Što je post-postmodernizam?

Postmodernizam dominira kulturnom produkcijom Zapada već dobrih 60 – 70 godina, i naoko mu se ne nazire kraj. Postmodernizam je, barem nas u to pokušavaju uvjeriti postmodernistički teoretičari, zapravo nepremostiv. Iz njega nema izlaza. No je li to doista tako?

U svjetskim kulturnim krugovima već se par desetljeća čuje negodovanje zbog forsiranja zapravo nekonstruktivnog i nekomunikativnog postmodernizma. Taj otpor prema njemu postaje sve glasniji i glasniji. Tu u priču ulazi i nova tendencija u umjetnosti, bizarno i parodijski nazvana post-postmodernizmom.

Da bismo razumjeli što doista znači ova novotarija na području kulturne i književne teorije, najprije ipak moramo definirati što je postmodernizam, jer post-postmodernizam se, očito, direktno poziva na njega i okreće ga naglavačke.

No, definirati što je to točno postmodernizam i koje su njegove karakteristike nešto je teže nego li se obično shvaća. Teoretičari književnosti posljednjih se 70 godina ni sami, izgleda, nisu u stanju dogovoriti o pravoj naravi i poanti umjetničke epohe koju nazivaju postmodernizmom.

Labirint
Foto: Public Domain Pictures

Modernizam i postmodernizam – sažetak

Počnimo analizu ovog problema idućom tvrdnjom koja se nameće sama od sebe: kao što je post-postmodernizam odgovor na postmodernizam, tako je i postmodernizam reakcija na modernizam.

Obično se uzima da je modernizam kao umjetnička epoha otpočeo oko 1900. godine. Najkraće rečeno, neke od njegovih osnovnih karakteristika bile su: buna protiv dotad tradicionalne kulture i umjetnosti, eksperimentiranje s novim estetikama i načinima izražavanja, poigravanje s apstrakcijom i apsurdom, usredotočenost na ljudsku psihu, kao i vjera u grandiozne utopijske projekte i suvremenu tehnologiju. Drugim riječima, iako je ovaj stil bio “rušilački” (u smislu antitradicionalnosti i radikalne eksperimentalnosti), zapravo je u svojoj srži bio optimističan, jer je vjerovao da se svijet i ljudsko poimanje svijeta mogu preraditi, unaprijediti, osvježiti i/ili evoluirati.

Za razliku od modernizma, postmodernizam je zapravo veoma pesimističan svjetonazor. Zašto? Zato jer više ne vjeruje u legitimnost, smislenost, pa niti u samu mogućnost bilo kakve promjene.

Matrica 2
Foto: Flickr

Postmodernizam se u svijetu uzdigao kao novi i dominantni umjetnički “svjetonazor” krajem 60-ih godina 20. stoljeća (neki teoretičari datiraju ga i ranije, te njegove početke vide već u 40-im i 50-im godinama). Postmodernistički umjetnici zapravo su izgubili vjeru u velike projekte i velike naracije. Za njih, sve što ih okružuje samo je ideološki konstrukt. Posljedica takvog pogleda na svijet i kulturu jest da sve može biti dovedeno u pitanje.

Postmodernisti tako, primjerice, propituju odnos između fikcije i stvarnosti, fikcije i autobiografije, umjetnika i publike (pošiljatelja i recipijenta poruke), publike i umjetničkog djela, različitih stvarnosnih razina, hijerarhijskih odnosa i slično. Postmodernistički stil izražavanja zapravo se zasniva na raznim apstraktnim i intelektualnim teorijama iz teorije umjetnosti.

Matrica
Foto: Pixabay

Nemogućnost “izlaska iz matrice”

Bitno je u ovakvom svjetonazoru navesti dvije stvari. Kao prvo, ako je sve samo ideološki konstrukt, te ako svaki koncept i ideja mogu biti dovedeni u pitanje kao ideologijski produkti, tada doista i ne postoji način izlaska “izvan” ideološki konstruirane stvarnosti. Nema izlaska “iz matrice”. Sami koncept izlaska, samo shvaćanje nečega kao unutar/izvan matrice je pogrešno i ideološki obojeno. Svaki pokušaj otpora ideološkim narativima biva asimiliran u sami narativ i postaje dijelom ideologije protiv koje se navodno buni.

