Jeste li se ikad zapitali do kuda vodi neki sasvim običan puteljak pokraj čijeg malog odsječka možda svakodnevno prolazite? Jeste li ikada instinktivno poželjeli vidjeti odredište do kojega on vodi?

Siguran sam da jeste. A ja sam se zapitao isto to u vezi jednog malog potoka ispod Vrapča, zaista dosjetljivo nazvanog Vrapčak.

I putovi i potoci zapravo su sličnog karaktera. I jedni i drugi gmižu i vijugaju k nekom nama nepoznatom odredištu, odmotavajući nam se pod nogama kao zakotrljano klupko vune, pozivajući nas da ih radoznalo slijedimo kako bismo doznali njihovu bezglasnu priču. Žele da ju čujemo od početka do kraja, od izvora do ušća.

Posljednjih sam tjedana dosta često prolazio uz početni dio Vrapčakova toka, na putu do jedne razvikane kvartovske pizzerije. No, upravo zbog toga, nikad ga nisam slijedio dalje od jedne određene točke – Ulice Ivane Brlić Mažuranić koja je sjekla njegov tok.

Znatiželja i učmalost u svakodnevnici učinile su svoje. Odlučio sam da ću prvom prilikom doznati Vrapčakovu priču. Cijelu priču, iz prve ruke.

Uzeo sam slobodan dan na poslu, ukrcao se na autobus oboružan pecivom, paštetom od maslina i kupovnom miješanom salatom jer sam očekivao da bih mogao hodati nekoliko sati, što se pokazalo točnim.

Sišao sam u Donjem Vrapču i udario prema jugu, prešavši željezničku prugu. Na tom je mjestu, tek malo dalje, Vrapčak započinjao svoj tihi put.

Sam potok većim je dijelom svoga toka dosta nespektakularan – širok možda dva metra, usječen između dva mala umjetna nasipa. Unutarnje strane nasipa na pojedinim su dijelovima toka sagrađene od kamena, a ponegdje i od gole zemlje. Rubovi potoka obrasli su mahovinom i niskom travom, a potok se povremeno spušta niz poneku kamenu stepenicu.

Izvor Vrapčaka nedostupan je za znatiželjnike. Potok, izbivši iz nekog nepoznatog izvora na zemljinu površinu, prvo neko vrijeme teče kroz niski četvetokutni betonski tunel, a potom izbija iz tunela na svjetlo dana tek iza željezničke pruge u Vrapču.

Nikad nismo prijatelji s nekim od samog početka njegove životne priče, od izvora. Isto je i s potocima – gotovo nikad ne vidimo njihov pravi početak, neki zauvijek sakriveni podzemni izvor kroz koji on šiklja u svijet. No, kao i prijatelje, potoke je moguće slijediti do ušća, bez opterećivanja neznanim početkom priče. Dovoljno je da nam se u jednom trenu putanje naših životnih tokova isprepletu.

Otisnuo sam se niz Vrapčak, šetajući malim nasipom.

Suprotno od smjera Vrapčakova toka, betonski kvadrat iz kojeg je potok izranjao vodio je negdje pod prugu i dalje, ispod nadvožnjaka na sjeveru. Unutra je i po danu bio mrkli mrak.

Zavirio sam u betonski tunel s nasipa, koliko sam mogao a da ne padnem u potok.

Taj me betonski tunel podsjetio na jednu scenu iz Kingovog horor romana Ono, gdje se demonski klaun Pennywise pojavljuje u sličnom gradskom kanalu s pregrštom šarenih balona.

Zaputio sam se dalje od tog mračnog betonskog kvadrata. Malo dalje niz vodeni tok naišao sam, na svoje iznenađenje, na nekoliko pataka koje su se brćkale pokraj minijaturnog slapa (zapravo tek male kamene stepenice u potoku niz koju se obrušavala voda).

Patke su spokojno gacale kroz vodu koja je svjetlucala na zubatom zimskom Suncu i žmirkale su svojim sitnim crnim očima dok sam prolazio pokraj njih, znatiželjno nakrivljujući glave u stranu kako bi me bolje vidjele na vrhu nasipa.

Nikad do tad nisam bio vidio patke u Vrapčaku. Može biti da je ovo idealan dan za otkrivanje tajni ovog potoka, pomislio sam zadovoljno i zaputio se niz zimskim Suncem obasjani nasip.

Potok su okruživale male, mirne i naoko besadržajne prigradske uličice. Dakako, malo pomaknuti ljudi poput mene, oni koje u slobodno vrijeme zabavlja npr. slijediti tokove potoka, znaju da besadržajnost mirnih podneva gotovo uvijek samo maskira zanimljive prizore i dojmove koje samo treba “iskopati”.

Vrapčak su na tom dijelu povremeno prekoračivali drveni mostići, slični onima u Maksimiru. Jedino kada se potok križao s nekom manjom prometnicom, most koji bi vodio preko njega bio bi betonski.

Prošao sam pokraj moderne, strogo geometrijske crkve od cigle na Oranicama, koja se doimala kao božji birokratski ured – siv i doslovan i u kojem gazde već poodavno više nema jer je radije otišao na trajni godišnji odmor nego li da ostane unutar tako depresivnog zdanja…

Uskoro sam prošao križanje potoka i Ulice Ivane Brlić Mažuranić i stupio na nepoznat teren. Dalje od toga nisam nikad prije bio otišao.

Potok se počeo pomalo širiti odmah iza Mažuranićkine. Više nisam imao dojam da bih mogao prekoračiti vodu u riječnom koritu. Ovdje je potok bio širok možda i tri metra. Betonski su mostovi postali češći, a potok su uskoro okružile oniske stambene zgrade od šest katova. No, uličice pokraj kojih sam prolazio bile su i dalje, usprkos zgradama, raskopane i beznačajne, zaboravljene od svih osim od svojih malobrojnih stanovnika.

Kada sam zašao dublje u kvart stambenih zgrada, primijetio sam da je posvuda oko novoizgrađenih stambenih blokova, dokle god je pogled sezao, bilo moguće vidjeti samo umjetne zelene površine i dječje parkove – ništa drugo.

Bio je to ugodan, zelen kvart iz kojeg je disala pitomost. Pa ipak, doimao se potpuno umjetno, kao da je sagrađen od lego kockica. Putići i zgrade bili su prepravilni, travnjaci prezeleni, igrališta prebrojna.

Potok je uskoro počeo zavijati prema jugoistoku, te sam malo zatim prešao Zagrebačku cestu.

[Kraj 1. dijela. Nastavak slijedi kroz nekoliko dana.]

***

Preporučeni tekst: Crnopačka uholoža: Prvi dio pakleničke planinarske kronike