i ekstremna sve do početka 20. stoljeća i pojave avangarde u umjetnosti. Odlasku glazbe u sve veće i veće ekstreme i eksperimentalnost najviše su pridonijele ideje umjetničkih pokreta poznatih kao futurizam i dadaizam.

Podsjetimo se, futurizam je bio umjetnički pravac koji se usredotočivao na tehniku, brzinu, artificijelnost, mehaniku i snagu kao na krajnje estetske vrednote. Dadaizam je, s druge strane, pokušavao u potpunosti odbaciti sve tradicije ljudske kulture te izmisliti vlastita sredstva izražavanja neovisna o ikakvim formalnim elementima poput smisla, riječi, oblika, zvuka ili bilo čega artikuliranog. Pojednostavljeno, futurizam se zalagao za mehanizaciju u umjetnosti, a dadaizam za odbacivanje bilo kakve artikulacije i slavljenja slučajnosti i besmisla kao najvećih umjetničkih postignuća.

Sve ove ideje s početka 20. stoljeća i dalje su vrlo prisutne u našoj umjetnosti, pa tako i u nekima od ekstremnijih formi moderne glazbe. Tako primjerice žanrovi poput speedcore techna i death metala savršeno utjelovljuju futuristički svjetonazor veličanja brzine, snage, mehanizacije i destrukcije. S druge strane, eksperimentalni i uvrnuti žanrovi poput field recordinga, avangardnog jazza i noise glazbe savršeno utjelovljuju dadaističku nasumičnost i odbacivanje ikakvih struktura.

Sa svime ovim na umu, danas ćemo vam ukratko predstaviti neke od najekstremnijih ikad izmišljenih glazbenih pravaca. Vežite se, polijećemo (a letjelica nam se raspada).

Drone glazba (drone ambient i drone metal)

Ova vrsta minimalističke glazbe kao glazbeni žanr počela se javljati još u 1. polovici 20. stoljeća, a eksperimentalni glazbenici toga vremena za svoje su drone snimke inspiraciju pronalazili u tradicionalnim instrumentima “vibrirajućih” tonova poput didžeridua i gajdi, te prirodnih zvukova poput šuma vjetra. Ovaj se glazbeni žanr posljednjih desetljeća razvio i mutirao, spajajući se s drugim današnjim glazbenim žanrovima poput elektroničke glazbe, popa i metala.

Drone glazbu u bilo kojem njezinom derivatu karakteriziraju “rastegnuti”, “odjekujući”, “ponavljajući” tonovi, koji nalikuju na uzorke frekvencija. Rezultat toga je da je drone glazba obično ekstremno spora, apstraktna, bez čvrstih struktura i konkretne melodije, već se bazira na više ili manje nasumičnim uzorcima ponavljajućih zvukova.

Neka od reprezentativnih imena ambijentalne drone glazbe su izvođači po imenu Tim Hecker, Earth, Stars of the Lid, William Basinski, itd. Drone u svojoj metalnoj varijanti utjelovljuju izvođači SunnO))), Khanate, Nadja itd.

Kako to doista zvuči možete provjeriti u priloženim videima:

Black metal

Black metal je možda javno najpoznatiji od svih ekstremnih glazbenih žanrova koje ćemo danas spomenuti. Razlog tome je što se u 90-im godinama u medijima podigla javna histerija zbog nekoliko norveških black metal glazbenika koji su ciljano sudjelovali u kriminalnim radnjama poput spaljivanja crkvi i oskvrnuća grobova, a nekoliko pripadnika upletenih bendova završilo je mrtvo (ubojstva i samoubojstva).

Black metal je poprilično ekstreman glazbeni žanr što se tiče samog svojeg zvuka. No, mnogo veća fama i kontroverznost stvorila se oko ove glazbe zbog toga što je ona navodno predstavljala i zastupala. Black metal je naime zamišljen kao sotonistički vid glazbe, a to se očituje u svakom njegovom aspektu – u tekstovima, scenskom imidžu i vrijednostima koje u intervjuima propagiraju mnogi black metal bendovi.

Glazbeno, black metal karakterizira vrlo brzi ritam, “krljava” i namjerno loše odrađena produkcija zvuka, vrišteći, demonski vokali i električne gitare koje funkcioniraju kao neprobojni, monotoni, depresivno-atmosferični zid zvuka.