Ovakvo razmišljanje odvelo je postmoderniste u slijepu ulicu jer je ubrzo postalo očito da oni, prema vlastitoj teoriji, nisu u stanju ponuditi izlaz “iz matrice” i sačuvati vlastiti kredibilitet. Tako se postmodernizam usredotočio uglavnom na rastavljanje bilo kakvih općih koncepata i vrijednosti, a pritom je proces “rastavljanja” postao svrha sam po sebi, bez pokušaja sastavljanja nečega novoga i boljega.

Logično, sve je ovo postmodernizam odvelo u nihilizam, u nevjerovanje u mogućnost bilo kakvog konstruktivnog djelovanja, te u pretjerano intelektualiziranje i kritiziranje svega što nas okružuje bez nekog konkretnog cilja ili rješenja. No, najveća posljedica postmodernističke dekonstrukcije i samodostatne teoretičnosti bila je prekid komunikacije s publikom. “Konzumenti” kulture najednom su se počeli osjećati neobjašnjivo isključeni i otuđeni od najnovijih kulturnih trendova. Nije nimalo slučajno da je interes javnosti za umjetnost počeo luđački opadati baš s početkom dominacije postmodernizma u kulturi.

Privid i stvarnost
Foto: Flickr

Post-postmodernizam kao nova pozitivnost

No, tu se na umjetničkoj sceni pojavio i nov pogled na svijet. Neki ga zovu post-postmodernizmom, drugi pak trans-postmodernizmom, pseudo-modernizmom, alter-modernizmom i slično. No, u svim se ovim neusuglašenim nazivljima ovog novoga “trenda” u kulturi uočava ista tendencija – ona kretanja izvan skučenih granica postmodernističkog mišljenja.

Ovaj se novi umjetnički svjetonazor počeo formirati još 90-ih godina, i otad konstantno jača te pridobiva, čak i nesvjesno, nove simpatizere – ljude kojima je dosta jalovosti, nekomunikativnosti i paranoidnog skepticizma postmoderne.

Post-postmodernizam je, ukratko, trend pokušaja uspostave ponovne komunikacije s otuđenom kulturnom publikom, te nastojanje premašivanja postmodernističke skepse prema svakom mogućem konceptu. On želi uspostaviti novu vjeru u mogućnosti umjetnosti kao sredstva komunikacije i sredstva konstruktivnog propitivanja svijeta. To je i pokušaj vraćanja umjetnosti običnim ljudima.

Propituj odgovore
Foto: Flickr

Ovaj trend trenutno nije moguće definirati konkretnije od ovoga, jer se ne radi o nikakvom organiziranom pokretu, već o jednostavnoj reakciji ljudi pri dosezanju krajnje točke zasićenosti postmodernizmom. Tako svatko radi na ponovnom uspostavljanju komunikacije i povjerenja na umjetničkom polju isključivo na vlastiti način.

Ovaj je trend posljednjih deset do dvadeset godina moguće uočiti u kulturnoj produkciji svih razvijenih svjetskih zemalja. Umjetnost se, drugim riječima, polako ali sigurno opet počinje stvarati za sve ljude, a ne samo za akademike i teoretičare umjetnosti, te prestaje biti slijepa ulica skepse i besplodne intelektualne masturbacije.

Na žalost, kako to obično biva, mi na Balkanu i opet kasnimo za svjetskim kulturnim trendovima. Na našim prostorima i dalje suvereno caruje sveprožimajući postmodernizam. No, veliko je olakšanje znati da mu se konačno nazire kraj i da smo kao ljudska bića konačno spremni nadići univerzalnu postmodernu skepsu i ironiju, te se uhvatiti nečeg konstruktivnijeg i ponovno početi međusobno komunicirati.

***

Preporučeni tekst: Tajna uspjeha? Možda! Zavirite u stroge radne navike poznatih pisaca!

Boemski kutak, Priča dana, Svijet umjetnosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *