Recenzija: Mitologizacija propasti Slavonije u romanu “Drenje” Luke Bekavca

Kratki i nekonvencionalni roman Drenje domaćeg autora Luke Bekavca izdan je 2011. godine, a po svome izlasku oko njega se stvorila svojevrsna fama (dakako, samo u književnim krugovima, jer van njih kod nas više rijetko tko da i čita, pogotovo ovakve eksperimentalne prvijence).

Roman je bio uzdizan do neba zbog navodnog inovativnog pristupa pripovijedanju te nemogućnosti da ga se kategorizira u specifičan žanr, a i idući Bekavčevi romani u međuvremenu su doživjeli manje-više sličnu recepciju, tako da je Bekavac, rekao bih, na dobrom tragu da postane jedan od onih domaćih autora koje se opisuje kao “kultne”, ma što to značilo.

No, kakav je zaista roman Drenje? Već odavno sam shvatio da u pravilu ne vrijedi vjerovati niti jednu jedinu riječ etabliranim hrvatskim književnim kritičarima koji danas pretežno funkcioniraju po principu marketinških plaćenika. Stoga sam odlučio prema vlastitom iskustvu ocijeniti je li Drenje tek još jedna lažno i interesno stvorena književna veličina, ili pak doista i opravdava svoju reputaciju.

Istina je, kao i obično, negdje u sredini.

Luka Bekavac (HR) is the last one to go on stage.@ Balassi Institute Brussels

Objavljuje EUNIC BrusselsČetvrtak, 25. lipnja 2015.

O čemu se u Drenju radi?

Hajdemo početi od osnova: o čemu se uopće u ovom postmodernističkom romanu radi? Radnja je, treba odmah pripomenuti, vrlo minimalistička, te roman prvenstveno igra na kartu atmosferičnosti i zagonetnog pripovijedanja umjesto na kartu događajnosti.

Studentica Marta, nakon nekih osobnih životnih kriza i zapostavljenog studija, odlazi na terensku praksu u zabačeno i propalo slavonsko mjesto Drenje, gdje opremom za snimanje zvukova naočigled besmisleno bilježi prirodne šumove u i oko grada za ekscentričnog profesora Markovića. Marković se formalno bavi istraživanjem utjecaja Domovinskog rata na bioakustičku sliku propalog Drenja, no privatno je razvio razne lude i pseudo-znanstvene teorije o nekom nepoznatom, stranom, gotovom mističnom akustičnom utjecaju koji uzrokuje odumiranje i degeneraciju života u Drenju.

Marta je vrlo skeptična prema svome dodijeljenom mentoru, smatra ga šarlatanom i propalim alkoholičarom, no ubrzo počinje primjećivati da se na svim njezinim audio zapisima zvukova iz okolice Drenja pojavljuje neobjašnjiv šum koji kvari snimke. Prema profesoru Markoviću, taj je “šum” pravi uzrok propadanja Drenja, čiji stanovnici, gospodarstvo i sami pejzaž odumiru, ponašaju se kao da su digli ruke od svoga grada pa i samog života i smisla. Marković smatra da se taj šum emitira iz neke druge razine ili dimenzije postojanja koja na taj način gotovo da okupira i preuzima prostor Drenja.

Malo po malo, zbog neobjašnjivih slušnih i vizualnih fenomena koji se događaju u Drenju, Marta je prisiljena sve ozbiljnije shvaćati profesorove ezoterične teorije. Stoga njih dvoje zajedno odlučuju nastaviti surađivati na istraživanju porijekla auditivnog šuma.

Horor koji se skriva:Između Bijelog Brda i Dalja nalazi se jedno užasno mjesto. Stara napuštena farma gdje sve ima…

Objavljuje Udruga Devet ŽivotaSrijeda, 23. ožujka 2016.

Zagonetna “arhiva”

Toliko o radnji. Sada bi trebalo reći nešto o samim implikacijama koje ona sadrži. Jer ovo je djelo, kao što sam već spomenuo, zapravo postmodernističko, što znači da se od njega već u startu mogla očekivati doza autoreferencijalnosti, ontološke skepse, propitivanja hijerarhije raznih razina stvarnosti, integriranost književne teorije u samu radnju romana, i tome slično. U ovom je smislu roman Drenje zapravo sasvim očekivan i školski primjer takve vrste književnosti, i ne mogu ne dovesti u pitanje razinu opće načitanosti ljudi koji su ovo djelo proglašavali “revolucionarnim” i “beskrajno originalnim”. Jer ono to nije, već slijedi jedan prokušani kalup postmodernističke proze. To, dakako, ne govori ništa o samoj vrijednosti djela koju tek želim da zajedno ispitamo.

