[2. dio priče “Zašto ste me probudili?” autora Borisa Kvaternika, prvotno objavljene u proznom zborniku Iskopane priče 4  (Udruga vlasnika stanova Červar Porat, Červar Porat, 2018.)

Prvi dio priče možete pročitati na priloženom linku.]

*

– Ovo nije moguće – jedva je uspio protisnuti Franz u dlanove svojih ruku koji su mu prekrivali lice dok je sjedio u ordinaciji doktora Hermanna. – Zašto se baš nama moralo dogoditi ovako nešto?

Dokrot Hermann sjedio je u svom naslonjaču. Njegovo prosijedo i proćelavo lice odavalo je izraz sućuti. Prošao je jedan dan od prvo Franzovog posjeta ženi.

– Razumijem vas, gospodine Janosz, ali… –

– MA PIZDU MATERINU RAZUMIJETE! – udario je o ordinacijski stol šakom iz sve snage. Zaboljelo ga je toliko da će se kasnije zapitati nije li u nastupu očajanja slomio koji prst. – Ovo što se dogodilo… nemoguće je razumjeti!

Doktor je zadržao hladnokrvnost usred Franzove provale bijesa. Bio je profesionalac. Blagim, neutralnim glasom samo je nadodao:

– Razumljivo je da ste bijedni, i vjerujte da za vašu ženu činimo sve što možemo. Ali vjerujte da je njoj trenutno mnogo, mnogo teže nego vama. Morate prikupiti svu svoju hrabrost, ma koliko vam to u ovom trenu izgledalo teško. Zbog nje.

Franz se na te riječi malo primirio. Gotovo kao da se uvukao u svoj kaput sjedeći na doktorovoj tvrdoj drvenoj stolici, poput kakve kornjače koja se želi sakriti od svijeta.

– Kako je to moguće? – napokon je ponovno protisnuo.

– Gospodine Janosz, ima mnogo stvari koje ni liječnici ne mogu predvidjeti… –

Franz kao da uopće nije čuo doktorov glas. Prekinuo ga je u pola rečenice:

– Mogu razumijeti i nesreću i sve… Ali da se ne sjeća baš NIČEGA! To mi ne ide u glavu! Baš ničega! Kako je moguće da se ne sjeća da je noge izgubila još prije deset godina?!

Ponovno je zario lice u dlanove, savladan očajem.

– Ljudski mozak jedna je od najvećih zagonetki medicine – sućutno je rekao doktor Hermann gledajući olupinu od čovjeka pred sobom. – Ne mogu vam ničim garantirati da će joj se pamćenje vratiti… A opet, možda se već sutra svega sjeti! Važno je ne gubiti nadu. Prometna nesreća koju je vaša žena pretrpila bila je uistinu strašna.

Franz Janosz ga je pogledao.

– Doktore, razumijete li vi u kakvoj je ona situaciji… u kakvoj smo MI situaciji?

– Shvaćam da vam je užasno teško. Oboje. – rekao je Hermann. – Prije koliko ste točno rekli da je imala prvu nesreću? Onu u kojoj je izgubila noge?

– Godinu dana nakon što smo se oženili. Prije nešto više od deset godina. Imala je dvadeset i dvije. Bila je sama u zgradi kad je eksplodirao plinski bojler. Nije bilo spasa, ostala je bez obje noge. Jedva je preživjela. Trebale su godine da se pomiri s tim. GODINE, razumijete li to, doktore? I sad ovo… To jednostavno nije pravedno…

– Važno je ne gubiti nadu, gospodine Janosz – rekao je doktor.

Franz je nastavio dalje, i opet ignorirajući doktorovu opasku:

– …a što je najgore od svega, vi mi sada govorite da nije samo izgubila pamćenje, zar ne? Govorite mi da ste nakon cijelog dana uspjeli otkriti tek to da ona GUBI PAMĆENJE! Gubi ga konstantno!

– Da, gospodine. Na žalost je tako.

– …svakih nekoliko sati ona se ponovno budi, i svaki put se ponovno ne sjeća da nema noge! Svakih nekoliko sati se budi vrišteći i ponovno proživljava ono s čim se jedva uspjela pomiriti nakon godina terapija! Isuse! Isuse Kriste!

– Ne želim vas zavaravati, gospodine Janosz. Oporavak će biti dug i težak. Ali, kao što ste uspjeli pobijediti svoju nesreću prije toliko godina i nastaviti s normalnim životom, možda uspijete i sada. Nadam se da hoćete.

*

Prošlo je mjesec dana od Marieine nove nesreće. Bilo je jutro i Franza je maloprije iznova probudilo njezino očajno vrištanje.

Ponovno se probudila  otkrivši da je invalid bez nogu, i da će takva ostati do kraja života. I dalje se po nekoliko puta dnevno morala iznova suočiti s tom činjenicom. I dalje nije bilo znakova poboljšavanja njezine tragične amnezije. Doktori su ju nakon nekog vremena pustili na kućnu njegu, time konačno priznavši nemoć moderne medicine da ju izliječi, prepuštajući njezin oporavak u ruke sudbine.

Sjećala se tek prve godine njihovoga braka. Cijelo preostalo desetljeće njihovih zajednički proživljenih radosti i tuga bilo je u potpunosti izbrisano, kao izbrisano gumicom s papira.

Pretpostavljao je da može biti zahvalan barem na tome – na tome što joj je negdje u labirintu njezina uma ostala sačuvana ta prva godina. Nije si ni mogao predočiti užas toga da se ona svaki dan mora buditi obogaljena, u krevetu pokraj potpunog stranca kojem ne zna ni ime, niti se sjeća da ga je ikad prije upoznala.

Nakon što ju je opet nakljukao tabletama za smirenje, sjeo je na terasu, gledajući rađanje novoga dana. Ponovno su mu u glavi odzvanjale njezine riječi koje je izgovorila pri prvom njegovom posjetu nakon buđenja iz kome:

“Zašto ste me probudili?”

Shvaćao ju je. I sam se tako osjećao gotovo svakog dana. Svako buđenje, svaki novi dan, bio je samo novi splet agonije i očajanja koji su trajali i trajali.

Pa ipak, iako ona više nije znala zašto se budi, iako više nije željela živjeti, on je znao.

Bila je potpuno u njegovim rukama. Budio se jedino zbog nje. Zbog sulude nade da će jednog dana biti bolje.

Nije mislio da je to moguće. Ne zapravo. Ali zagrizao je u tu posljednju očajničku misao poput izgladnjelog psa na rubu skapavanja od gladi i nije ju puštao iz zubiju, ma koliko umoran i očajan bio.

Živio je za Marie, iako ona više nije imala razloga za život. Mogao se samo nadati da će to biti dovoljno, za oboje.

***

Preporučeni tekst: Zašto ste me probudili? (priča u 2. nastavka – 1. dio)