Vaše se prvo sjećanje vjerojatno nikad nije dogodilo

Koje je vaše najranije sjećanje u životu i koliko ste bili stari u dobi na koji se to sjećanje odnosi? Moje prvo sjećanje i do danas mi zna vrlo jasno izroniti u mislima. Nije to nikakvo posebno sjećanje, već tek jednostavna mentalna slika. U njoj se vozim u dječjim kolicima ispred zgrade u kojoj sam u djetinjstvu stanovao. Sunčan je dan, moja dječja kolica imaju nekakve šare koje su zelene i narančaste nijanse, a kolica povremeno zastanu u trenutku dok mi roditelji na ulici sretnu poznanike. Ponekad se netko od tih poznanika čak i nagne nad moja kolica i govori mi neke riječi koje nisam u stanju razumjeti jer sam još premlad za razumijevanje složenije komunikacije.

Ono što je u ovom mome živopisnom sjećanju posebno zanimljivo jest to da je ono vrlo vjerojatno lažno. A jednako tako, ako i vi imate slično sjećanje iz najranijeg dijetinjstva, postoje vrlo velike šanse da se ni vaše sjećanje također nikad nije zapravo dogodilo u stvarnosti, već je tek plod vaše mašte. Ili nas u to barem pokušava uvjeriti jedna nova znanstvena studija kojom ćemo se danas pozabaviti.

Tricikl
Foto: Pixabay

Studija “Lažna prva sjećanja”

Studija o kojoj govorim zove se “Fictional first memories” (“Lažna prva sjećanja”), a objavljena je u znanstvenom časopisu za psihologiju po imenu Psychological Science. Autori ovog zanimljivog rada (Akhtar, Justice, Morrison, Conway) svoju tezu o vjerojatnosti velikog postotka fabriciranih “prvih sjećanja u životu” temelje na podatku da ljudska bića zapravo nemaju razvijenu sposobnost pamćenja u tzv. predverbalnom periodu svoga života (što će reći, u periodu prije nego li ovladaju jezikom – prije navršene druge godine života).

Potrebno je istaknuti da se ne radi o malenom istraživanju. Kad pogledate većinu današnjih znanstvenih istraživanja o kojima se piše u medijima, shvatite da u većini njih zapravo sudjeluje smiješno mali broj ispitanika koji nikako ne može biti dovoljan za izvođenje nekog općeg zaključka koji bi bio primjenjiv univerzalno. Ipak, ovo istraživanje provedeno je čak nad 6641 ispitanikom, i to u dobi od 11 pa sve do 100 godina.

Djeca na brdu
Foto: Pxhere

Čak 40% ljudi fabriciralo je svoje prvo sjećanje?!

Ispitanici su putem online ankete bili pozvani poslati podatke o svojem najranijem životnom sjećanju. Prosječna dob prvog sjećanja, koju dobivamo kada u obzir uzmemo odgovore svih ispitanika ove studije bila je oko 3,2 godine. No, prema podacima koje su ustupili ispitanici, čak 40% ljudi (ili oko 2500 ispitanika) opisalo je sjećanje za koje tvrde da potiče iz razdoblja kada su bili mlađi od dvoje godine i kad je bilo vrlo teško vjerojatno da je njihov mozak uopće bio sposoban pohraniti bilo kakvo sjećanje. Oko devetsto ljudi tvrdilo je čak da njihovo najranije sjećanje potječe iz doba kada su imali samo godinu dana.

Sve ovo navelo je autore studije da zaključe kako vrlo velik postotak ljudi ima tendenciju “lažiranja” vlastitoga prvog sjećanja. Njihovo je mišljenje da lažno prvo sjećanje vjerojatno naknadno konstruiramo iz djelića kasnijih i naoko zaboravljenih sjećanja i asocijacija. Uz to, studija navodi i kako su ovom postupku “fabriciranja” najranijeg sjećanja najskloniji ljudi u srednjim i zrelijim godinama, što pak navodi na u studiji nenapisani ali insinuirani zaključak da do fabrikacije prvog sjećanja dolazi iz neke vrste nostalgije za najranijim djetinjstvom koje možda ljudi osjećaju stariji ljudi te osobe u krizi srednjih godina, sklonije romantiziranju vlastitoga dječaštva kao “zlatnog doba” svoga života.

Djeca na plazi
Foto: Max Pixel

Propusti u istraživačkoj logici? Navođenje vode na svoj mlin?