Posvetimo malo pažnju glavnoj zagonetci romana – mističnoj drugoj razini postojanja iz koje dopire šum koji protagonisti bilježe i istražuju. Profesor tu drugu razinu stvarnosti naziva “arhivom”, a Marta “Novim Bezdanom”. Marković tumači svoju terminologiju, napominjući da na razini postojanja u “arhivu” događajnost nije linearna, već je svakom trenutku u vremenu moguće pristupiti iz drugih točaka u vremenu, sami događaji se ponavljaju, a svaki vremenski odsječak zapravo sadrži sve ostale. Stoga zaključuje s opaskom da “arhiv” nije neko drugo mjesto ili dimenzija u punom smislu te riječi, već više kao neka vrsta koda.

Horor koji se skriva:Između Bijelog Brda i Dalja nalazi se jedno užasno mjesto. Stara napuštena farma gdje sve ima…

Objavljuje Udruga Devet ŽivotaSrijeda, 23. ožujka 2016.

Dvije razine tumačenja

Roman Drenje je, dakle, očito moguće čitati na dvije razine.

Prva razina tumačenja je doslovna, te radnju same knjige prihvaća onakvu kakva je – to je knjiga o istraživanju neobjašnjivog zvučnog fenomena koji dopire iz navodne druge razine postojanja i uzrokuje propast slavonskih mjesta. Na ovoj razini tumačenja može se primijetiti da se roman odbija ukalupiti u neki zasebni žanr, već sadrži elemente misterije i znanstvene fantastike koji se pretapaju s postmodernističkim tendencijama. Međutim, takva neodređenost je u postmodernoj prozi zapravo više pravilo a manje autorova inovacija.

Ono što je na ovoj razini tumačenja zanimljivo jest autorova namjera da propadanju i degradaciji života u malim slavonskim mjestima, kojima svjedočimo u stvarnom i ne-književnom svijetu, on svojim romanom da jedno fikcionalno objašnjenje. Ono što autor zapravo pokušava jest stvoriti novi “urbani mit” koji bi na nekoj fiktivnoj razini mogao “objasniti” realno propadanje Slavonije. Tako ovosvjetske razloge propasti Slavonije, poput Domovinskog rata, raseljavanja stanovništva, besperspektivnosti, neiskorištavanja potencijala zemlje, lokalne korupcije i letargije stanovništva te sličnih uzroka autor zamjenjuje “urbanim mitom”, metafizičkim objašnjenjem o propadanju zbog utjecaja nekog “izvanjskog”, neprirodnog i nevidljivog utjecaja.

Prema mome mišljenju, to je najzanimljiviji aspekt romana Drenje, jer ono kao da nam pokušava vratiti drevnu dozu mistike u sivu i prozaičnu hrvatsku svakodnevicu.

Predstavljanje romana "Policijski sat" Luke Bekavca- Anera Ryznar i Luka Bekavac

Objavljuje Fraktura – najbolja literaturaUtorak, 15. prosinca 2015.

Naravno, na drugoj razini tumačenja, tj. na metaknjiževnoj razini, jasno je da se roman Drenje bavi i klasičnim postmodernističkim poigravanjem između ontoloških instanci teksta i čitateljske zbilje. Tako cijeli roman zapravo može biti protumačen kao elaborirana metafora za samu književnost, i to doista nije ništa novo. “Novi Bezdan”, to jest “arhiva” tako zapravo postaje književni kod, književni diskurs koji se može shvatiti poput “šuma” koji prodire u stvarnost i na nju ima neki suptilni utjecaj. “Arhiv” je mjesto pretapanja mnogih potencijalnih instanca i značenja, što je zapravo opis književnoga teksta u suvremenoj književnoj teoriji.

Na ovoj razini tumačenja zato i sama zadnja rečenica romana dobiva jedan jasniji smisao (oprez: SPOILER ALERT!!). Na Martinu izjavu kako je spremna s profesorom raditi na pronalaženju puta do Novog Bezdana, Marković odgovara: “Ali kolegice… […] Mi smo već tamo.” To je, dakako, klasični postmodernistički moment u kojem književni likovi postaju svjesni vlastite fikcionalnosti. 

slavonija, staro petrovo selo…

Objavljuje Branko Basko BasarićPonedjeljak, 28. ožujka 2016.

O pripovjednom stilu romana Drenje

Sad kad smo obradili osnovna dva načina na koje je moguće tumačiti ovaj roman, obradimo još i sami prozni stil kojim se u Drenju služi Bekavac. Jer, sami je stil, po meni, najslabija točka ovoga romana.

Pripovijedanje, naime, karakteriziraju vrlo duge, uglavnom suhoparne i iscrpljujuće (da ne kažem doslovno – dosadne) rečenice, te inzistiranje na znanstvenoj terminologiji i diskursu. Dakako, to bi zamorno i suhoparno pripovijedanje očito trebalo poslužiti svrsi predočavanja atmosfere zaostalosti, zamrlosti i degeneracije samoga mjesta Drenje, u kojem se ništa ne kreće, i sve je statično te mrtvo. Ipak, postojali su i mnogo elegantniji načini da se postigne sličan efekt. Namjerno činjenje cijeloga svoga romana što dosadnijim ne bih baš bio spreman nazvati ingenioznim pripovijedanjem.

Autor također inzistira na opisivanju likova i krajolika putem posrednika. Mnogi prizori i opisi predočeni su kao da su promatrani na kakvoj staroj video snimci, pa je tu kadriranje, ekspozicija, smetnje i slično. Osim toga, u određenom dijelu knjige dolazi do umnažanja već pročitanog teksta, kao da svjedočimo više kopija iste snimke, ili pak premotanoj traci. Ovo bi, jasno, trebalo poslužiti isticanju artificijelnosti samog svijeta Drenja, te dodatno naglasiti jaz između umjetnosti te naše čitateljske instance. No, u realnosti ovakvi postupci jedino pojačavaju efekt dodatnog umrtvljivanja i neprohodnosti samog pripovjednog stila Drenja. Netko bi rekao da je to dobro jer je dio šireg koncepta, ali ja čvrsto vjerujem u to da artistički koncepti i intencije nikad ne mogu biti kvazi-opravdanje za loše pisanje.

Prolazi još jedan bez nje.

Objavljuje Panonska mornarica (Slavonija o Đoletu)Utorak, 6. siječnja 2015.

Zaključak

Drenje je, prije svega, zahtjevna knjiga koja je očito namijenjena “elitnoj” (čitaj: akademskoj) a ne široj čitateljskoj publici, jer za njezino potpuno razumijevanje morate bar donekle biti upoznati s osnovama književne teorije. Tom lažnom kvazi-elitizmu doprinosi i iscrpljujući pripovjedni stil koji oponaša znanstveni diskurs.

No, ako ste u mogućnosti preskočiti ove pripovjedne “zapreke”, iza njih ćete naći sasvim zgodnu mistifikatorsku pričicu o propasti Slavonije, koja nije bez svojih draži. Osim toga, treba cijeniti prvenstveno vrlo uspjelo izvedenu atmosferičnu notu koja se proteže kroza cijelo pripovijedanje, neprekidno nam predočavajući statičnu sliku propaloga, zaboravljenog i zapuštenog slavonskog života. Osim toga, neki od opisa mještana Drenja, koji su svi odreda nekakvi “poluljudi” utopljeni u potpunom besmislu i letargiji te vječno pijani i degenerični, odlično su uspjele prozne karikature koje graniče s groteskom.

Ovaj je roman svakako zanimljiv pokušaj iza kojeg se skriva ambiciozna zamisao, i kao takav vrijedan je barem jednog čitanja. No, sama izvedba svakako bi mogla biti mnogo bolja, a Drenje posve sigurno nije nikakav književni game changer, u što su nas PR-kritičari u vrijeme njegova izlaska svim silama pokušali uvjeriti.

***

Preporučeni tekst: Recenzija: Zbirka poezije “Zidovi laju” Roberta Vodanovića Čopora

 

Biblioteka, Boemski kutak, Književnost, Recenzije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *