Današnji nastavak serije tekstova po nazivu “Retro recenzija” posvetit ću jednom zaboravljenom klasiku iz zlatne ere pucačina u prvom licu. Radi se o igri Heretic koja se pojavila nedugo nakon izlaska najpopularnije pucačine svih vremena, legendarnog Dooma (Doom se pojavio 1993. a Heretic 1994. godine).

Ovu igru često se otpisuje kao besramnu kopiju Dooma u novom ruhu, no danas ćemo istražiti ima li Heretic za ponuditi i nešto unikatno naspram svoga slavnog prethodnika.

Stvarno, ako ste ikad igrali Doom, čim pokrenete Heretic već ćete u prvih nekoliko sekundi igre shvatiti da se radi o proizvodu koji vrlo uočljivo slijedi Doom šablonu. No, to nije nužno negativna osobina, jer autori ovog uratka tako grade na temeljima već dobre i zabavne igre. Pitanje je samo – jesu li povrh tuđih temelja uspjeli izgraditi i nešto svoje ili ne?

Razlike

Prva i najuočljivija je drugačije okruženje i tema igre. Dok je Doom bila igra koja je vizualno kombinirala SF i mistične elemente, u Hereticu smo sa svemirske stanice prebačeni u srednjovjekovni svijet iz mašte. U rukama umjesto sačmarice ili bacača raketa imamo čarobnu kuglu koja ispucava projektile, samostrel s nabojima energije, kao i razne čarobnjačke štapove iz kojih suklja plamen i razorni naboji energije.

I neprijatelji su u skladu sa srednjovjekovnom fantasy temom cijele igre, pa tako na vas nasrću horde letećih guštera, golema, čarobnjaka, demona i sličnih kreatura. Krećete se po okruženju koje se uglavnom sastoji od kamenih srednjovjekovnih odaja, paklenih jama punih lave, magičnih utvrda…

Druga stvar koja ovu igru razlikuje od prethodnika jest, međutim, izvedba njezine atmosfere i vizualni ton. Ova igra, bar meni osobno, izgleda mnogo vizualno zanimljivije od sivog i monotonog Dooma. Heretic doista pršti od raznih kričavih i na ekranu privlačno raspoređenih boja, od intenzivno plave vode, crvenih vragova, zemljano smeđih zidova, ukusnih zelenih mahovinastih struktura, medeno-žutih podova, ljubičastih naboja energije… Ova igra na trenutke zapravo izgleda poput slikovnice! 

No, nemojte da vas to zavara, jer što se tiče igrivosti, Heretic je jednako kao i Doom fokusiran na non-stop luđačku akciju i krvoproliće. Kako dalje napredujete u igri, količine neprijatelja koji vas opkoljavaju počinju se vrtoglavo penjati, sve dok na ekranu nemate makljanac s par desetaka nabrijanih neprijatelja i nekoliko glavnih bossova odjednom, baš kao i u najboljim dijelovima Dooma. Osim toga, kad ubijate neprijatelje vašim magijama i energetskim projektilima, mnogi od njih će eksplodirati poput prezrele dinje, ostavivši za sobom tek krvavu strvinu, što će se također svidjeti fanovima klasičnih pucačina.

Sličnosti

Ipak, kada ovoj igri oduzmete njezin jedinstveni vizualni stil i fantasy temu, ostajete s igrom koja funkcionira gotovo isto kao i Doom. Čak se i oružja iz ove dvije igre ne razlikuju praktički po ničemu osim po vanjskom izgledu. Kristalna kugla funkcionira identično kao pištolj, samostrel s energetskim nabojima isti je kao sačmarica, čarobni štap koji ispucava male plave projektile je minigun, štap s jarčevim rogovima isti je kao i bacač raketa…

Isto vrijedi i za neprijatelje, koji se svi ponašaju prema obrascima neprijatelja iz Dooma, te se dijele na one koji vam mogu nauditi samo izbliza, na one koji vas gađaju projektilima, one koji vas rešetaju kao blesavi, itd. Tako su smeđi golemi zapravo kopija ružičastih demona iz Dooma koji vas grizu izbliza, crveni leteći gušteri koji vas gađaju vatrenim kuglama vrlo su slični Impovima, itd.

Ove sličnosti nisu, međutim previše neočekivane, jer ipak je cijela ova igra rađena u Doom engineu. A kreatori Heretica doista su si dali truda te svojoj kreaciji udahnuli unikatni vizualni stil i atmosferu, pa makar i sve drugo bilo u srži isto. Tako nećete naletjeti niti na jednu u Doomu već viđenu i recikliranu teksturu ili oblik, već sve doista izgleda kao da se radi o posve novoj igri, iako je taj dojam samo izvanjski.

Na sreću, skupa mehanikom igre, samom igrivošću, oružjima i neprijateljima, kreatori su iz Dooma preuzeli i elaborirani te labirintski dizajn nivoa, s mnogobrojnim tajnim zidovima i polugama koje ćete susretati na najočekivanijim mjestima.

Zaključak

Kad se sve zbroji i oduzme, može se reći da ova igra doista jest kopija Dooma, ali je zato izvrsna kopija s jedinstveno zaigranim, šarenim i maštovitim vizualnim stilom koji do danas malo tko da je uopće pokušao ponovno replicirati unutar žanra pucačina iz prvoga lica.

Tvorci Heretica imali su dovoljno pameti da od slavnoga prethodnika preuzmu sve ključne elemente koji su tu igru činili toliko zaraznom i uzbudljivom. Zatim su imali i hrabrosti da povrh toga nadodaju vlastitu viziju. Krajnji rezultat je jedna zahtjevna, nabrijana, vrlo zarazna igra koja vam ne da mira sve dok ne protutnjite svim njezinim mapama.

Danas ju je, poput i ostalih FPS igara iz 90-ih, moguće bez problema igrati na nekom od besplatno dostupnih DOS emulatora.

Moja preporuka je – ako vam se svidio Doom, definitivno odigrajte i ovu igru. A ako vam se Doom nije svidio jer vam se činio presiv i vizualno monoton – i u tom slučaju i opet dajte šansu Hereticu.

***

Preporučeni tekst: Retro recenzija: Najkrvavija igrica svih vremena stara je već 21 godinu