Sad, u logici zaključka iznesenog u ovoj studiji postoji jedan zapravo očit problem. Tko garantira da 40% ljudi koji su tvrdili da imaju neprirodno rano sjećanje nisu jednostavno krivo procijenili dob u koje to sjećanje treba smjestiti? Na taj način, njihova prva sjećanja ne bi bila izmišljena, već su se jednostavno dogodila u kasnijoj dobi. Studija spominje ovo pitanje, no prema mojoj osobnoj procjeni objašnjava problematiku to na ponešto neuvjerljiv način.

Autori istraživanja tvrde da je itekako moguće i očekivano da je određen postotak od spomenutih 40% ispitanika jednostavno pogriješio u datiranju vlastitog prvog sjećanja, ali svoj zaključak o visokom postotku izmišljenih prvih sjećanja opravdavaju time što ističu kako nema baš nikakvog razloga za zaključiti da bi ovakvo pogrešno datiranje iz ikakvog razloga moglo biti sistematsko, već je potpuno nasumično. Time hoće reći da barem polovica od njihovih ispitanika koji su tvrdili da imaju sjećanje iz razdoblja ranijeg od druge godine života nisu pogriješili u datiranju, već su doista načinili lažno sjećanje.

Voznja kolicima
Foto: Flickr

No, razlog zbog kojeg sam naveo da je ovakvo obrazloženje za mene neuvjerljivo jest taj što, ako priznamo da je postupak pogrešne datacije sjećanja nasumičan, možemo uvjerljivije zaključiti da je 60% ispitanika koji su tvrdili da njihovo sjećanje potječe nakon druge godine procijenilo relativno točno, dok skupina od 40% ispitanika koji su smjestili svoje prvo sjećanje ranije od druge godine jednostavno u cijelosti predstavlja postotak ljudi koji je nasumično napravio pogrešnu procjenu. I to je sasvim moguće, zar ne?

Ipak, u studiji se ističe i da su prva sjećanja koja su procijenjena na razdoblje ranije od druge godine života imala prepoznatljiv sadržaj koji se odnosio upravo na to, a ne na neko kasnije razdoblje djetinjstva, što možda (a možda i ne) potkrepljuje tvrdnju autora da je 40% ispitanika doista lažiralo a ne jednostavno krivo datiralo svoje sjećanje.

Ova studija također predlaže da je razlog zbog kojeg toliko broj ljudi navodno fabricira vlastito prvo sjećanje stoga što rana sjećanja imaju presudnu ulogu u formiranju vlastite ličnosti i stvaranju slike o samome sebi, te predočavanju vlastitoga životnog puta kao smislenog i povezanog narativa.

Duda
Foto: Max Pixel

Analiza vlastitog “prvog sjećanja”

Kada na temelju svega ovoga promislim o vlastitom prvom sjećanju koje sam opisao u uvodu, dolazim do zaključka kako je moguće da je ono lažno, no ne mogu biti potpuno siguran. Kao prvo, prije pisanja ovoga teksta istražio sam u kojoj dobi djeca obično nauče samostalno hodati, te ispada da se to događa oko 2. godine života. To bi moje sjećanje vožnje u dječjim kolicima “smjestilo” u period kad sam bio mlađi od dvije godine, i time bi ovo sjećanje zapravo bilo potvrđeno kao izmišljeno. Ovome u prilog ide moj zaključak da su zeleno-narančaste nijanse mojih kolica kojih se navodno sjećam zapravo “ukradena” iz mentalne slike kozmetičke torbice istih boja koju je moja majka dugo godina koristila.

Djecji krevet
Foto: Flickr

S druge strane, ne mogu biti potpuno siguran da je moje prvo sjećanje definitivno lažno, jer na internetu sam našao podatak i da, iako djeca u prosjeku nauče hodati oko 2. godine, većina roditelja povremeno vozi djecu u kolicima i do 3. godine, ili čak i kasnije. Ako je to bio slučaj i sa mnom, tada bi bilo moguće da se moje sjećanje doista i dogodilo jer sam u vrijeme spomenute vožnje kolicima bio dovoljno star kako bih formirao sjećanja.

Ovaj moj tekst, očito, ne donosi nikakve definitivne odgovore po pitanju legitimnosti zaključaka ove studije. Pa ipak, nadam se da sam vas ovim svojim monologom i online preispitivanjem svoga prvog sjećanja nadahnuo da malo prokopate i po vlastitim uspomenama, da ih odvagnete i stavite “na kušnju” s obzirom na dostupne činjenice. Rezultat vas možda iznenadi.

***

Preporučeni tekst: Hannibal nikad nije rekao: “Hello, Clarice”, a teorija iza kolektivnih lažnih sjećanja potpuno je luda!

Lifestyle, Zanimljivosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *