Izvori vjerovanja u “đinnove”  i originalna verzija priče o Aladdinu
Nova Disneyeva abominacija – igrani remake Aladdina

Nedavno je na netu osvanuo prvi foršpan za novi Disneyev film Aladdin, koji je ova kompanija snimila prema jednom od svojih najpopularnijih crtića iz 90-ih. Tako Disney nastavlja svoju najnoviju tradiciju recikliranja i oskvrnjivanja kultnih crtićkih predložaka, pretvarajući ih u nešto nakazno i neprepoznatljivo u nadi da ne na račun nostalgije svoje publike zaraditi još pokoju paru na starim idejama.

Nepotrebno je reći da je foršpan za igranu verziju Aladdina na internetu dočekan s masovnim zgražanjem i ismijavanjem. No, najviše kritika upućeno je na račun novog dizajna popularnog Geniea, plavog duha iz svjetiljke kojeg je u originalnoj crtanoj verziji iz 1992. godine glasovno utjelovio pokojni Robbie Williams.

No, svim užasima i grijehovima filmske verzije Aladdina pozabavit ćemo se neki drugi put, po mogućnosti nakon izlaska samog filma. Danas ćemo ipak, u prigodnome duhu, istražiti izvore istočnjačkih vjerovanja u “duhove iz svjetiljaka”, te baciti pogled i na originalnu radnju priče o Aladdinu, koja se, kako to obično i biva, dosta razlikuje od danas popularne verzije bajke.

Disney Genie
Foto: Flickr/Maurina Rara
Naziv đinn

Na početku je potrebno istaknuti da točan izvor vjerovanja u nadnaravna bića poznata pod nazivom jinn (“đinn”), kao niti etimologija samog imena bića, nisu do kraja razriješeni. Također treba napomenuti su đinnovi danas, zahvaljujući pop-kulturi (prvenstveno crtiću Aladdin), najpoznatiji kao “duhovi iz magičnih svjetiljaka”, u izvornim vjerovanjima rijetko bili vezani uz svjetiljke ili slične predmete, već se za njih tek općenito tvrdi da žive na mračnim, pustim i nepristupačnim mjestima.

Riječ jinn zapravo je arapska zbirna imenica koja označava cijelu jednu kategoriju nadnaravnih bića iz istočnjačkog folklora, a jednina ove imenice glasi jinnii (“đinni”, s dugim drugim “i”). Jedna od lingvističkih pretpostavki je da arapski oblik ove riječi vuče porijeklo iz semitskog jezičnog korijena JNN, koji označava nešto “sakriveno”. Tako bi se naziv đinn mogao prevesti kao “bića koja su nevidljiva/zakrivena”, što načelno odgovara njihovim svojstvima, kako ćemo uskoro i vidjeti.

No, stvar se komplicira kad doznamo da postoje i mnoge različite lingvističke teorije prema kojima naziv đinn vuče korijen možda i iz različitih arapskih riječi (prema kojima bi se značenje riječi đinn ispravno trebalo tumačiti kao biće koje opsjeda/dovodi do ludila/biće iz vrta ili neba/embrijo), ili čak i iz aramejskog, latinskog, avestičkog, itd. Jedino što o ovoj riječi znamo sa sigurnošću jest to da je u današnji engleski (genie = duh iz svjetiljke) ova riječ ušla posredstvom francuskoga, koji je pak preuzeo riječ genius (“duh zaštitnik”) iz latinskog. No točni lingvistički korijeni same riječi i dalje su nepoznanica.

jinnovi 1
Foto: Wikimedia
Đinnovi u drevnoj Perziji i u islamu

Sumirajmo sad ukratko kakva su zapravo bića ti đinnovi, i kojim se sve kulturama javljaju.

Općenito se đinnovi najviše vežu uz pred-islamska arapska vjerovanja, te uz sami islam, no postoje indicije prema kojima bi koncept đinnova mogao biti i drevniji od toga, te poticati iz indoeuropskih paganskih vjerovanja.

U starim tradicijama Arapskog poluotoka postojalo je vjerovanje i štovanje đinnova kao bića s nadnaravnim moćima. Ipak, ova bića nisu se mogla izjednačiti s božanstvima jer nisu bila besmrtna (štoviše, imala su mnoge karakterne osobine i potrebe slične ljudima), a nije ih se do kraja moglo izjednačiti s demonima ili anđelima, jer su đinnovi po naravi mogli biti i dobri i zli, dok su anđeli nužno uvijek dobri, a demoni nužno zli.

U pred-islamskoj Perziji đinnovi se spominju kao često zli duhovi koji žive na samotnim, oskvrnutim, mračnim i nečistim mjestima, a mogu poprimati i oblik raznih životinja. Ova bića mogla su na razne načine pozitivno ili negativno utjecati na život ljudi, od toga što su uzrokovali razna fizička i psihička oboljenja, pa do toga da su udjeljivali nadahnuće pjesnicima. Stoga ih se štovalo kako bi ih se odobrovoljilo.

jinni, ilustracija, Milo Winter
Foto: Wikimedia Commons

U islamskoj tradiciji, đinnovi se spominju kao još jedna božja kreacija. Stvoreni su od “vatre bez dima”, i to prije ljudi (prije Adama), ali nakon anđela. Nevidljivi su, a imaju neke ljudske potrebe poput potrebe za jelom i pićem i razmnožavanjem. Spominje se i da se ljudima đinnovi mogu prikazati u obliku sjenke na zidu, životinje, olujnog vrtloga, dima, kao i antropomorfnog bića s ljudskim i životinjskim tjelesnim karakteristikama. Iako su mnogo jači i brzi od ljudi, nisu besmrtni te će nakon smrti također biti podloženi božanskome sudu. Neki su ih smatrali i nesavršenijim srodnicima anđela.

