
Danas je noć vještica i dakako da se ovdje, na Kurzivu, neće pisati o ničemu što je povezano s ovim danom (edgy). Osobno, uopće nemam volju doprinositi bezrazložnom uzbuđenju oko još jedne umjetno stvorene i umjetno nabrijane prigode koja je tek izlika da vam se još jednom u dućanima proda hrpa nepotrebnog smeća. Zato ćemo se, umjesto s tim besmislicama, danas pozabaviti psihološkim fenomenom poznatim pod nazivom “mizofonija”.
Što je mizofonija?
Mizofonija je psihološka pojava (neki bi čak rekli i psihološka smetnja, no mišljenje u vezi s ovom klasifikacijom nije jedinstveno) u kojoj dolazi do osjećaja ekstremne neugode, anksioznosti i promjene raspoloženja pri izlaganju osobe određenim vrstama zvukova.
Sam naziv mizofonija doslovno preveden znači “mržnja prema zvuku”. Naravno, apsolutno svakome od nas smeta neki određeni zvuk, ali to ne znači da svi pate od mizofonije. Iako se ona javlja u različitim intenzitetima, stručnjaci obično zaključuju da netko pati od mizofonije kad ga je neki zvuk u stanju toliko uzrujati i izbaciti iz takta da ta osoba za neko vrijeme nije u stanju normalno funkcionirati i nastaviti sa svakodnevnim aktivnostima.

Osobno iskustvo
Odlučio sam se na pisanje ove teme iz razloga što mi je osobno zanimljiva. Vidite, ja, vaše dežurno škrabalo, patim od nekog oblika mizofonije. Postoji određeni zvuk koji jednostavno nisam u stanju podnijeti, a nakon što ga slučajno začujem na ulici ili u stanu, na neko vrijeme nisam u stanju nastaviti s obavljanjem bilo čega s čime sam se dotad bavio, već se moram izolirati od ostatka ljudi i pokušati se smiriti. Smatrao sam da bi vam možda moglo biti zanimljivo čuti svjedočanstvo iz prve ruke kako je to živjeti s ovom pojavom.
Većina mojih prijatelja, kad im pokušam opisati svoj problem, obično nije u stanju shvatiti o čemu govorim. Potpuno im je strana ideja da nekoga pojava jednog specifičnog zvuka može na neko vrijeme učiniti potpuno nefunkcionalnim. No, to je upravo ono što se osobama poput mene u ovakvim prilikama događa.

Što do sad znamo o mizofoniji?
Sama mizofonija do sad je vrlo slabo istražen fenomen i ne postoji konkretno objašnjenje kako do nje dolazi. Psihijatri ovu pojavu obično smatraju podvrstom fonofobije, straha prema određenim vrstama zvuka (primjerice, prema glasnim zvukovima). Na temelju osobnog iskustva, moram se ne složiti s ovakvom klasifikacijom jer vlastita odbojnost prema određenom zvuku nikad, koliko se sjećam, nije u meni probudila osjećaj imalo nalik na strah. Umjesto straha, pri izloženosti zvuku na koji sam “alergičan”, u meni se budi isključivo osjećaj nekontrolirane anksioznosti i jakog bijesa, koji su popraćeni nečim što gotovo nalikuje na fizičku bol.
Malobrojna od dostupnih istraživanja u vezi s ovim psihološkim fenomenom ukazuju na to da je oko 80% slučajeva mizofonije povezano sa zvukovima koji se proizvode ustima (kao npr. mljackanje, grickanje, zagrizanje, hrkanje, šapat, napuhavanje kaugume i slično), te da je oko 60% tih zvukovnih okidača koji izazivaju negativnu reakciju repetitivno. S ovim se zaključcima osobno mogu poistovjetiti, jer je i moj “okidač” konkretno povezan s ljudskim ustima. Istraživanja na dalje govore da je ponekad moguće određene vizualne elemente povezati sa samim zvukom u tolikoj mjeri da će do negativne reakcije doći i samo prilikom vizualnog podražaja (primjerice, određenog položaja usta povezanog sa zvukom), a bez prisutnosti samoga zvuka, što također mogu posvjedočiti kao istinito.

Moj “okidač”
Vidite, moj je zvukovni “okidač” onaj teško opisivi zvuk koji nastaje kada osoba pokušava istjerati komadić hrane zapele među vlastitim zubima, pa kroz zube provlači slinu ne bi li istjerala komadić hrane van. Pri tom nastaje visoki i reski zvuk cvrčanja sline koji je iznimno jaki okidač moje mizofonije.
Od ovog problema patim još od najmanjih nogu, no nisam u stanju reći kada se i zbog čega konkretno on počeo javljati i stvarati mi probleme. No, kada čujem opisani “okidač” (a to se najčešće događa u javnom prijevozu), gotovo iste sekunde osjećam kako me spopadaju jaki bijes i tjeskoba, te istodobno osjećam resku bol u vlastitim zubima i zubnom mesu, kao da mi netko u njih zabada tanku iglu.

