[Ovo je drugi dio teksta. Prvi dio možete pročitati na linku: Slijeđenje potoka (antiputopis, 1. dio)]

Potok je uskoro počeo zavijati prema jugoistoku, te sam malo zatim prešao Zagrebačku cestu.

Uskoro sam prošao kraj božićnog drvca koje je netko očito još prije par tjedana bacio u potok. Uz to, i nekoliko povremenih plastičnih boca i vrećica, potok je bio iznenađujuće čist za ovako naseljen dio grada.

Kad smo već kod toga, i na zgradama koje su očito bile novoizgrađene gotovo uopće nije bilo inače neizbježnih grafita i prljavštine od smoga. Kvart se doimao neprirodno sterilno.

Nedaleko od Zagrebačke avenije prošao sam ispod jednog zanimljivog betonskog mostića. Vodostaj je to, na sreću, dopuštao.

Zaronivši u svježu hladovinu i zrak koji vonja na vlagu i mahovinu ispod mostića, jednim dijelom svoga uma bio sam zavidan djeci koja su odrastala u ovom dijelu grada, pokraj Vrapčakova toka.

Ovaj je prigradski pejzaž vrvio malim zakucima i opskurnim skloništima koji bi se zaigranim istraživanjem mogli pretvoriti u jedan potpuno drugi egzotični svijet u kojem začuđujuće i bizarne avanture nikad ne prestaju.

Zatim sam na drugoj strani našao prvu klupicu i ručao. Osjećao sam se dobro. Osjećao sam se barem nakratko van čeličnog stiska svakodnevnice. Kao papiga koju iz krletke pustiš da ti leti po sobi. Znao sam da je tamo dalje još nepojmljivo mnogo prostranstva i slobode, no i ovo popodnevno slijeđenje potoka, ovih par zamaha krilima van krletke trenutno mi se činilo dovoljno za barem privremeno spokojstvo.

Jeo sam salatu iz prozirne plastične zdjele odmarajući na klupici, a domorodački šetači iz tog kvarta gledali su me kao da sam pao s Marsa. Pretpostavljam da sam ličio na pravog izletnika, što sam, ako ćemo po istini, zapravo i bio.

Ubrzo zatim prošao sam i ispod prometne Zagrebačke avenije. Ispod nje se Vrapčak širio u 2 paralelna kraka, u pothodniku s niskim stropom, punom prašine od prometa s ceste iznad, prašine koja je u njega padala desetljećima.

Tim smo pothodnikom i potok i ja izbili s druge strane Avenije, gdje je tok Vrapčaka opet poprimao skromne razmjere.

U daljini se nazirala još jedna moderna crkva. Toranj ove je ličio na prizemljeni izvanzemaljski brod.

Nisam više znao u kojem sam točno kvartu, znao sam samo da se krećem približno u smjeru Jaruna. Potok je tu prolazio pokraj ogromne osnovne škole od crvene opeke, koja je, zajedno s ogromnim školskim dvorištem i pripadajućim sportskim terenima, podsjećala na studentski kampus.

Zatim sam prešao veliku Horvaćansku cestu i negdje pod njom po prvi put zaista izgubio tok Vrapčaka. Gotovo pet minuta nisam znao u kojem bih smjeru krenuo, a onda sam ga uočio kako, suprotno mojim očekivanjima, u daljini ne izranja na jugu već na istoku. Potok se opet udebljao, kao da je ispod Horvaćanske nešto slasno proždro.

Došao sam do mjesta gdje je potok ponovno izranjao ispod Horvaćanske i pogledao unatrag uz riječnu struju, u mračan tunel dug možda i nekoliko stotina metara, iznad kojeg su šišali auti.

Iz radoznalosti sam se spustio niz nasip i ušao u tunel, slijedeći potok natrag pod Horvaćansku možda kojih tridesetak koraka, sve dok nisam počeo gubiti danje svjetlo. Dalje od toga bilo je prenelagodno za istraživanje. Tek sam okinuo par fotografija i uputio se natrag, na zrak. Taj podvodni tunel ličio je na poplavljene katakombe i opet me neodoljivo podsjetio na Kingovu zlokobnu kanalizaciju s klaunom. Požurio sam van i nastavio nizvodno, prema istoku, kraj Vrbana.

Uskoro sam, na svoje veliko iznenađenje, shvatio da prolazim pokraj zgrade jednog prijatelja s faksa, u kojoj smo u studentskim danim znali organzirati zabave. Nisam imao pojma da je potok ispred njegove zgrade isti onaj koji vodi sve do Vrapča, i u blizinu kvarta u koji sam se nedavno preselio. Tehnički bih mogao iz Vrapča nizvodno pustiti papirnati brodić koji bi on mogao uloviti za sat-dva točno pred svojom zgradom, pod uvjetom da se brodić usput ne nasuče (ili da ga ne ščepa klaun iz kanalizacije). Možda mu jednom i predložim taj eksperiment. Možda bismo njime oboje oživjeli nešto od izblijedjele magije djetinjstva napeto iščekujući mali papirnati brodić da se probije i nađe svoj put kroz mulj i mrak.