Islam također spominje da je nekoć brojna rasa đinnova postala iskvarena i grešna, što je dovelo do bitke između đinnova i božanskih anđela koju je preživio samo mali broj đinnova koji do danas neopaženi lutaju zemljom i zavide ljudskim bićima od kojih su stariji i jači, a ljudi su im ipak “preoteli” Zemlju.

jinnovi 2
Foto: Wikimedia
Đinnovi u drugim folklornim tradicijama

Postoji teorija prema kojoj je islam tijekom svoje ekspanzije mnoga folklorna bića i manja božanstva iz drugih tradicija (primjerice iz indijskog, afričkog i turskog folklora) prisvajao na način da je te entitete pretvarao u đinnove. Naposljetku, unutar islama se naziv jinn, osim na već opisanu zasebnu rasu natprirodnih bića, najšire primjenjuje i na svim vrstama nadnaravnih bića čije opažanje izmiče ljudskim osjetilima (jer, sjetite se, đinn može značiti “zakriven”).

U drugim folklornim tradicijama vjerovanje u đinnove više ili manje varira. Primjerice, u Maroku je vrlo prisutno vjerovanje u moć đinnova da opsjednu ljudska bića. U nekim dijelovima Pakistana, đinnovi su vrlo slični perzijskom predlošku (posjeduju veliku snagu, ali i mnoge ljudske osobine i žive na osamljenim mjestima), no također se spominje i njihova navika jedenja kostiju i trulog mesa.

William Harvey, ilustracija iz 1001 noći
Foto: Wikipedia

U đinnove kao bića s anđeoskim i ljudskim osobinama vjeruju i islamski mistici sufiji, a kao osvetoljubivi podzemni duhovi spominju se i u albanskom folkloru. Prisutni su i u tradicijama Starog Zavjeta, budizma, judaizma, drevne Mezopotamije, itd.

Čak i u današnje vrijeme, vjerovanje u đinnove vrlo je živo u folkloru naroda Srednjeg Istoka, koji okrivljuju ova bića za pojavu mnogih malignih bolesti i psihičkih poremećaja.

Seherezada 1001 noc
Foto: Wikipedia
Aladdin u Tisuću i jednoj noći

Za popularizaciju vjerovanja u đinnove posebno je zaslužan veliki skup istočnjačkih folklornih priča objedinjenih pod naslovu Tisuću i jedna noć. U ovoj ogromnoj kolekciji islamskoga folklora, koja je tijekom 18. i 19. stoljeća postala silno popularna i u Europi, javlja se nekoliko pripovijesti u kojima đinnovi igraju presudnu ulogu.

Daleko najpoznatija od tih priča iz Tisuću i jedne noći jest Aladdin i čudesna svjetiljkašto je poprilično ironično s obzirom na to da upravo ova priča nije dio originalne zbirke, već ju je u nju tek u 18. stoljeću naknadno dodao francuski prevoditelj Antoine Galland. On je pak tvrdio da je priču preuzeo od Sirijskog pripovjedača Youhenna Diaba.

Aladdin's Lamp
Foto: Max Pixel
Izvorna verzija priče o Aladdinu

Mnoge su sličnosti i razlike između danas popkulturne priče o Aladdinu i njezinoga osamnaestostoljetnog izvora. Kao prvo, radnja se ne događa u Baghdadu već u Kini, gdje siromašnog mladića Aladdina čarobnjak na prijevaru zaduži za pronalazak čarobne svjetiljke, pretvarajući se da je brat Aladdinovog pokojnog oca koji želi pomoći mladiću.

Čarobnjak Aladdinu daje čarobni prsten i šalje ga da mu iz čarobne špilje dobavi svjetiljku koja posjeduje čudesne moći. Nakon što Aladdin pronađe svjetiljku, biva otkriveno da ga čarobnjak želi nasamariti i mladić ostaje zarobljen u pećini. Na to slučajno protrlja čarobnjakov čarobni prsten i iz njega se pojavljuje đinn koji, ispunjavajući Aladdinovu želju, oslobađa mladića iz špilje i vodi ga natrag obitelji.

Lego Aladdin
Foto:m Flickr/Brian Neudorff

Nakon Aladdinovog povratka, njegova majka protrlja čarobnu svjetiljku iz pećine, a iz nje izlazi novi i još moćniji đinn. Uz pomoć njega, Aladdin stječe bogatstvo, ženi se carevom kćerkom i gradi raskošnu palaču. No, kad za njegovo bogatstvo dozna čarobnjak, ponudi se Aladdinovoj ženi zamijeniti staru i “bezvrijednu” svjetiljku novom. Tako stječe kontrolu nad moćnim đinnom kojem naređuje da preotme Aladdinovu palaču i prenese je u drugi grad.

Aladdin ipak u svom posjedu još uvijek ima prsten s manje moćnim đinnom. On ne može povratiti Aladdinovu palaču, ali ga prenosi do čarobnjakovog grada gdje u svojoj ukradenoj palači, uz pomoć princeze, Aladdin ubije čarobnjaka-prevaranta i vraća palaču na njezino prvotno mjesto.

Brat zlog čarobnjaka nakon toga se želi osvetiti Aladdinu prerušivši se u staru iscjeliteljicu te u tom liku ponovno prevari princezu koja ga pušta u Aladdinovu palaču. No moćni đinn iz svjetiljke upozorava Aladdina na opasnost pa mladić ubije i čarobnjakovoga brata. Kasnije Aladdin nasljeđuje carevo prijestolje.

***

Preporučeni tekst (LINK): Vukodlaci u hrvatskom folkloru zapravo nemaju nikakve veze s vukovima!

Jeste li znali?!, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *