Ja sam vam čovjek koji inače za vikend najčešće izlazi po gradskim parkovima, jer su mu birtije, ili ne-daj-bože i klubovi, daleko preskupi. Osim toga, najčešće se baš i ne osjećam dobrodošlo na fancy mjestima. Najčešće na sebi imam probušene tenisice, izblijedjele vrećaste hlače s placa i prošupljenu, prastaru majicu, a nerijetko sam i neobrijan i raščupan jer me baš briga kakav ću dojam na ikoga ostaviti. Ovo je priča o mojim dojmovima nakon što mi se pružila jedinstvena prilika boravka u luksuznom hotelu koji noćenje naplaćuje oko 1500 kuna.

Kako sam uopće, takav podrapan, siromašan i nimalo glamurozan, završio u jednom od luksuznijih hotela u cijelom Poreču? Pa, počelo je to tako da sam se prijavio na jedan književni natječaj. Već kad sam već sasvim zaboravio da sam ikome slao svoje priče, dobio sam telefonski poziv kojim me se pozivalo da prisustvujem na predstavljanju zbirke priča u kojoj sam i sam, gle čuda, objavljen. Noćenje u hotelu i doručak bit će plaćeni, rečeno mi je.

Zaputio sam se prema Poreču prije kojih desetak dana. Sama priča u vezi s književnom promocijom nije osobito važna za ovaj tekst, pa ćemo taj dio preskočiti i prijeći izravno na recenziju hotela u koji su me, na moje veliko čuđenje, smjestili.

Što ja radim usred sveg ovog luksuza?!

Imao sam plaćenu sobu u Hotelu Laguna Materada. Od samog trena kad sam kročio u ogromno predvorje i preuzeo karticu svoje sobe na četvrtom katu, nisam mogao prestati misliti da je posrijedi nekakva greška.

Hotel je, naime, za mene izgledao kao odmaralište s najmanje 5 zvjezdica. Sama zgrada bila je OGROMNA. Izračunao sam da u cijelom hotelu mora biti između 450 i 500 soba. Oko hotela bilo je nekoliko krasno dizajniranih i prostranih bazena za kupanje, iako je plaža bila udaljena svega par minuta laganoga hoda.

Oko ovog nevjerojatnog hotela prostirali su se, bar mi se tako činilo, kilometri sportskih igrališta, restorana, parkova, šetališta i bazena za kupanje uz samu morsku obalu. Sve je to nosilo isto ime – Materada. Tako sam došao do dojma da je praktički cijela jedna morska uvala u vlasništvu moga raskošnoga hotela.

Naknadno se ispostavilo da hotel zapravo nema pet nego “samo” tri zvjezdice, no bio je to hotel s tri zvjezdice kakav nikad nisam vidio u životu. Luksuz je prštao sa svih strana, a na internetu sam došao do podatka da samo jedno noćenje s obrokom u njemu dođe oko 1500 kuna! Bilo je očito da sam u odmaralištu samo za probranu elitu. Zamislite samo – ako biste htjeli provesti 10 dana u ovoj ustanovi, to bi vas došlo šokantnih 15 000 kuna! No, tko ima, taj i može. Hotel svojim izgledom i imidžem nije ni najmanje skrivao da nije za svakoga.

Prvi dojmovi

Ono što me prvo iznenadilo bilo je ljubazno osoblje koje ni na koji način nije pokazalo negodovanje prilikom mojih šetnji u poderanoj majici hotelskim hodnicima i okolicom. Kad jednom završite u Materadi, vi ste za osoblje bog a vaše se navade ne dovode u pitanje, dok god ne uznemirujete ostale goste. Ovakva se hotelska politika odražava i na stanje samih hotelskih soba koje su uredne do perfekcije.

Kad smo već kod hotelskih soba, one su ponešto male i besadržajne (otud, pretpostavljam, jedini razlog što ovaj hotel nosi tri a ne pet zvjezdica), ali neizmjerno udobne i funkcionalne. Nakon što vrata otvorite registracijskom karticom, u vašem prenoćištu dočekat će vas spavaća soba s kupaonicom. U spavaćoj sobi nalazi se zidni televizor i krevet za dvoje, a prostor je opremljen klimom. Tu je još i mali balkončić. S njega pogled puca na cijeli morski zaljev i pučinu pod hotelom.

U kupaonici će vas dočekati besplatni šampon, gel za tuširanje i slične sitnice koje život znače, a sve je uredno, izglancano i mirišljavo.

Kako se pali je*eno svjetlo?! 😀

E sad, prilikom moga boravka u sobi iskusio sam određene komične poteškoće za koje sam si zapravo sam kriv. Proveo sam cijelo jedno poslijepodne pokušavajući shvatiti zašto svjetla, utičnice za struju, klima i televizor u mojoj sobi ne rade. Odmah sam naslutio da uz već primijećenu hotelsku pedantnost nema šanse da su mi dodijelili falšanu sobu. Dakle, problem je bio u meni. Jednostavno nisam kužio kako ovakva vrsta sobe funkcionira, a bilo mi je preneugodna i sama pomisao na spuštanje do recepcije i traženje pomoći jer nemam pojma kako upaliti svjetlo.

Tako sam prvo popodne proveo u svojoj ugodnoj sobici smijući se sam sebi u lice, u nemogućnosti shvatiti koji mi je to detalj promaknuo da ne mogu elektroniku u sobi osposobiti za rad. Bio sam dekintirana gradska seljačina, a najskuplje noćenje koje sam si priuštio bilo je točno 10 puta jeftinije od moje trenutne hotelske sobe. Najviše od svega čudilo me što klima radi, za razliku od svih drugih električnih uređaja u sobi, ali nisam bio u stanju njome ni na koji način upravljati. Tako sam ležao na svome krevetu, drijemao i mrznuo se, povremeno ustajući ne bih li se olakšao u kupaonici bez svjetla.

Tek navečer, kad sam se našao sa svojim kompanjonima s književne promocije, od jedne prijateljice doznao sam da je i ona imala slične probleme. No, bivajući očito inteligentnija od mene, ona je zagonetku funkcioniranja sobe uspjela riješiti ubacivanjem sobne kartice u mali pretinac kraj ulaznih vrata. Čim sam to i sam napravio vrativši se u svoje prenoćište, i moja soba je iznenada oživjela. Nisam se mogao prestati smijati vlastitome primitivizmu.

Gdje je izlaz? Gdje?

Na sreću, ova vrsta poteškoća nije mi ni na koji način pokvarila boravak u hotelu, a ne možeš nikoga drugog ni okriviti kad si sam debil :D. Bilo je i previše drugih pogodnosti da bih se nervirao zato jer sam na jedno popodne morao u kupaonicu u mraku.

Druga poteškoća koju sam iskusio bila je kad sam ogladnio, a još nije bilo ni blizu vrijeme za plaćeni obrok. Izašao sam iz hotela i počeo hodati uz rub plaže, tražeći neki mali i neugledni restorančić u kojem bih mogao nešto jeftino pojesti. No, na moju nesreću, svi Materadini restorani izgledali su kao da nisu za moj džep. Bili su luksuzni, prostrani, s ogromnim i otmjenim jelovnicima, vojskama konobara i bazenima s vodenim fontanama odmah pokraj njih.

Hodao sam i hodao, pokušavajući izaći iz Materadine oblasti i pronaći “normalne” porečke ulice ne bih li otišao u kakvu pekarnu ili dućan. No Materadinim restoranima naoko nije bilo kraja. Zaključio sam da se iz okolice ovog hotela nije moguće izvući bez auta. Bio sam prehodao barem dva kilometra, a i dalje je sve u mome vidnom polju bilo u njihovu vlasništvu.

Na kraju sam se, dakako, pomirio s tim da ću morati potrošiti milijardu kuna za neki sićušni obrok u jednom od ovih luksuznih restorana. No, kad sam konačno sjeo i pogledao cjenik, ispalo je da sam se živcirao bez veze. Većina stvari u ponudi bila je i luksuzna i poprilično skupa, tu nema greške. Ali, za posve normalnu cijenu moglo se naručiti i nešto svakodnevnijih jela, poput pizza, špageta i sličnog. Nepotrebno je i reći da je sami obrok koji mi je bio poslužen okusom bio čisto savršenstvo.

Neumjerenost u jelu i piću

Kad smo kod gurmanskih doživljaja, onda u ovom prikazu/memoaru trebam ukratko spomenuti i da sam iduće jutro imao plaćeni obrok u glavnom hotelskom restoranu. Doručak je funkcionirao po principu “uzimaj sam što god hoćeš”, što je bilo savršeno prema mome ukusu. Na stolovima u velikoj blagovaonici bilo je barem 50 različitih jela, a tijekom cijelog doručka (od 7 pa do 9), kuhari su na stolove iznosili nove porcije, kako baš ničeg ne bi uzmanjkalo ni kasnoraniocima. Naravno, trebalo je iskoristiti jedinstvenu priliku žderanja u luksuznom restoranu do maksimuma, pa sam čak tri puta iznova punio tanjur svakakvim slanim i slatkim čudesima. Na kraju sam se toliko prejeo da mi je cijeli dan bilo loše, ali ponosno izjavljujem da se isplatilo!

Da zaključim ovu gonzo-recenzijicu, konstatirat ću da mi je sada sasvim jasno zašto je noćenje u ovakvom mjestu toliko skupo. To je zato jer hotel ovog tipa osigurava svakom svome gostu čisti perfekcionizam. Pod time mislim na perfekcionizam urednosti, čistoće, ambijenta, usluge, hrane, komfora, zabavnih sadržaja i svega ostaloga što uopće možete i zamisliti. Nadam se samo da se klošaru poput mene bar još koji put u životu posrećiti da može besplatno odsjesti u ovakvom odmaralištu jer to je doista iskustvo koje prvenstveno vežemo uz filmski, a ne uz stvarni svijet.

***

Preporučeni tekst: Crnopačka uholoža: Prvi dio pakleničke planinarske kronike