Pred prijateljevom sam zgradom pojeo jednu od dvije paštete od maslina koje su mi preostale za jelo. Razmišljao sam o tome da mu pozvonim, ili da mu ostavim prostačku poruku u poštanskom sandučiću. Odlučio sam se za drugu opciju jer sam zaključio da je u to vrijeme vjerojatno na poslu. Ubacio sam papirić pun prostota u sandučić i produžio dalje niz potok, sve bliže konačnom odredištu.

Potok je neko vrijeme slijedio prometnu Horvaćansku cestu pa više nije bilo prigradskog ugođaja, malih vrtova i uličica, već ih je zamijenio promet i škripa tramvaja, visoke zgrade i blještavi semafori.

Nakon još jedne neukusne kvartovske crkve, potok je nanovo skrenuo na jugoistok, prema Jarunu.

Nije prošlo mnogo vremena, i potok me opet iznenadio. Počeo je vrludati između zgrada od crvene opeke koje su mi se učinile čudno poznatima.

I bio sam u pravu.

Vrapčak je vodio i iza zgrade jedne cure s kojom sam neko vrijeme hodao (6 godina, da budem precizan). A u neposrednoj blizini bili su i Srednjaci gdje imam rodbinu kod koje sam kao mali često navraćao.

Bilo mi je fascinantno na kakav me to put kroz godine poveo ovaj potok što sam ga uporno slijedio, i koje je sve prostorno i vremenski nespojive dijelove moga života povezivao, poput konca koji prolazi kroz raznobojne školjke izvučene s različitih dubina oceana i tvori od njih ogrlicu. Bilo je tu nanizano moje djetinjstvo, prošla ljubav, studentske godine i poznanstva s fakulteta, kao i sadašnjost, to jest, dio grada nedaleko od Vrapča u koji sam se nedavno preselio, i odakle sam i počeo slijediti ovaj mali potok. Fascinantno.

Prešao sam Jarunsku cestu. Iza nje sam naišao na prvi spomena vrijedan “vodopad”, koji je čak i hučao koliko mu je to dopuštalo njegovih dvadesetak centimetara visine. Odatle je potok opet postao uzak kao i na početku, samo je sad nestalo betona na nasipima, a s obje su strane bili obrasli vrtovi i straćare. Potok kao da je najavljivao da još nema mnogo snage za daljnji samostalni tok.

U blizini je bilo Jarunsko jezero, a s njime i Sava, Vrapčakovo krajnje odredište.

S desne strane potoka pojavila se siva i gusta jarunska šikara. Tjerao sam dalje, kao childe Roland u potrazi za Kulom tmine. Usput sam na nasipu pronašao nečiju davno izgubljenu cipelu. U daljini se čuo zujavi pijev žaba ili nekih drugih močvarnih životinja.

A onda, bez posebne najave, preda mnom se ukazao savski nasip, kao i kraj moga puta. Vrapčak je prolazio kroz krak debelog nasipa putem malih betonskih rupa.

S druge je strane, odjednom trostruko širi, potok nastavio niz poljanu iza nasipa još svega stotinjak metara, a iza toga se ulijevao direktno u Savin krvotok.

Sada sjedim ovdje, na samom ušću Vrapčaka u Savu, i zapisujem zadnje rečenice ovoga izvještaja.

Smatram da sam na dobitku jer sam popustio svojoj radoznalosti i uputio se na ovu naizgled besmislenu rutu.

I najmanja putovanja su itekako značajnaza vlastitu osobu, osobito ako ih pokreće nepatvorena želja za obnavljanjem istraživačkih instinkata kojih se sjećamo iz djetinjstva.

Nedavno sam raspravljao s prijateljem o besmislenosti putovanja na daleka odredišta. Svijet je kugla, a time i kotač – ono od čega bježiš ovdje neminovno će te dočekati i na drugom kraju svijeta.

Zato mala putovanja poput ovoga ne predstavljaju bijeg, već povratak nečemu što smo davno izgubili, i što se sigurno ne može kupiti na aerodromima, u lukama ili na željezničkim kolodvorima.

To je osjećaj da je grad opet neistražena karta s blagom, a nama su cipele prevelike, no misli su slobodne za neobavezno lutanje i usputnu avanturu prije večere.

***

Preporučeni tekst: Slijeđenje potoka (antiputopis, 1. dio)