Neki od klasičnih black metal bandova su, primjerice, Darkthrone, Abigor, Mayhem, Anaal Nathrakh, itd.

Speedcore/splittercore/extratone

Kao što primjećujete, pod ovu je stavku ugurano tri različita imena glazbenih žanrova. Razlog za to je taj što smatram da su speedcore, splittercore i extratone (a ima i još inačica) zapravo varijacije na istu temu. Sva ova tri podžanra zapravo, u svojoj srži spadaju u granu elektronske glazbe koju možemo nazvati hardcore techno. Jedina suštinska razlika u ovo troje jest u brzini ritmova prisutnih u svakom od žanrova. Tako je speedcore zapravo najlakše opisati kao techno ubrzan i nabrijan do granica apsurda. No, splittercore je brži od speedcorea do te mjere da počinje zvučati kao rafalna paljba iz strojnice. A tu je i extratone, kao posljednja brzinska granica do koje je moguće dovesti brzu glazbu. Ritmovi u extratoneu toliko su brzi da više niti ne liče na ritmove, već se stapaju u jedan monoton i ravan šum, gotovo kao kad prebacite televiziju na statiku između programa.

Kao primjer nekih od ovih glazbenika mogli bismo navesti imena kao što su M1dy, Kurwastyle Project, Geprogrammeerde Celdood, odaxelagnia, Diabarha, itd.

Primjere sve tri vrste zvuka potražite u donjim linkovima:

Field recording

Nakon speedcorea i ostalih podvrsta dolazi nam, međutim, nešto posve drugačije. Field recording nije niti brz niti agresivan. Zapravo, teško je reći što je to uopće, i je li uopće glazba. Radi se, naime, o audio projektima koji se baziraju na doslovnom bilježenju zvukova iz prirode i okoline, bio to zvuk protjecanja vode, pjev zrikavaca u polju, ili snimka prometne ulice u nekom velegradu.

Ovaj je glazbeni žanr ekstreman jer dovodi u pitanje sami koncept glazbe kao takve. Je li, da bismo nešto nazvali glazbom, dovoljno da to bude neki skup zvukova koje smo mi prikupili? Jer field recordings snimke nastaju s minimalnim autorskim upletanjem (mogući su tek tu i tamo suptilni remiksevi snimljenih prirodnih zvukova, no mnogi se field recordings autori zadovoljavaju čistim dokumentarističkim bilježenjem zvukova, bez ikakve osobne intervencije).

Ovaj glazbeni žanr često se kombinira s drugima, poput musique concrete, ambijentalne glazbe, dronea… Neka od imena izvođača koja se mogu spomenuti (iako u ovakvom anti-žanru, naravno, nema istaknutih izvođača) su Isabella Dłużyk, Lewis Gilbert, Simon Scott, itd.

Harsh noise

Harsh noise (ili u prijevodu, “neugodna buka”), te nekad zvan i terminom power electronics, najekstremniji je glazbeni žanr koji postoji. Naziv ovog žanra govori sve – radi se o čistoj, nepodnošljivoj, neartikuliranoj buci. Pri tom ne mislim na buku koju netko proizvodi instrumentima, jer krajnji rezultat bi tako zvučao barem donekle “ljudski”. Ne, ovdje se radi o vrsti buke koju možete čuti ako vam se pokvari zvukovna kartica na računalu, ili ako ubacite svoju veš mašinu u drobilicu za glomazni otpad. Ovo je zvukovni zapis s nula melodije, nula ritmova, nula strukture, nula smisla. Čista, neizdržljiva buka. I ima svoju publiku.

Vrlo mali postotak ljudi preslušava ove albume s nasnimljenom bukom jer im se sviđa “tekstura zvukova” ili jer pak tvrde da ovaj kaos na njih djeluje “pročišćavajuće”. U svakom slučaju, teško je zamisliti veći glazbeni ekstrem od doslovne nesuvisle i neartikulirane buke osim same tišine.

Neki od izvođača u ovom žanru koje bi se moglo izdvojiti uključuju Merzbow, Torturing nurse, Svartvit, itd.

***

Preporučeni tekst: GG Allin: 25 godina od smrti najnotornijeg “glazbenog terorista”