Kako je živjeti s ovim problemom?
Ponekad je ovaj osjećaj neugode i ljutnje toliko intenzivan da jednostavno moram početi nekontrolirano na glas psovati, a gotovo uvijek moram se hitno udaljiti od osobe koja svojim ustima proizvodi “zvukovni okidač” jer mi se čini da ne mogu podnijeti biti blizu nje niti trenutak duže. To vrlo često znači da moram, primjerice, hitno izaći iz tramvaja i sačekati novi prijevoz, čak i ako putujem na vrlo važan sastanak i ako sam siguran da ću zbog toga zakasniti. Tu nema pomoći.
Kad “okidač” u meni izazove taj niz negativnih reakcija, s njima dolazi i slijed asocijacija koje povezujem sa zvukom. O osobi koja na ovaj način javno čisti zube instantno počinjem misliti kao o iznimno zloj, neuviđavnoj, nekulturnoj i prljavoj osobi, i moram se svim silama suzdržavati da se na nju ne izderem ili ju ne pljunem. To bi se vjerojatno i dogodilo da nisam u mogućnosti odmah se udaljiti od osobe koja proizvodi taj zvuk, i da “okidaču” budem izložen više puta uzastopno. Također, ove osjećaje obično prati predodžba do srži crnih, pokvarenih i raspadajućih zuba te osobe, a ponekad počnem o izvoru zvuka misliti i kao o “jebenom zrikavcu” ili “prokletom cičavom štakoru”. I imam vrlo jaku potrebu na bilo koji se način s tom osobom i obračunati, što je osjećaj protiv kojeg se moram svojski boriti.
Nakon izlaganja zvukovnom okidaču, obično mi je potrebno od 5 do 15 minuta da bih se smirio i nastavio donekle normalno funkcionirati. Do tad, ne mogu normalno razmišljati ili raditi, jer cijelo vrijeme u glavi kao da i dalje čujem jeku tog užasnog zvuka, što mi uzrokuje daljnju bol i napetost.

Nimalo ugodna pojava
Možda vam se ova pojava, opisana ovako iskreno, čini smiješnom. No, vjerujte mi da se radi o nečem s čime je doista teško živjeti, pogotovo kad je vaš “okidač” zvuk toliko uobičajen i čest poput mojega. Produktivni dan kad se osjećate baš super zbog ovoga vam se u djeliću sekunde može pretvoriti u pravi disfunkcionalni pakao.
Iz tog razloga praktički nikad ne idem u grad bez slušalica i glasne glazbe na ušima, a istrošena baterija na mobitelu prije povratka doma ravna mi je pravoj katastrofi. Ako me nekad uočite u gradu i pokušate me pozdraviti, vjerojatno vas neću čuti jer posvuda hodam s onim “penetrirajućim” slušalicama zabijenim duboko u uši. Pred prijateljima se obično suzdržavam od očite reakcije na ovaj zvuk (ako mogu), samo kako im ne bih otkrio svoju slabu točku. Ali, nemojte slučajno, ako me negdje sretnete, pokušati ispitati kako ću reagirati na “okidač” jer riskirate da vas nokautiram.

Zaključak
Sada kada znate nešto više o mizofoniji, želio bih da se ovog teksta ponekad sjetite u javnosti. Budite svjesni toga da oko vas možda postoje ljudi kojima nanosite neopisivu bol svojim nekulturnim mljackanjem, srkanjem, natezanjem sline i sličnim zvukovima za koje ionako nema mjesto u kulturnome društvu. Stoga bi najbolje bilo da takve aktivnosti ostavite za tamo gdje i pripadaju, te ove zvukove proizvodite unutar svoja četiri zida. To je, prije svega, stvar osnovne kulture, a kao drugo (što sada i znate) – stvar uviđavnosti prema drugim ljudima.
Eto, danas ste saznali još jednu moju osobnu tajnu. Kada ću ja doznati nešto o vama? Napišite nešto osobno u komentarima, odužite se, ne znam!
***
Preporučeni tekst: Inceli – online supkultura očajnika u “nedobrovoljnom celibatu”
Meni je Mizofonija otežala i mnogo zagorčala život. Imam 41. godinu a počelo je u 9. Najgore je to što lek ne postoji i što te rođeni roditelji smatraju ludim, okolina ne razume. Neopisv problem, beskrajne muke…
Smeta mi coktanje, srkanje supe i vručih jela ne toliko, ali to čišćenje zuba na taj način – isto. Desi se ponekad da sam u stresnim danima onda mi smeta kako neko guta i pitam se šta mi je, neka guta kako hoće…ko zna imam s vremena na vreme te simptome